Cijena: NA(listopad 2012.)
Ni Greda, ni bijeli Mjesečar, ni Limousine nisu toliko lijepa vina koliko to Žilavka može biti.
Prekrasno nježno… i cvijetno i herbalno i jedinstvene aromatske signature bijelog zaleđa Dalmacije i podneblja Hercegovine. Stanovita vegetalnost, čaj od ljekovitih trava, fina senzacija minerala, intenzitet i arome koji se izmjenjuju, svjedočanstvo kompleksnosti i kod „regularnog“ vina kakvo je i ova Žilavka iz Brkićeva podruma.
U potrazi za mekoćom poželjno je ovo vino pustiti da se malo ugrije u čaši, da se organski materijal iz vinograda prezentira u svojoj punoj ljepoti. Ljepota inače nije riječ kojom bi se ozbiljan deskriptor poslužio u pokušaju opisa vina. Meni savršeno odgovara doživljaju Brkićeve Žilavke.
Ljepota koja nije šminka, koja pokazuje dubinu i onu vrstu uravnoteženosti koja nastaje u vinogradu, mukotrpnim radom i smislom. 90. Harmonija.
Čak i temperirana u čaši, ravnomjerno hladi nepce. Radiant charisma 🙂
Jedna od meni najdražih Žilavki, iz nešto toplije godine, nešto ekstraktnija i alkoholnija (12,7%) u kontekstu ranijih godišta, ali jednako posebna i dodatno uvjerljiva.
Dnevnik vinopije 
Vinopijo, definitivno si slab na Brkićeva vina što je sasvim razumljivo… Inače, ovu žilavku fermentiše na 21 C, ne znam samo kako postiže optimalan procenat alkohola u ovako toplim godinama.
Nemam ništa pametno za dodati osim “ne znam ni ja ali evo ga opet” 🙂
Koštal onu Brkićevu belu gredu, za moj ukus puno previše drva, tak da je ova varijanta žilavke više po mom. Meni je i u plavoj gredi previše drva, baš jučer probal sa frendovima, hokej, no svima je višak drva zasmetal. U sudaru sa dva villany crnjaka, jedna hardkor kupaža iz 2007. s 15% alk. (pozabil ime vinara) i portugizac (!) 2011. Tamasa Gerea, plava greda je najlošije prošla.
Bijela Greda je i meni najmanje uspjelo Brkićevo vino dok mi je ova Žilavka najdraža, ali da sam moram jedno odabrati vjerojatno bi to bila Plava Greda. Primjetio sam jedan novi trend koji sve više uzima maha, a što očito vinarske kuće već prepoznaju i vani pa umjesto oznaka barrique forsiraju oznake oakless… tome je sigurno doprinio i “oak monster” Gary Vaynerchuka i činjenica da je “drvo”, uz alkohol možda i najlakše detektirati u čaši već na nosu. Ako nekome stvarno smeta “drvo” u Plavoj Gredi, onda se polovici crnih vina ne bi smio ni približiti 🙂 Osim toga, ponekad “drvo” nije od bačve. I sam doživio “drvo” u vinima 100% iz inoxa. Gulfi Rossojbleo mi pada na pamet. Odakle tamjan ne usuđujem se ni pomisliti 😉 U svakom slučaju, hvala na komentaru i prezanimljivom tipu za portugizac Tamasa Gerea… usput, osobno me drvo i alkoholi čak manje smetaju od pretjerane “voćnosti” koja djeluje artificijelno, ali ne pada mi na pamet ocrniti vino koje se ljudima legitimno sviđa. Ono nešto što ja tražim u toj klasi obično je vezano uz jedinstveni identitet kojeg Plava Greda posjeduje.
Plava greda je dobro vino, drvo nije tak naglašeno da smeta, no za moj ukus ga ima malo preveč :), ukusi su nam različiti, no u bogatsvu različitosti je ljepota. Enivej, jučer je konkurencija za gredu bila pre jaka, taj portugizac je uistinu nevjerojatan, na prvu izrazito voćan, no nakon sat, dva, ko da si to isto voće ukuhal, vino se zaobli, dobije tijela i postane još bolje, definitivno najbolji portugizer u ovom djelu kozmosa. Preporučam.
Ofkors, samo želim dodati kako su različite stvari razlike u ukusima od razlika u degustiranju, nakon karbonski maceriranih portugizaca i iverak može biti šuma 🙂 Određena vina poput Plave Grede osjetljivija su na transport i treba im neko vrijeme (nekoliko dana) da se “smire” u butelji itd… Nego, ima li kod nas negdje Gere Tamas portugisca?
ne znam, nije mi znano, no ima u villanyu :), vredi truda otić tam, crnjaci su sjajni, od zastupljenih sorti ponajbolje se udomaćio cabernet franc