Jedno od onih iskustava koja nisu za vinska ocjenjivanja. Jer traži vrijeme u čaši i malo strpljenja.
Sur Lie koji ne donosi nikakvu kvaščanost, već fokusira herbalnost, meni najpoželjniju aromatiku Pošipa.
Hladna eteričnost, kao neka ljekovita tinktura…
Slast koja se ostvaruje kroz slanost, kao mineralnu signaturu i identitet podneblja. Puno kvalitetnog materijala, u sofisticiranoj izvedbi i pripremljeno da traje. Umilne strukture, ali s tihom, a neumoljivom supstancom u suštini.
I jedan delikatan cvijet na površini. Obasjan svjetlom starog zlata jednog predivnog jesenskog Pošipa.
Inicijalni začin drva napušta cjelinu nakon dovoljno zraka.
Ostaje vrlo kultivirana supstanca, sa slanim završetkom.
Elegancija, profinjenost, format, ali i – intenzitet.
Koncentracija materijala dobro uzemljenog voća idealne zrelosti. Crveni spektar aroma i taninska struktura poput prašine prati gutljaj u neodvojivu cjelinu.
Patina, nešto smirujuće, intenzitet koji nije prodoran, perzistira. Zreli nar, trešnja.
Predivno vino. Prisjetio sam se 2005. i jednog od najboljih predstavnika sorte made in Croatia.
Kvaliteta ekstrakta naspram kvantitete obilježava i ovaj dojam i ukazuje na vino supstance, uz hladnu prezentnost, duboku svježinu koja okrepljuje. Klasa.
Bilo je to neko događanje u Zagrebu na kojem su me najavili kao “poznavatelja hrvatskih vina” ili tako nešto. Mislio sam si, čekaj malo, pa ne poznajem ja samo Hrvatska vina 😀 To što ne pišem o njima, samo je posljedica osobne odluke da ne pišem o vinima koja nisu nabavljiva ili barem nisu tada bila lako nabavljiva u Hrvatskoj. To ne znači da ne smatram iskustvo sa svjetskim vinima dragocjenim pa čak i neophodnim za uspostavljanje referentne točke i kada je valorizacija hrvatskih vina u pitanju.
Međutim, ne može bilo koje vino biti reper. Dobar primjer je regija Soave. Hrpa tih vina su tek solidno napravljena, ali beznačajna vina. Međutim, ako piješ Prà ili Pieropan, šansa da upoznaš platonsku ideju Soave-a, kritično se povećava.
Ne znači niti da je potrebno potrošiti bogatstvo da bi uživao u pravoj stvari. Autentično vinsko iskustvo neke vinske zemlje, s kulturom stola u kojoj i domaće stanovništvo konzumira vino, uglavnom neće biti nepristupačno skupo. (Uz iznimke regija koja su već desetljećima pod povećalom zaljubljenika i posljedično marketinški nabildane premda niti tad nije nemoguće pronaći iznimku).
Prošli četvrtak bio sam na tzv Sommelier’s Table u zagrebačkom Kiyomiju. Radi se o konceptu kojeg maksimalno podržavam – ne više od 12 ljudi za stolom, 5 slijedova sa 5 biranih vina!
Da bi bilo dodatno zahtjevno, pairing je tematski uvjetovan. Tako je prva tema uključila vina Italije sjeverno od Rima, sljedeća će biti Italija južno od Rima, zatim Burgundija pa Alsace itd. i tako svaki četvrtak do kraja godine.
Nije to ništa osobito inovativno, ali ono što čini razliku je odabir vina. Ali i pairing.
Nakon aperitivnog Prosecca uz sushi, rastočen je zaista referentan Verdicchio – 2016 Riserva Ville Bucci
Ne-voćna aromatika Verdicchia definira što je mineralnost u vinu. Toliko više mineralnih senzacija (i kamen i bočatost i specifičan salinitet…) od voćnih (dunja) uz dodir gorčine koja osvježava, osobito uz utjecaj shimeji gljiva u scallop carpacciu. Strah da će struktura Buccijeve Riserve iz 2016 biti overpowering pokazala se neutemeljenom. Sluzasta tekstura carpaccia neočekivano komplementira teksturi zrelog Verdicchija.
Next, Miani! Vinarija kultnog statusa zahvaljujući beskompromisnomautoru Enzu Pontoniju i mistici koja se oko njega kreirala. Percepciju u dobroj mjeri može zahvaliti (ne)raspoloživosti vina, premda danas i neki web shopovi dilaju Mianija. Također, uvjeren sam da statusu doprinose i oduvijek egzuberantne cijene. Međutim, ne mogu reći da je riječ samo o pumpanju doživljene vrijednosti, jer je i ona realna vrijednost u boci, fascinantna.
To potvrđuje i pairing. Pretpostavka je uravnotežena začinjenost jela. Kod azijske kuhinje (pre)bogate začinima, mjera je sve. Kiyomi to radi odmjereno, sa smislom. Svega ima i sve se osjeti istovremeno, ali nema stršanja. Ostvaruje se smisao kroz intenziviranje namirnice, dakle čiketine u ovom primjeru.
Svejedno, teriyaki (!) zaista zahtijeva egzotičan vinski pairing, a Miani opravdava reputaciju, čak i s ovim još supermladim Chardonnayem iz 2023.
