Cijena: 246,98 kn (listopad 2012.)
Radni naslov dojma: zapažanja nekalibriranog kušača
Koliko znam nikad nitko ništa slično ovome nije napravio i pokušat ću doživjeti zašto je toliko fascinantno. S druge strane, kolegici s posla koja ne mari za vino komentar je bio da je to sigurno neki tudum 🙂
Za početak, izgleda kao da je netko rastopio 18karatno zlato u čaši. Međutim, bez neke velike uljnosti i vizualne težine. Poput pravog vinskog štreberka ekperimentiram s dvije čaše. Extreme Riesling/Sauvignon i Pinot Noir čaša. Također iz ekperimentalnih pobuda, skoro pola butelje završilo je u malom dekanteru sat i pol vremena na temperaturi sobe, pol butelje direktno iz frižidera.
Prekrasan nos… najugodniji, najmirišljaviji aromatični „čaj“ od selekcije grožđa s položaja Šipkovica na Plešivici. Mineralne komponente već na nosu, uistinu „bez filtracije“ 😉
Stvoreno da bude veliko vino. Ali, bez pretencioznosti, bez ispraznosti napuhanih priča. Niti jedna od popularnih „etiketa“ ekstremnijeg vinarenja ne krasi Tomčeve butelje. Nerijetko se pod isprikom „prirodnih“ (eko, organskih, biodinamičkih itd.) vina skriva strnputica koja ima više dodirnih točaka s voskom iz ušiju nego vinom, ali ne kod Tomaca 🙂
Čudesno bistro i čisto, na nepcu čvrsto. Prisutne voćne arome koje amfora kao da je disciplinirala i ostavila samo nužnu esenciju. Premda nikad nije moglo biti trivijalno svježe obzirom da je u pravoj ukopanoj gruzijskoj amfori fermentiralo i maceriralo tijekom čak 6 mjeseci nakon čega je još 12 mjeseci provelo u velikom drvu, vino je još vrlo mlado u smislu očekivane dugovječnosti sazrijevanja u boci.
Tvrdi stisak amfore sličan je učinak imao i na samu strukturu. Poput plamena svijeće koja kao da se nikad neće ugasiti. Neočekivana mekoća i zaokruženost su varljivi jer ne upućuju na hladnokrvnu, izrazito suhu prirodu vina koju bijeli tanin dodatno naglašava. Jesam li previdio kiseline i alkohol ili ih jednostavno „nema“? Kiseline se ničim ne ističu osim kroz duboko pulsirajuće tijelo. Mogu se osjećati i limuni i jabuke, ali kiseline su vrlo vinske.
Fascinira pitkost toliko punog, krutog i ekstraktnog vina. Profinjeni monstrum 🙂 U ovoj se fazi pokazuje nepotrebnim dekantiranje vina i još više zagrijavanje na sobnu temperaturu. Pinot Noir čaša na nosu čak potencira peckavost realno nevidljivih 13% alkohola. U ovoj životnoj fazi meni je definitivno najugodnije rashlađeno i u nešto široj čaši.
Mineralni aspekt na nepcu manje je „iz tla“, više „strujni napon“, najviše nalik osjećaju da žvaćem grudu snijega. Zračna mineralnost 🙂 Maglovito jutro.
Ostatak iz dekantera vraćam u butelju i frižider. Tek sljedećeg dana bilježim 93 nakon otvaranja ostatka. Ipak, ovo je prava ezoterija i intelektualno iskustvo za koje se potrebno malo rekalibrirati. Za pacijente poput mene jedno od najboljih i najznačajnijih bijelih vina Hrvatske. Za Anu, legitimno „tudum“ 🙂
Dnevnik vinopije 
Imam ovaj tudum doma, poklonila mi ga je sister za ročkas, jedva čekam da ga probam, morat će to biti jedan special occasion!
Jako lijep poklon. Sad me zanimaju te okolnosti u kojima ti je seka odabrala baš ovo vino za poklon. Seka se razumije u vinsku ezoteriju? Dobila je preporuku? Ovo ne preporučuješ bilo kome pa te morala predstaviti kao priličnog frika da joj rizling amforu preporuče… ili si joj suptilno sugerirao, kao što i ja manje suptilno sugeriram kolegama na poslu uoči vlastitog rođendana 🙂
Seka se ograničila samo na crvena vina i to u većim količinama (ne želim reć da je kronerica), pripisujem si zasluge da sam joj školovao ukus unazad 4-5 godina.
kako si sam pretpostavio bila je to ne tako suptilna sugestija s moje strane 🙂
🙂 pričaj mi o tome, već dulje vrijeme nitko mi se ne usuđuje darovati vino bez konzultacije što me često stavlja u nezahvalan položaj. Kod sisterice je to ipak jednostavnije.
Da, to s poklonima može biti problem kad si zahtjevni freak. Ali, je li stvarno tako freakish biti sklon probanju vina iz amfore?
uopće nisam, mene sve veseli, ali ne veseli sve jednako 🙂 što se tiče amfora to ti je prastara fora i uopće ti nije nešto osobito ako si obitavao na području današnje Gruzije prije nekih 3 tisuće godina recimo 😉
Znam ja za amfore, nego, tko to ne bi probao? Meni cure sline otkad sam vidio ove Tomčeve bočice u Vrutku. Onako, umotane u lijepi papir, decentno dizajnirane,…mljac.
Jedini problem je što bi me žena zatukla da dam 250 kunića za vince.
