Cijena: 499 kn (studeni 2012.)
„By appointment to Her Majesty Queen Elizabeth II purveyors of Champagne Lanson“…
Šampos 🙂 Pravi pravcati pripadnik Grandes Marques kuća. Grandes Marques doduše danas okupljaju nekih 28 kuća među kojima ima svega i svačega. Od ikona James Bond serijala do pobjedničkog špricanja F1 i prolijevanja po glazbenim spotovima P. Diddyja.
Na prvi pogled, niti recentna povijest kuće Lanson također ne ide u prilog šampanjofilima. Površnim tumačenjem, gubitak povijesnih vinograda početkom devedestih predstavljao bi i gubitak identiteta „obiteljske posvećenosti“ family-run businessa s turbulentnom tradicijom koja datira iz 18. stoljeća. Međutim, jedna od osobitosti Champagne je u tome da nije nimalo nužno uopće posjedovati vinograde da bi pravio veličanstven „Šampos“.
Čini se da je presudno zadržati vinara. Još uvijek je tu obiteljski „Chef de Cave“ Jean-Paul Gandon, koji već 4 desetljeća radi za Lanson. Povodom 250-godišnjice kuće Lanson, uoči 2010. godine predstavio je Extra Age (X.A.) Brut s ciljem „povratka jedinstvenoj tradiciji“ od koje zapravo Lanson nikad nije ni odustao, barem u dijelu svoje ponude.
Zelenkasto zlatna nijansa potencirana neumornim perlanjem supersićušnih mjehurića oslobađa vrlo raskošan nos. Kvasci, ogrozd, kruška, jabučni cider, Jaffa keks, nastavi niz… štoviše, s vremenom se dešavaju komplesnije promjene aromatskog doživljaja unutar istog intenziteta. Istovremeno, svježina istinski prožima, kao da svaki mjehurić oslobađa identitet i karakter grožđa i podneblja.
A pro pos podneblja, X.A. je blend u omjeru 60% Pinot Noir (!), 40% Chardonnay, s Grand Cru položaja Avize, Cramant, Chouilly, Oger, Le Mesnil-sur-Oger, Verzenay, Bouzy, Mareuil-sur-Ay (potonji je zapravo Premier Cru premda „najvišega ranga“). Pretpostavljam barem, obzirom na oznaku degoržiranja (12/2011), kako nisam otvorio spomenuti inauguracijski blend povodom 250godišnjice, već blend godišta 2000, 2002, 2004. Još bolje 🙂
Povremeno se čovjek zanese pa se moram prisjetiti. Neće više divote ući u nos ako dublje dišem 😉 Naprotiv, dovoljno je osjetiti tonus, napetost sadržaja. Nos za stotku!
U ustima klasik. Konkretno, čvrsto. Ledena mineralna podloga. Apsurdno dobro ukomponirano, nevjerojatan, stoljećima usavršavan i nijansiran balans. Dubina, tijelo, čak i „širina“, zapravo punoća pri sredini i fantastična trajnost koja ostavlja maličnu prirodu dugo u ustima. Ta „korica zelene jabuke“ ostaje kao eterična finesa, a ne nešto od čega trnu zubi. Ukoliko mojoj dragoj ženi kojoj su kiseli i najzreliji Dingači, ovo nije uopće „pre-kiselo“ već kako kaže „taman za ljeto“, onda treba znati cijeniti nešto što bi sad valjalo spomenuti…
U duhu iskonske tradicije, Lanson zastupa danas neuobičajenu praksu neprovođenja malolaktične fermentacije u kojoj bi se malične (jabučne) kiseline pretvorile u mekše „laktične“ (mliječne) kiseline, a kako bi vino zadržalo i punoću i svježinu. Ta svježina s godinama odležavanja u podrumu pod ne baš bilo čijim nadzorom gubi acidičan karakter i postaje distinkcija Lansonovih vintage i non-vintage šampanjaca. Distinkcija koju (koliko znam) dijeli s još samo jednim Grandes Marques-om, a to je čuveni i prestižni Blanc-de-Blancs vintage-cuvee „Salon“.
Marinirana orada i somun kruh s malo maslinova ulja pridružili su se ovom kušanju kao uvertira u nešto što je obilježilo večer. Ako ovako nešto smatram uzbudljivim, više nema povratka 🙂 93
courtesy of Jabuke i ruže
Dnevnik vinopije 