Slijedi Gattinara! U sjevernom Piemontu Nebbiolo je drugačiji, a jedna od najistaknutijih apelacija je Gattinara. Premda bi za puno manje novaca mogao i u vlastitom podrumu naći podjednako autentičnu Gattinaru ili koju Bocu, a volio bi i Ghemme i Lessonu i Bramaterru, da ne širim dalje; oduševila me prilika da kušam Nervi Vigna Molsino iz 2014.
Oduševilo je i vino. Stops you dead in your tracks! To je vino. Preciznije – ovo je “moje” vino.
Pa kako je to Nebbiolo drugačiji? Naizgled jednostavno. Prije svega, elegancija i svježina nasuprot tjelesnosti bez pokrića. Finoća i konkretnost, uz masivnost bez težine.
Čak i najveći vinski zaljubljenici i profesionalci u Hrvatskoj nemaju iskustvo s Nebbiolom koji ne samo da nije tjelesan nego mu je taninska struktura “nevidljiva”, koji djeluje skrojen bešavno, a pulsira aromatikom nenaglašenog intenziteta, ali neusporedive kompleksnosti.
Sesame rice ball za pairing? Vrlo neortodoksno i hrabro 🙂 Rekao bi “love or hate”, jer harmonija nije očekivana, ali meni je na neobjašnjiv način funkcioniralo jako dobro. Možda najuzbudljivije od svega. Punjenje od govedine i gljiva je prirodan kombo, ali rižino tijesto? Valjda je vibrantni kick yuzu koshoa dovoljno delikatno “podigao” zalogaj s teksturom chilli mayoneze i sjemenki sezama.
Šećer na kraju zapravo je jedan od mojih suhih favorita. Ali, suhih Amarone-a. Le Ragose i dalje ustraju u svojoj stilistici ultratradicionalista. Drago mi je da sve više vinarija bježi od pretjeranih Amaronea potpuno van gurmanskog balansa, ali prije desetak Godina Le Ragose su bili raritetna ekstenzija kulturološki značajne tradicije. Jasno, za idealan balans uvijek bi prije potražio Le Sassine, kao idealnu prožetost Amarone prosušenosti u transparentnom, ali žilavom tkivu. Međutim, uz Korean beef, Le Ragose Amarone je totalni no-brainer. Ipak, nema ničeg ziheraškom u ovom spoju. Ali način na koji Le Ragose lebdi iznad zalogaja u perzistentnom gutljaju, uf.
Obzirom na opisano iskustvo i obzirom da vidim što će se sve rastakati idućih četvrtaka, želim reći kako su ovo izuzetno korisne večeri za otvaranje nekih novih vinskih svjetova i stvaranje korisnih repera.
Ne znam zapravo je li Trnjak opstao zahvaljujući Blatini koja se morala saditi uz oprašivača, ali je sigurno da nije uzgajan samo u zapadnoj Hercegovini. U Hercegovini su najbrojniji nasadi, to je sigurno. Uvijek se rado sjetim, kad je prilika da zafrkavam imotske vinare pogotovo, kako je Ivan Jerković tvrdio da Rudežuša nije isto što i Trnjak. Bulić u legendarnoj ampelografiji uopće ne spominje Rudežušu, osobito ne u kontekstu sorte Trnjak, a koju i samu jedva da navodi. Ali već tada se znalo da je osim u Imotskom i Hercegovačkom vinogorju, Trnjak prisutan u Vrgorcu i Metkoviću.
U Zelenoj knjizi vinove loze označena je kao gotovo ugrožena sorta, premda danas doživljava svojevrsnu renesansu jer već blizu dvadesetak vinarija pravi monosortni Trnjak ili Trnak. Rudežušu više nećemo vidjeti kao naziv 🙂 jer Jerkovići su se logično priklonili većini.
Trnjak je, kako bi rekao čika Tvrle “maljava sorta” :-D. Nije u tom smislu nikakav raritet u kontekstu autohtonih crnih sorti Dalmacije i zaleđa. U sličan bi registar mogao svrstati čak i cijenjeni Tribidrag/Crljenak i nemalo drugih sorti, ali stoji i ono što bilježi struka: “Trnjak daje puna, ekstraktna vina, rubinski crvene boje, koja zbog bogatstva polifenolnih spojeva traže dozrijevanje u drvenim bačvicama.”
Ali, ako itko ima ljubavi prema takvim kuštravim sortama, s puno više nervoze nego dubinske ravnoteže, s puno tkiva, a manje formata, onda sam to ja. Zato sam s veseljem krajem lipnja otišao na Trnjak Fest u Ljubuški.
Jer Trnjak posjeduje nešto što često manjka Dalmatinskim crnjacima – tzv. “srednje nepce”. U nekim konkretnim primjerima to između ostalog znači da će imati “punoću” i bez pretjeranog ekstrakta. U tom kontekstu me čudi da Dario Gašpar forsira koncentrirani, čak prezreli Trnjak. (Da pojasnim, radi se o vinogradaru i vinaru čiji podrum u ovom trenutku smatram jednim od najzanimljivijih u Dalmaciji). Ali, njegov rad ionako je najznačajniji s Plavkom, Zlataricom, a ono što je napravio sa Žilavkom i Vrancem preispituje udžbenike.
