Cvit razgovora

Nikad prije nisam bio u Imotskom. To bi vjerojatno i ostalo tako do daljnjeg da me nije pozvala udruga Imotskih vinara na istoimenu godišnju manifestaciju „Cvit razgovora“. I bio bi siromašniji za jedno prezanimljivo iskustvo.

Dobio sam ulogu moderirati radionicu koju sam provokativno nazvao „neotkrivena Dalmacija“. Prosječan konzument vina u Zagrebu ne poznaje Kujundžušu. Niti sam je nisam probao do prije koju godinu. Danas mi Kujundžuša predstavlja otkriće ispunjavajući potrebu za svakodnevnim laganijim bijelim vinom, prostor u kojem je tek jedna Žlahtina, jedan Rukatac i pokoja Maraština. Malotko se kvalitetom gura u taj segment, a to je prirodna pogodnost Kujundžuše – prvo vino, starter na stolu, odlična cijena… Brojni su bili komentari na temu Kujundžuše na ovome blogu i prilično energična rasprava k tome.

Bio sam iznenađen brojem ljudi koje je Cvit razgovora okupio. Teško mi je procijeniti koliko je ljudi bilo te večeri na Imotskim ulicama, ali čuo sam da je samo Grabovac istočio barem 200 butelja i to samo Kujundžuše.

Bilo je vremena i za obilazak znamenitosti, vinograda, pokojeg podruma i konobe te koju pošalicu na račun Imoćana. Sve redom kulturološke pretpostavke stvaranja turističkog i vinskog identiteta.

Kad sam tu subotu oko podneva uletio u Imotski, vodio me GPS uređaj i isprintani protokol u ruci. Ubrzo sam odustao od takvog pristupa 🙂 Ležernost prije pedantnosti. Vesela i nevješta improvizacijska organizacija toliko je prirodno funkcionirala da sam se brzo opustio.

To ne znači da pedantnosti nedostaje kad se radi u vinogradu ili podrumu. A to se počelo osjećati u vinima. Crna vina već su proslavila kraj, ali pravi iskaz vinske kulture predstavlja samozatajna Kujundžuša. Svakako su vina značajno bolja od asortimana čaša koje su lokalni restorani spremni ponuditi gostima 🙂

Zatim kuhinja. Izvornim jelima s naglaskom na izvrsnosti namirnica uvijek dajem prednost pred najelaboriranijom haute cuisine, molekularnu kuhinju da ne spominjem. Upravo takve, lokalne kuhinje od prvoklasnih namirnica nije manjkalo.

Spoj nespojivog u specifičnoj sredozemnoj klimi najbolje sam doživio na izvoru rijeke Vrljike. Uz mali mostić kraj konobe s jedne je strane svoje grane nad rijekom nadvila tužna vrba kakvu imam u kvartu usred Dugava, a niti pet metara od nje s druge strane stoji maslina, simbol mediterana.

U nekom trenutku toliko sam se uživio da me sad zanima rezultat utakmice između „Vilenjaka“ i „Vukodlaka“. Ta tradicionalna blatna zabava puna simbolike održava se na dnu Modrog jezera ako krajem ljeta presuši. A nije da je regularni stadion ništa manje od čuda prirode. Ali, jednom ću se morati okupati u Modrom jezeru 🙂 Nadam se prije nego što znanstvenici napokon otkriju točnu dubinu crvenog jezera, jednog od najdubljih kraških jezera na Svijetu.

Vukodlaci, vilenjaci, modro jezero i crveno, žabe sa žara i jedina palenta koja mi se u životu svidjela, kujundžuša, rudežuša, trnjak, okatica, sir, pršut, smokva, janjetina… Priceless. Ocjena? 5 🙂

Oglasi

2 thoughts on “Cvit razgovora

  1. ivica lozo 22/02/2012 / 13:44

    izvrstan komentar…
    ivica

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s