Drago mi je čuti da nas ima još čija gospođa ne dijeli vinski entuzijam. Palo mi je na pamet da je to kao skupljenje sličica. Recimo, imaš ispunjenih 7 albuma i još tri u kojima ti nedostaju neke sličice. Tada si spreman čak i bidati na aukciji i za neku sličicu izdvojiti bogatstvo 🙂
U međuvremenu se možeš “sličkati” s “normalnim” sličicama ili kako već danas djeca zovu te dokonosti, ukoliko još egzistiraju uopće ili je i to sad virtualno…
Drugim riječima, ni u obitelji Tomac sumnjam da svaki dan otvaraju amforu. Sve da košta 25 kuna to ne bi bilo vino za svaki dan. Mene više fascinira zašto ljudi standardno dobra vina iz hiperprodukcije i koja jesu vina-za-svaki-dan plaćaju koliko se traži za njih (neki novozelandski sauvignoni padaju na pamet) i vratim se jedinom smislenom obrazloženju – cijena je iznos koji je netko spreman platiti 😉
Nego, sad si me podsjetio… na reljefnom pečatu (izbočini) u staklu butelje francuske vinarije Delas (koje ima i kod nas za nabaviti btw) je grafizam D koji bi postavljen okomito izgledao identično znaku T u stiliziranoj amfori… možda jednog dana saznam je li to slučajnost 🙂
Za razliku od cjenovno pozicioniranih etiketa koja samom cijenom i ekskluzivitetom minijaturnih količina (a i to je ponekad upitno) postaju instant statusni simbol na neduciranom tržištu, Tomčeva vina nisu u toj kategoriji.
Osobno volim Tomčev regularni rizling i realno bi u njemu guštao još i više nego u “intelektualno zahtjevnijim” vinima. Ne možeš stalno gledati opskurne filmske uratke koliko god bili remek djela i ponekad dopustiš sebi uživanje u bučnim efektima nekog akcijskog holivudskog blockbustera jer se želiš relaksirati, a ne angažirati. Međutim ne možeš poznavati kinematografiju ako si isključivo upoznat s hitovima nekolicine holivudskih studija… O.K. nek me netko zaustavi više… 😉
…da se ipak nadovežem kad me već krenulo 😛 Baš vidim, karta za koncert na Maksimiru i to slučajno za band koji bi otišao pogledati iznosi 350 kn. Nema nekih šansi da si to priuštim, dok bi za ovo bio spreman izdvojiti 250 🙂 Kuda koji mili moji.
Načas si me preplašio…mislio sam da misliš na Depeche Mode, a oni su na Hipodromu.
Slažem se sa svime što si napisao. Usput, nemam pojma što predstavlja onaj izokrenuti T kod Delasa. Bit će da je sličnost s Tomcem slučajna ili je dizajner “posudio” ideju.
Ta cjenovna osjetljivost je grebeno neobjašnjiva stvar. Nekad važeš svaku kunu a onda prospeš hrpu i kaješ se.
Ja si mjesečno priuštim 200-300 kunića za vinčeka. Sad imam neku zalihicu, pa mogu cijeli iznos iskrcat za bočicu do dvije. Amfora je jaki kandidat, ali moram nešto ostaviti i za Beaujolais Nouveau.
Bajdvej, probao sam onaj Moldavski PN za 25 kunića i sasvim je OK u kontekstu cijene. Fali mu i mirisa i okusa kad se usporedi s poznatim favoritima mejd in kroejša, ali ničime ne vrijeđa osjete;-)
Ajoj…ipak je depeche mode…sori na primjedbi ali nisam baš ljubitelj.
Moj mjesečni budget za vina godinama je iznosio između 500 i 1000 kuna… minuli rad 🙂 prosjek 650-700 i ekstra ovisno kome je trebalo štogod pokloniti i sl. Iznos koji korespondira s mjesečnim izdacima prosječnog pušača cigareta recimo. Ergo i zadani “okvir” do stotinjak kuna iz početnog manifesta Dnevnika, međutim jesam izdvojio više i to ne jednom… sve se svodi na to što je tko spreman platiti. Nečeg četvrtog sam se odrekao ili smanjio neki peti trošak. Point je da sam kupac/konzument/korisnik, “normalan” kao i svaki drugi vinopija. Što nas je više “normalnih” ljudi koji traže vrijednost za novac u svim sferama života i vina će biti pristupačnija. To je jedan od najznačajnih razloga zašto sam opće pokrenuo ovo i ukoliko bi time potaknuo i minijaturni korak naprijed, to bi bila velika stvar. Usporedivi restorani u Zagrebu (ili bilo gdje u RH) se razlikuju od Pariških, Rimskih, Madridskih, Bečkih… u kojima će hrana i usluga biti skuplja, ali vina će biti jeftinija. Dobra, jako dobra vina će biti osjetno niže cijene u usporedivim restoranima. (čast izuzecima u RH)
pusti sad DM 🙂 Ultra je izašla u trenutku koji je korespondirao s mojim osobnim glazbenim i lifestyle afinitetima u tom trenutku “odrastanja”, a bez obzira što nisam spreman dizati im spomenik, rado ću poslušati mnoge stvari. Spreman sam poslušati i Seku Aleksić ali nekako slutim da ću samo izgubiti vrijeme 😉
A možda i sluh…:-D
najprije razum 😉
U vlastitoj demenciji potenciranoj Montenidoli Carato dojmom upravo u nastajanju i potrazi za smislom, moram ovdje ostaviti osobnu bilješku… svi “normalni promatrači”, molim ignorirajte 😛