Prije nego krenem s ovim mojim presjekom Trnjaka, volio bi spomenuti još dvije vinarije značajne za afirmaciju sorte. To su Grabovac i Đuzel. Đuzel, čiji Chardonnay s trenutno najvišeg vinograda u Hrvatskoj osobito cijenim, uzgaja i odgaja punokrvni Trnjak. Toliko punokrvan da koncentraciji tog materijala trebaju godine da se pokaže u najboljem svjetlu. Na veselje operativnog proračuna vinarije, te godine neće dočekati neprodan, a bojim se, ni nepopijen. Grabovci, od čijih crnih “riservi” osobito cijenim recentnije edicije Vranca, sigurno su zaslužni da sam se uopće susreo s nazivom Trnjak, puno prije “renesanse”.
Renesansa je, prema mojem mišljenju, započela pogrešno. Zaslužan je bio Trnjak vinarije Nuić. Ne mogu se sad sjetiti godine, ali se sjećam vina. To je bila gusta, neprozirna, masna, drvena voćna bomba. Ne mogu se sjetiti ni alkohola, ali neovisno o deklariranim veličinama, djelovalo je kao barem 16%. Međutim, ta je etiketa postala toliko tražena, da je popularizirala sortu.
Sortu koja može ostvariti vino punog tijela, bez nabijanja šakom o stol. Argumentaciju tome u prilog ponudila je odlična radionica Danijela Čečavca ove godine u Ljubuškom. Međutim, ja sam za potrebe ovog dojma odlučio usporedno otvoriti nekoliko mojih favorita. Više u nastavku… :-)))))))
Jerković, Trnjak, 2022. (12,5%)
Ljubičasta boja Trnjka nije jarko purpurna kao recimo kod Terana, već zagasito ljubičasta. Ali, u ovom primjeru, transparentna… kakvo je i samo vino, definitivno jedan od najelegantnijih Trnjaka.
Nije naglašeno tjelesno vino, premda ima tijela više nego dovoljno. Zrela voćna aromatičnost ustraje u nešto zemljano mineralno. Slanost i sitni tanin isprepleteni, još traže svoje težište.
Zasigurno najsofisticiraniji Trnjak demonstrira upravo moju pretpostavku, ovakva struktura ima smisla. Kad već imaš punoću i famozno srednje nepce, ne treba ti previše, već tražiš sklad.
Slad je ostvarena uz jednu predivnu, diskretnu prosušenost. Ružine latice, kožnatog dodira.
Također, bilježim i fenomenalan razvoj u otvorenoj boci praćenoj tijekom nekoliko dana.
Bošnjak, Trnjak, 2022. (13%)
Materijal iz stogodišnjeg vinograda iznad Gruda (Lištičko vinogorje) i meni najveće otkriće Trnjak Festa 2025. Pravo vino supstance! Kuštrava materičnost nije još ni blizu poslagivanju u nešto profinjeno, ali ta supstanca… (mislim da je do 15% Plavca u vinu)
Uz nešto mračniju voćnu aromatičnost, krcato ne-voćnim asocijacijama. Kamen i kamena prašina umjesto tanina, uz salinitet; ne kao točku na “i”, nego kao uskličnik!
Britko, srčano i dinamično, ali nekako smirujuće, s uzemljenjem. Dubokim.
Govorko, Trnak, 2021. (13%) i 2022. (13,5%)
Na prvu, “slana srdela” na nosu. I nešto bočato. U ustima makija i kamena mineralnost, još svirepija od Bošnjaka. Vegetalnije.
Primjer balansa, dok se kod drugih može govoriti o mladosti, potencijalu i potrebnom vremenu u boci da se vino posloži, ovaj sklad razoružava.
Put kojim ide Govorko nije nimalo banalan. Voće ovdje procvjeta iz dubine, s vremenom, odmjereno i neodvojivo od taninske strukture koja je konkretna, ali nimalo ne strši.
U 2022. Voćnost je puno mirišljavija, isprva poput pudera. Miris koji naslućuje grožđanu slast na nepcu. Premda, znatno zadimljenije od 2021. I taj utjecaj školovanja u drvu ne djeluje kao da će se ikad poptuno integrirati jer su i tanini ovdje drvenasti. Ali, sami materijal na nepcu podjednako je impresivan… kamen, krš i aronija.
Prović, Agron, Trnjak, 2021. (13,5%)
Određena inicijalna “prljavost” koja djeluje tako prirodno za ovu sortu, međutim u režiji Provića nastupa disciplinirano, ali ne anestezirano; čisto, a ne sterilno; zrelo, ali nimalo prezrelo.
Moćno bez težine! Mekano, uz mineralnost koja je više “okusa krvi”, metalna… osjećam da traži još više vremena u boci i siguran sam da se isplati pričekati.
Također fenomenalan razvoj u otvorenoj boci…
Carsus, Trnjak, 2022. (14,5%)
Većina Trnjaka su koncentrirane voćne bombe. Takav je i Carsus. Uz ipak par razlika.
Voće je izrazito svijetlo, u crvenom spektru i nije prezrelo. To me asocira na genijalno pitak Krš Trnjak (mislim iz 2020) ostvaren u inoxu, to je bila čista infuzija.
Ovo vino ima sigurno visoke sve mjerljive parametre, ali nekako je ipak u balansu. Da li će današnja voćna bomba sutra postati herbalna emulzija. Ne znam.
