Ukoliko je i bilo dvojbi danas je prilično jasno da je Vinartov Grand Tasting u Laubi najbolji vinski festival u Hrvatskoj. U svim parametrima, na razini koja „kao da nije odavdje“ 😉
Mogu to argumentirati ukoliko je potrebno, ali radije bi odmah “izbacio iz sustava” ono negativno. Podrška hranom je zakazala u odnosu na prethodnu godinu. Pulled pork u petak još je bio OK, ali hamburger kojeg je RougeMarin izbacio u subotu… zamisli tri dana staru puter kiflu, toliko suhu da trnu zubi kad je zagrizeš… mislim da je ideja zapeći takvo pecivo kad upije malo masti od pečenja, ali ovo nije imalo ni ideju ni izvedbu. Međutim, to je poslastica u usporedbi s „malom platom“ koju je nudio Cheese bar za 60 kn. Dakle, „mala plata“ je zapravo omanji tanjur, plastični… wtf cheese bar?!? …kaj sam ja turist? Ne, nije to bila ni pata negra ni dvogodišnji Manchego već jedan od ovih „domaćih“ dimljenih fejkova mađarske prasadi, a sir neprepoznatljivo nešto bezlično. Dakle, prevara. Zavaravajuće oglašavanje je s cheese barom otkrilo novo dno. Da su umjesto „mala plata“ naveli vjerodostojan naziv „otužni pladanj“, ne bi se osjećao kao kompletan idiot.
Premda je izostalo nekoliko značajnih izlagača, festival je okupio više nego dovoljno biranih vinarija za dva intenzivna dana kušanja i degustiranja.
Ukratko, najzanimljivije…
Kalandrun, ima nešto u tim dalmatinskim Merlotima. Ovaj recimo s lakoćom nosi ogromne alkohole, već pokazuje sklad, integraciju školovanja i kvalitetu ekstrakta.
Primo, zero dosage Prosecco, koju godinu nakon Nino Franco demonstrira da Prosecco može biti itekako ozbiljan, a i dalje pristupačno i neopterećujujće užitan i pitak.
Svaka čast Galiću na pjenušavom Crnom Pinotu. Extra Brut Blanc de Noirs jedno mi je od najgodnijih iznenađenja festivala.
Vlaška, sorta vrlo primjerena naziva 😀 Ekskluzivna u vinariji Matela, čije Maraštine su također pravo vinozno iskustvo.
Neke favorite mi je glupo ponavljati, ali jasno je da ovo što radi Jo Ahearne, osobito Wild Skins, rose od Darnekuše i Plavac Mali preispituje puno toga i ostvaruje se kao značajno za vinsku ponudu Hrvatske, ne količinom jer to nije niti tema, već prepoznatljivošću i karakterom. Jasno, Coronica, ove godine osobito oduševljevaju Gran Teran i Merlot. Od Malvazija, Sonata kuće Dobravac potvrđuje svoje mjesto u klubu Malvazija kakve mogu biti. Tu je odavno Leonardo Palčić koji ustrajno pravi Malvaziju, ali drugačiju. To je glatki, zaobljeni spomenik Malvaziji, a njegovo biserno vino iz Malvazije još nedosegnuta interpretacija. Blizu je Legovina sa svojom pjenušavom Malvazijom, ponajbolja Malvazija Prosecco metode. Ritoša uvijek uvjerljiv, uskoro otvaram jednu Doratu koja još ima puno vremena pred sobom. Kao što se potvrđuje sa 2013. Santa Chiarom Domaine Koquelicot, da je iznimno vino delikatnog, ali trajnog balansa. Napokon sam sretan i s Claijem, bijeli i crni Ottocento iz 2015. ostvaruju potreban balans da finesa dođe do izražaja. Kopjarova nova Graševina više sliči na 2016. nego na 2017. što veseli sve poznavatelje. Lunika „luduje“ i dalje, na pozitivan način. Rezultati su razuvjeravajući 😊 Osobito je oduševio godinu dana macerirani Tender, kao autentičan i perfektan Teran. Na drugačiji način uvjerljiv bio je Teran iz Amfore podruma Kabola. Bire je donio Deforu, materijal iz jednog od najljepših vinograda u Hrvatskoj odgojen kao zagonetni Grk.
Čak devet Domaene Wachau etiketa otvorila je Vintesa! Moglo se komparirati godišta, položaje, uz pripremljenu kartu i enologinju spremnu na podpitanja 🙂
Kosovec, Gordia, Hartmann Donna i genijalan Brigatti mogao se kušati na Hidden Wines štandu.
Od Crnih Pinota, Adžić je zapravo jako uvjerljiv unatoč onoj čudnovatoj boci, kao i sve bolji Sontacchi. Nakon Merlota prošle godine, ove godine me Crvik oduševio Satirom, Cabernet Sauvignon iz 2016.
Međutim, možda najviše oduševljenja priredio je tzv. Petite Tasting u Hiltonu, dan uoči Laube. Neka nova otkrića, neke potvrde poznatih favorita, neka luda vina koja su sama sebe predstavila, bez vinara ili predstavnika vinarije, za prave fanatike kojima takav koncept i odgovara. Jer sad mogu i sam potražiti dodatne informacije o onome što me osobito zaintrigiralo. A to su sljedeća vina:
Dnevnik vinopije 
Meni je najveći problem festivala „moraš skupit sve“ sindrom.
Trebala bi mi jedna meditacijska seansa prije posjeta da se zaljubljeno prepustim nekom favoritu bez osvrtanja.
Da ne ponavljam tvoje neke tvoje favorite, jako mi se svidio budući Naron 2017 od Provića, ispeglanije i nježnije od 2016.
Iznenadila me ona dugo macerirana malvazija od Lunike, jako lagano u odnosu na aromatiku.
Zanimljive su mi Belaigra i Nomad od Koqulicot-a, iako nema tu puno Istre, ali lakoća i balans su strašno zarazni.
I onaj Tomčev 2006 mi je bio prekrasan, ali to nije za nas iz trbuha Gaussove krivulje.
Istina, imamo sličan problem. Ali pomalo se opuštam 😉 Možda i previše, jer dobro si primjetio, Proviće nisam ni spomenuo ovdje, premda sam možda prvi koji je istaknuo visoku vrijednost koju ostvaruju, a slažem se skroz da je 2017 Naron druga pjesma od onih prvih školovanjem opterećenih Narona. Divno vino.
Zaboravio sam spomenuti još neke jer ih kao poznajem i pratim i svako malo nešto objavim pa sad ostanu nespomenuti jer nisam stigao obići štand u dva dana. Npr. Trapan je jedan od tih definitivno. Istraditional je značajno vino koje planiram “obraditi”. Tomac, apsolutno!!! I mnogi drugi.
Lunika Primo Viaggio je meni idealno uspostavljen balans, ali uvjerljiva su i ova ekstremnije macerirana. U svakom slučaju, čini se kao da maceriranje nije samo sebi svrha i da Lunika ima smisla. Kad si spomenuo, spremam se par Kocquelicot boca također objaviti. Ne bih rekao da tu nema Istre, ali ta vinarija je doslovno nekakav burgundski filter koji sve pratvara u (jako elegantnu) Burgundiju, barem u stilistici 😀 Meni se baš suptilna Santa Chiara sviđa, ali i Nomad. Uglavnom, nije bilo lošeg štanda na Vinartovom festivalu, a neki su bili osobita otkrića.