Cijena: 33.99 Eur @wineandmore.com
Može li magija Dingača biti ostvarena u modernom formatu?
Mnogi pokušavaju, skoro nitko ne uspijeva 😀
Rogač, kadulja i suhe smokve nisu dovoljni. To je tek zajednički nazivnik Plavca Malog.
Premda zrelije, 2016. miriši zagonetnije isprva. 2015-a je jasna s koncentracijom voća u mirisu. 2016-a. evocira jasne Dingač asocijacije koje možda nisu toliko poželjne, obzirom da je trostruka insolacija odavno priča za turiste i veće breme nego blagoslov.
Ali, voće iz 2016-e ne ide u prezrelost iz koje nema povratka. Nudi natruhe izgubljenog svijeta u kojem Dingač baštini najizvrsnije odlike Plavca Malog.
Međutim, u ustima, iznenađuje hladni balans 2015-e. Školovano s mjerom, kako bi uglazbilo sve te silne tanine Plavca u uhodani orkestar. Punoća i konkretna težina osunčane supstance prenosi se nepcem neočekivanom lakoćom. U završetak u kojem gorčina tvrde kožice Plavca ostaje sačuvana kao slastan zalogaj, nakon kojeg odjekuju tonovi zemlje i herbalnosti.
2016. na nepcu ima više svježine, ali ipak za nijansu manje balansa. Bez te srčanosti koja podiže i ekstraktniju 2015., 2016. stvarno djeluje malo manje magično, ali uz jelo ostvaruje puni smisao.
U kompleksnosti, 2015. se transformira brzo, postaje sve bolje vino, sve dublje i užitnije.
Očekujem od Dingača vino koje grije, ali umješnost je napraviti vino koje hladi. Kad se ostvari vino koje i grije i hladi, to je prilično dragocjeno. Supstanca i izvedba. Nisu bedasti ni u Bidenovoj administraciji kad su ovo vino odabrali za točenje tijekom inauguracije.
Na tragu bajke o trostrukoj insolaciji….
Dingač je danas, premda to nije od jučer – često razočaranje ( svaka čast iznimkama)
Ali to nije samo Dingač i/ili Postup, problem sa plavcima se širi i dalje, prema južnim padinama Hvara i sličnim neprikosnovenim južnim ekspozicijama. Primjećujem da su vina “nabijena”, mišićava, ali bez zrna duše, slojevitosti…. nakon punoće u ustima, više nema ničega. Razni Ivan Dolci, Pharosi, Plovci itd..
“Dingač bez cukra nije Dingač” – ali problem je kad cukar ima “ispad” koji narušava užitak. Mutež, neprirodnost nekih od “bazičnih” Dingača je nepodnošljiva. Da je bar boca u pitanju, ali nije..
Nekada nema razlike niti kod skupljih “rezervi”..
Forsiranje priče o sunčanim satima, nagibu, čekanju do zadnjeg momenta da se pobere grožđe i da vino ima 17 posto alkohola…
Možda ima nešto u “lošijim” godinama kao što je bila “grozna” 2014 i kišna, ako se ne varam 2010-ta koja je dala krasna vina sa puno manje sunčanih sati..
Ali nije sve tako crno 🙂
Pozdrav,
Zahvaljujem na komentaru i slažem se. Upravo na sve to sam i mislio kad sam napisao da je ta insolacija priča za turiste i veće breme nego blagoslov.
Ne znam jedino na što misliš pod neprirodnost nekih od Dingača? Na ovim stranicama ostavio sam “bogohulne” komentare kako nije slučajno baš Vranac taj koji se dodaje u (neke) Dingače i da se ne radi samo o banalnoj prevari konzumenata, već o pokušaju korekcije vina, u konačnici manje invazivnoj od drugih enoloških načina poput korekcija kiselina, spuštanja pH itd
Možda neprirodnost nije najbolja riječ, ali mislio sam na vrlo čudne kiseline koje sam osjetio u nekoliko Dingača. Nije mi djelovalo prirodno..
Jasno. Onda sam ispravno shvatio. Normalno da se moraju korigirati kad su van balansa.
“čudnih” kiselina ima u 50% naših vina, ne samo dingača i južnih crnjaka.. dodaje se svašta, od vinske i limunske do metavinske i askorbinske (vitamin c) i sve je ofkors legit, traži se taj efekt “limunastosti”, socnosti i reskosti što ozbiljniji kušač ipak osjeti da nije sve natural i da ta kiselina “ne sjeda” na svoje mjesto, kosi se sa prirodnim pH i odskače od cjelokupnog profila vina.