Ali očekujem da će ovaj ambiciozan elevage unatoč trenutačno još napadnom cimetu i klinčićima, ostvariti integraciju školovanja u drvu i karaktera sorte.
Čak i iskusni vinopije često imaju predrasude prema ružičastim vinima.
Pouzdano znam da postoje dvije skupine konzumenata rose vina.
Populacija koja želi slatki rose, uglavnom niti ne konzumira ništa drugo jer ih vino niti ne zanima. Prihvatljiv je isključivo voćni sokić koji k tome lijepo izgleda u čaši, a sve drugo su “kiseliši”. Primjer je Josić Rose, vino koje niti njegov autor ne konzumira, ali koje je tako dobro skrojeno da ga godinama nitko ne uspijeva ugroziti u kategoriji rose vina s ostatkom sladora. A mnogi su pokušali.
Zatim su tu štovatelji Whispering Angela. To je vino postalo globalni brend i mnogima predstavlja valjda platonsku ideju tzv. provansalskog rose vina. Pitam se koliko bi tih “kužera” na slijepo razabralo Whispering Angela od rosea vinarije Katich iz Imotskog. Ovo nisam random izabrao, jer je Viktor Zdilar u berbi 2024 uspio iskopirati Whispering Angela uvjeren sam dovoljno dobro da bi ga mogao smatrati krivotvoriteljem 😀
Međutim, ono što ja valoriziram poželjnim u vinu je upravo odlika da ga se ne može kopirati. Neka od meni najdražih vina, slučajno su, eto, rose vina. Neka od njih ne samo da se ne mogu kopirati uz svu state-of-art enologiju svijeta, nego ih i njihov autor ne može ponoviti. Zato se recimo osjećam blagoslovljenim što sam u mitskom Liatiku vinarije Oikonomoy s Krete, uživao u tri različita navrata.
Neki će reći da nitko ni ne želi kopirati takva vina i bit će u pravu s komercijalnog stajališta. Whispering Angel je, zahvaljujući pedantnom radu te kvalitetnom marketingu nakon dovoljno vremena, ostavio trag i bit će zabilježen kao hit vino. Dok ga ne zamijeni neko drugo vino, usrdno se nadam baš Katich Rose 🙂
Ali, trag koji je ostavio Liatiko je kulturološki fenomen. Nitko nikad ranije niti kasnije nije napravio takvo vino, koje je tehnički ružičasto suho vino. Nitko niti neće moći jer se ovdje ne radi o balansiranju analitičkih parametara već stilskoj ekspresiji karaktera sorte i identiteta podneblja. Istovremeno izrazito terroirsko i izrazito autorsko vino. Jedno od onih koje preispituje sve što mislimo da znamo.
Takvom vinu se mogu oprostiti i sitna tehnička zastranjenja. Tko me poznaje zna da ću nanjušiti hlapivost u vinu na kilometar, ali isto tako zna da neću eliminirati vino zbog baš svake banalne volatilnosti koju registriram. Ali to je druga tema. Recimo samo da se sjećam prvog Pink Daya na kojem je izlagao Roxanich. Iza leđa je jedan tada stijemeći mladi, a danas već afirmirani vinar komentirao, “tri vina četiri mane”.
Ta tri vina su bili vintage rosei vinarije Roxanich, meni daleko najuzbudljivija i u osobnim preferencijama najbolja vina sajma. Puna energije, životno dinamična, nova cjelina koju lako možeš propustiti ukoliko se koncentriraš na drveće pa ne vidiš šumu.
Kad već nabrajam favorite i formativna vina iz osobnog iskustva moram navesti i Canauiolo vinarije Montenidoli i jedan domaći, a zapravo svjetski rose – Stagnum Rose.
Taj roze je također započeo s kontroverzom jer inicijalna berba 2010 čini mi se, tada nije dobila dozvolu za puštanje u prodaju. Koliko god volim dobar rose iz baze Babića, Lasine ili Plavine, a ti rosei itekako imaju smisla; da se moram odlučiti za samo jedan hrvatski rose koji bi predstavljao Hrvatsku na nekoj zamišljenoj Rose Olimpijadi… Stagnum Rose jedini može konkurirati najboljim uopće.
Najbolji uopće su među ovih pet koje sam odlučio otvoriti istovremeno. Bio sam svjestan da svako od ovih vina ima toliko snažan identitet da te uvuče i zadrži u svojoj frekvenciji inzistirajući da ostaneš u njoj.
Odlučio sam biti glup i sam sebi još jednom potvrditi koliko je svijet čudesan i koliko je raznolikosti u bezbrojim nijansama “ružičaste”.
2024 Poggio delle Grazie Chiaretto di Bardolino
Ono što tražim u svakom vinu je njegova differentia specifica, razlog postojanja.
Za ovaj Chiaretto to je u dvije riječi – delikatna čvrstoća. Malo koje vino ovako nježne stilistike, ima takvu progresiju i perzistenciju.
K tome kompleksnost, već u mirisu se mijenja, a u startu seriozno, samo na ljepuškast način. Šipak i šumske bobice, trave, drenjin, sve jako decentno, ali ništa površno. Ozbiljno, a lepršavo. Pijana breskva 🙂
Ne samo da je u balansu, već je bešavno. Gradivne komponente strukture stopljene u novu cjelinu koja ostvaruje i slanost i slasnost.
Na nepcu i glatko i dinamično. Ipak, nakon ostalih vina u usporedbi, percepcija se korigira. Energična svježina postaje podatna mekoća, a sve arome su kao baby puder.
2021 Cantalupo Il Mimo (Limited Edition)
Jedno od najboljih i najposebnih uopće ikad 😀 Nije razočaralo niti ovaj put.
Dum! Ovo je odmah rudnik na nosu! Kamena sol i začinsko bilje.
Slanost na nepcu nedvosmislena, duboka i fundamentalna. Prvo mineralost, zatim ružine latice, korica crvene naranče, maline i nar…
Sve se vrti oko te supstance u srcu. Zrači omniprezentno i uvlači sve dublje, sloj po sloj.
Prethodni predivni Chiaretto se u usporedbi sad čini kao mirišljavi sokić ili ledeni čaj.
Ali, unatoč tome što je ovo izrazito intelektualno vino, nema smetnji neobuzdanom guštanju. Jer ekvilibrij je takav da sol djeluje “slatko”.
Sve su to asocijacije koje egzistiraju u prostoru koje naizgled nema uporište u konkretnoj težini vina u čaši. Sve djeluje “u zraku”, ali je stvarnije od stvarnosti. Drugačiji tip intenziteta.
Najvažnije, točno mogu zamisliti bobicu grožđa iz koje je ovo nastalo. U ovom Limited Edition punjenju je Nebbiolo nešto dulje odležao na kvascima, a vino i bojom više djeluje kao “bijela” ekspresija Nebbiola, dakle više “orange” nego rose.
2024 Bonavita Terre Siciliane Rosato
Dakle, jest Sicilia, nije Etna. Sorte jesu Nerello Mascalese i nešto Capuccia, ali sigurno važna komponenta ovdje je Nocera. (Hint za ljubitelje Etne, Faro nudi usporediv thrill za još uvijek dosta nižu cijenu)
Boja soka od lubenice, a miris kao kad zapečem kapešante na jakom žaru uz dosta distinktivnu nijansu mirisa mošta od izabele 😀
Također, miris je znatno prodorniji. U ustima je sočno i prožeto zrelim crvenim asocijacijama, a istovremeno stvara stisak na nepcu.
Svaka bobica se osjeti, a kao i kod prethodnih vina, sve su komponente (kiseline, tanini, alkoholi) neprimjetno uklopljene u novu cjelinu.
Fenolnije, kožnatije, mračnije, uzbudljivije, nešto sumanuto surovo, čak truležasto.
2022 I Custodi Alnus Etna Rosato
Eto i Etne i čuvene ostavštine Salva Fotija. 80% Nerello Mascalese 20% Nerello Capuccio.
Miriši već kao crno vino svjetlijeg profila.
OK, dosta svjetlijeg 🙂 Tu su začini i nešto umamijevski mesnato, ali i list rajčice, odnosno eteričnost.
Sušene brusnice na nepcu, biljni i voćni čajevi, klementina… aromatska prosušenost, ali bez trunke prezrelosti.
Strukturna sočnost i metalna mineralnost u afteru. Precizno, vertikalno, a široko u isto vrijeme.
U ovom suludom društvu do kosti suhih rose-a djeluje zrelije i “slađe”, ali ako je ikad fraza “vina s karakterom” imalo smisla, to je sada…
2012 Tondonia Rosado Gran Reserva
Ovo je meditacija. Uron u trenutak. U kojem odzvanjaju zvona dok gledam grm ružmarina u haciendi. Trenutak koji nikad nije bio moja osobna realnost, ali koji sam proživio zahvaljujući ovakvim vinima i njihovoj sposobnosti da te transportiraju u drugu realnost.
Sve senzacije su se istopile u novi oblik. U nešto drevno.
U naravi oksidativno, međutim prepuno života i supstance. Električno! Oksidativna patina djeluje kao plijesan na plemenitom siru i potencira upravo ono zbog čega je posebno.
Ovo je jedini Rosado koji je Gran Reserva, proveo je 4 godine u barrique bačvama, punjen u 2018. Sorte su Garnacha 60%, Tempranillo 30% i tradicionalno malo bijele Viure 10%
Hibiskus, nar, sušena višnja, crvena naranča samo su voćne asocijacije. Ono najvažnije je ono što se ne vidi. Tondonia Gran Reserva je definicija paradoksalnog vina.
Informacija koju sadrži je primjer identiteta. Stil, karakter, sve je neodovjivo od terroirskog potpisa kojeg svaka Tondonia sadrži. To je ovdje više i od razloga postojanja.
To je valorizacija postojanja svih ostalih vina. Kad nešto uopće ne pripada realnosti prostorvremena u kojem se nalazi.
Pokušavam se sabrati i racionalizirati. Jasno je da su Tondonia Gran Reserva i Il Mimo razina izbezuma. To su vina koja mijenjaju kušača i potpuno su u kategoriji za sebe.
Na svoj način, nisu puno manje osebujna ni ostala vina i tu moram izdvojiti Bonavitu! Moj tip vina. Plemenito u svojoj surovosti.
Chiaretto i Alnus su najbolji rosei koje sam pio, ali u kontekstu “normalnih vina” 😀
Još jedna nota za kraj. Il Mimo sam platio 14,50 Eur. Bonavitu 21 Eur, a Alnus 22,50 Eur. U Poggio delle Grazie su za Chiaretto tražili 8 ili 9 Eur ne sjećam se, ali svakako ispod 10, a niti Tondonia nije nepristupačno skupa ni približno koliko je teško nabavljiva.
Uvodno spomenuti Whispering Angel (preko 25 Eur), premda lijepo napravljeno vino, ne stane u istu rečenicu…
Dingač je golema tema. Pitanje je, kako pristupiti Dingaču?
Ne bi nikome preporučio preko Postupa :-))) koliko god se taj put uz obalu činio životopisan jer tamo negdje iza Podobuča postaje smrtopisan ako nisi u specijalnom vozilu ili sličnom aranžmanu. Tako da je zapravo jedini put iz Potomja tunelom, koji btw nije ni upola strahovit kao hvarski tunel za Svetu Nedilju. Svima bi preporučio taj put.
A što se preporuke Dingača tiče, Vicelić je odavno upisan u evidenciju najrelevantnijih Dingača i zato sam ovoj prilici za vertikalu pristupio predano i koncentrirano.
Baš kako to dobar Dingač zaslužuje.
Sve su boce otvorene cca 5 sati prije rastakanja u 6 identičnih čaša, bez dekantiranja, praćene tijekom nekoliko dana nakon otvaranja
2011 Vicelić Dingač
U startu se otvara kroz rogač i kadulju. Primjer vina kod kojeg je vrijeme formiralo novu cjelinu. Ne toliko kompleksniju, ali dublju, a najvažnije – uravnoteženu cjelinu.
U ovoj fazi Dingač uopće nije tjelesno vino što je još jedna indikacija da je prepoznatljiv aromatski sklop pouzdaniji identifikator Dingača. Naravno, vino bez prave strukture ne bi (p)ostalo ovako prekrasno čvrsto, Svejedno, ponavlja se okolnost da je s vremenom jedino bitna kvaliteta ekstrakta, a ne kvantiteta.
Nakon gutljaja ostaje zemljanost brašnjavih tanina kao neka pozitivna patina. Uz dobrodošlu balzamičnost. Interesantno, deklarirani alkohol je 15,2%
2013 Vicelić Dingač
U mirisu zrelo voće, malo ukuhanije, ali nikakav pekmez.
Nešto izraženija kiselina koja istanjuje tijelo djeluje neuobičajeno za Plavac mali, osobito s Dingača.
Nakon što je trebalo nešto više vremena da se otvori, potpuno integrirani tanini lijepo su zaokružili gutljaj, ali taj disbalans u smislu prenaglašene jabučne kiseline ustraje. Deklarirani alkohol 14%
2015 Vicelić Dingač
Ozbiljan razvoj u čaši, lijepo se formira, crni čaj, crne masline. Uz prosušenost voća, makije i ljekovitih trava u mirisu je moguće naslutiti i mineralnost.
Drago mi je da je tako i na nepcu, progresija, duboki balans, mineralnost u afteru.
Očito senzacionalna berba. Pravi gušt! Dingač koji je u idealnoj formi deset godina nakon berbe.
Zasad i najveća kompleksnost – svakim novim gutljajem novi sloj otkriva novu senzaciju. Voćni profil više je crven (višnja), ali ima tu i kožnatosti i začina i eteričnosti, a ni trunke zelenih tanina.
Deklarirani alkohol 14%
2016 Vicelić Dingač
Isti deklarirani alkohol. Ista naznaka mineralnosti/zemljanosti uz tamnije voće na nosu.
Osjetno “tanje” u tijelu. Ali, dosta vertikalno. Taninska struktura potpuno drugačija od dosadašnjih Dingača. Tekstura je svilenkasta u usporedbi. Sluti na drugačiji management drva u podrumu i intencionalnu promjenu stila.
Pitam se bi li na slijepom kušanju ovdje prepoznao Dingač. Bojim se da bi jedva i Plavac. A možda to i nije loša vijest 😉
2018 Vicelić Dingač
Koncentrirano voće, nešto svjetlije i crvenije, ali i zrelije i “slađe”. Rubno likerasto.
Obzirom da je i 2018, u istoj interpretaciji, očito je 2016. Bila stilska prekretnica; gladak tanin, sirupasto, više rogač i rastopljeni papar.
Da li je to autentičnije, da li je ovo vjerodostojniji Dingač? Vino krcato svime.
Tako i alkoholom (16%)
Jedina boca 2020 Vicelić Dingača je na žalost bila “po čepu” što je šteta jer je dala naslutiti opet stilski drugačiju interpretaciju, a ako već ne to, onda svakako transparentnije vino nešto lakšeg tijela.
Dva momenta su značajna:
Prvo, ovo su vina supstance. Iz ovih bilješki prilično je jasno gdje su moje preferencije i zašto, ali Vicelić općenito pravi ono što volim nazivati vina supstance, kad se i nakon desetljeća osjeti materijal koji je ušao u podrum i kad je taj materijal idealno ostvaren kao vino. Drugo, Vicelić pravi samo Dingač. Uz iznimku “crvene etikete” predivnog pitkog Plavca Malog, Vicelić baštini neke od povijesno najznačajnijih vinograda Dingača i zahvaljujući tome uživa uvjete (barem zasad) koji mu omogućuju uzgoj bez inače neophodne kontrole raznovrsnim kemijskim pomagalima.
Ovo nije nikakav “bruised apple”, ovo je reska zelena jabuka, ali macerirana u benzinu. Bezolovnom.
Ozbiljan suhi Mosel s ciderastim “omotom” zbog kojeg djeluje još lakši i istovremeno još puniji.
Ali i vinogradarska breskva i limunska trava također su tu kao notorni aromatski deskriptori The Rieslinga.
Također jedna vesela, tropska nota marakuje, kao da povećava pitkost, ali nimalo ne skreće pozornost s onog suštinski bitnog – supstance!
Supstanca se najjasnije osjeti u stisku koji ustraje nakon gutljaja.
Čistoća i jasnoća, preciznost i crispy intenzitet se skoro podrazumijevaju. Ali, definicija… unatoč zavodljivosti, ovo je asketsko vino. Snijeg koji se topi u ustima. Ali ovaj snijeg zrači zrelim voćem i mineralima.
Na slijepom kušanju ne bi bilo lako zamijeniti ovaj Riesling s bilo kojom drugom sortom. Rijetko koje toliko suho vino ostavlja toliko meda nakon gutljaja kao suhi Mosel.
Autentično do srži.
Uostalom, vinarija Steinmetz je Moselska aristokracija. Na području “smeđe planine” (Brauneberger) ovo je jedan od lokaliteta, takozvani “jarak od badema” (Mandelgraben) odakle se uzima grožđe za ovu etiketu.
Ono što je očigledno jest herbarij. Pluća ispunjena mirisom ljekovitog bilja. Otočka makija u najvinoznijem izdanju istovremeno smiruje i stimulira. Ova senzacija vremenom će se produbiti. Smatram ju, ne samo iz tog razloga, esencijalnom komponentom aromatike sorte i time afirmacijom položaja kao zaista referentnog za Pošip.
Pod položaj mislim na “Pod korita” kao mikrolokalitet unutar smokvičkog vinogorja na Korčuli.
Jasno da nema ničeg bez čovjeka. Pecotić-Baran obitelj je smokvičkih vinogradara. Podrumarenje je ipak konzultiralo stručnost i senzibilitet Igora Radovanovića.
Međutim, bez prave supstance ne bi imao o ničemu značajnom pisati. A ovo vino jest značajno.
Fenomenalno artikulirano, premda vidno još iznimno mlado. Još uvijek aktualna 2023. tek sad ulazi u svoju optimalnu fazu konzumacije. Pod Korita ozbiljnije pratim od berbe 2022. i premda se potencijal još tada mogao prepoznati, nisam imao dovoljno koncentracije da sačuvam koju bocu kako bi potvrdio pozitivnu evoluciju.
Možda zato jer je Pod Korita zarazno pitak Pošip. Ali rijetko koji Pošip tolike pitkosti daje toliko supstance. Sigurno ne na 12,5-13 abv.
Zašto nisam ranije pisao o ovom vinu? Čekao sam 2024. berbu! Ono što daje 2024. je supstanca, uz besprijekornu izvedbu. Mogu osjetiti balans materijala koje je ušlo u preradu, a koje nije degradirano stilskom determinantom tzv. svježeg bijelog vina, već naprotiv, elevirano.
Čekao sam i da se potvrdi da jedno dobro vino nije slučajnost. Nove vinarije, čak osobito na Korčuli, pojavljuju se na domaćoj sceni iz godine u godinu. Nešto je vremena neophodno da se utvrdi radi li se o potemkinovu selu ili novom otkriću.
Pošip bi trebao imati jednu specifičnu težinu na nepcu i određenu opojnost, ali i puno toga u rezervi što samo vrijeme u boci može otkriti. Ne samo da očekujem da se ovdje produbi voćnost i herbalnost, već i mineralnost koja je trenutno u pozadini, gdje i treba biti. Ne samo da će vremenom biti slanije, već i slasnije.
Fenomenalnu tektoniku u ovom trenutku rijetki će iščitati, ali užitni moment Pod Korita dopadljiv je i nepcu potpuno neopterećenom bilo kakvom valorizacijom osim onom najvažnijom. Guštom.
Nisam valjda u životu napisao za vino da je “samo” lijepo, ali evo, nova Gran Malvasia je istinski lijepo vino.
Da bi doživjeli novu Gran Malvasiju Morena Coronice moramo ipak krenuti od početka.
Coronica Malvazija 2024
Tip takozvane svježe istrijanske Malvazije, ali koja ima “srž”, “bit”, tijelo…dok svježina pršti iz čaše, u ustima je 2024 Malvazija zavodljivija nego ijedna dosad. Slast i slanost perzistiraju točno toliko koliko treba da poželiš ponoviti iskustvo. Još jednom osjetiti vibrantan intenzitet prvog gutljaja, iznova i iznova…
Ne želim odolijevati privlačnosti. Vino koje je stvoreno za izguštat se bez razbijanja glave. A koje je istovremeno definicija istrijanske Malvazije u ovoj stilistici. Zarazno.
Coronica Gran Malvazija 2023
“Ne treba biti drvo da bi bilo prvo” je statement nove stilistike.
Svježina da, ali puno dublja, u supstanci. Većina će zavoljeti baznu 2024 Malvaziju na prvi gutljaj, ali nakon nekog vremena…
Zaokruženost, tekstura Gran Malvazije… sve djeluje konkretnije, a istovremeno – bez težine.
Bukvalno djeluje čak i slađe, premda je tehnički izvjesno suho, ali je voćna zrelost razvijenija.
Nova Gran Malvazija je perfekcija u svojem registru i iskorak u smjeru afirmacije vina koja ne trebaju lupati šakom o stol da pokažu svoju snagu i finesu.
Coronica Ottaviano 2021
Kod Ottaviana svježina je sekundarna. Ovo je čisti aromat, delikatni herbarij uz diskretnu zadimljenost i orašasti karakter.
Izuzetno nježna fenolnost perzistira na nepcu kao fini stisak nakon gutljaja.
Sekundarna i fermentativna obilježja zahtijevaju mali fine tuning kušača da bi se poravnao s tom frekvencijom suhog ljekovitog bilja.
Još perzistentnije, bez da opterećuje, nedovoljno da bi ga mogao nazvati bestežinskim, ali dovoljno blizu. Nevjerojatno pitko, esencijalno vino, važno za razumijevanje Malvazije.
Zamišljam Ottaviano iz materijala 2024. godine. Tvar. Supstanca.
Ultimativno iskustvo je kad se izgubiš u sve tri, a na esencijalnoj razini osjetiš isto vino. U “srži” 100% Malvasia Istriana.
Osim povremenih “bljeskova iz tmine” kako mi je to Tvrle duhovito dao do znanja, ovi moji osvrti značajno su se prorijedili. Ispada da što sam više okružen različitim vinima i to svakoga dana, to manje imam potrebu objaviti neku bilješku. Pa zašto onda baš Syrah?
Kulturološki determiniranom drugačijim vinima, ova sorta mi je bila prvi prozorčić za ulazak u svijet vina. Puni-usta-a-nije-trpko Shiraz činilo se kao baš ono što je nedostajalo mojem životu. Te voćne bombe tada su mi bile definicija hedonizma.
S vremenom sam počeo prepoznavati i neka druga obilježja poput tog spicy mirisa, ali ta zasićenost svakako je bio inicijalni okidač.
Danas tražim balans i finesu, ali rijetko unutar formata Syraha. Ipak, želim zabilježiti neke svijetle primjere.
Velebna Shiraz 2020
Kad već prvi miris naslućuje zemljanost, a ozbiljna mineralnost perzistira na nepcu, jasno je da je ovo ozbiljno vino, a ne banalni “crowd pleaser”.
Tanin neprimjetan premda stvara potreban stisak nakon gutljaja, ali možda najugodnije iznenađenje je svježina. Bez da se ikakva kiselina može uočiti, a kamoli da se ističe ili strši, stanovita hladna prezentnost nosi ovo vino.
Zapravo zaista i priliči vinogradu s pogledom na silni Velebit. Premda ozbiljno dobro, očekujem još veće stvari iz podruma ove zadarske vinarije.
Grabovac Syrah 2022
U usporedbi djeluje znatno ukuhanije i s puno izraženijim obilježjima školovanja u drvenim bačvama, ali ipak ostvaruje izvrstan balans. Gutljaj koji je istovremeno slastan i slan.
Jer ovdje se mineralnost manifestira kroz delikatn salinitet u afteru.
Kao cjelina funkcionira jako uvjerljivo u registru Syrah vina. Voće je duboko, začinski utjecaj drva ipak diskretan, kožnatost… divno zaokruženo.
Dubrovački podrumi Oriolus 2020
Bogato tamnim voćem, kožnatosti i začinom.
Malo rastopljenog papra i likoricija, uz jedan jasan komprimirani bombon moment, ali ipak bez “ukuhanosti”. S malo se vremena u čaši otvara bez banalnosti. Privid slatkoće jasno se oslikava kao stupanj zrelosti dok se Oriolus potpuno suh ostvaruje asketski čvrsto u svojoj kičmi, ali sočna elegancija razlijeva se nepcem.
Čak se usuđujem napisati da nastupa nekako gracilno. Elevirana aromatika bez pretjeranog intenziteta, ali postojana. Afirmirajuća svakim gutljajem s jasnom progresijom na nepcu.
Naizgled nekomplicirano, gdje je meni najfascinantnije kako lako nosi prilično jako tijelo, golema snaga u pristojnom okviru.
Nema presude, ali iz ovog iskustva izvlačim puno korisniji zaključak. Premda može ostvariti i eleganciju i finesu, jedva stvar mi nedostaje čak i kod najboljih od najboljih svjetskih Syraha. To je kompleksnost. Zaista, Syrah može ostvariti savršenstvo, ali sam davno shvatio da me savršenstvo ne zanima. Vino koje je dosadno savršeno nasuprot vina koje je beskompromisan komadić kulture i koje svojim transformacijama otvara nove spoznaje… vino je i sloboda izbora.
Možda ću se demantirati jednog dana. Neka to bude Moia 2019 😀
P.S. Ne znam koliko se prepoznaje AI generiran naslov ovog osvrta, meni urnebesno glup i baš zato beskrajno smiješan
Dnevnik vinopije 