Kao da nije dovoljno što je Karakterre okupio vinare biodinamičare, organske vinare, naturalne vinare, „alternativne vinare“ ili kako ih već sve nazivaju, pokušao ih je sve obuhvatiti zajedničkim nazivnikom „Karakterre“ 🙂
Ne može se reći da nikome od posjetitelja ništa nije bilo jasno jer 30ak vinara Italije, Slovenije, Austrije i Hrvatske ipak imaju jednu prepoznatljivu zajedničku distinkciju – neintervencionizam. Doista, za razliku od pokušaja kontroliranja vinograda i nastajanja vina u podrumu uz pomoć brojne sasvim legitimne agronomsko-enološke prakse, ovi vinari se ne koriste intervencijama u vinogradu i podrumu ili se koriste u minimalnoj mjeri u kojoj su ih koristili i prvi vinari čovječanstva.
Unatoč prostoru skromnih kapaciteta za festival ovakvog interesa izlagača i posjetitelja, prevelike gužve nije bilo što znači da se moglo više-manje neometano isprobati nešto više-manje drugačije od konvencionalnog. Lako ste mogli prepoznati i moj entuzijazam ako smo se susreli, poput djeteta ispod pinjate pune slatkiša.
Zašto nije bilo Tomca ili Clai-a i s čim su se pojavili Saints Hills, Trapan, Duboković i Krauthaker i što ja mislim i ne mislim o tome u datom kontekstu ostavljam za eventualnu diskusiju u komentarima, ali u kontekstu nastupa domaćih snaga mogu reći da mi je jako drago što sam napokon imao priliku probati Krauthakerova Kuvlakhe vina, novi Milošev rose 2012, vjerojatno najuspješniji dosad i vidjeti Kosovčevu Selekciju u društvu u kojem u najmanju ruku zaslužuje biti i kojem daje vlastiti komadić osobnosti.
A sad vina… ne znam koliko će ljudi podijeliti moje mišljenje da je najjači stol bio onaj na kojem su izlagali La Stoppa, Radikon i Colombaia.
Elena Pantaleoni me osobno provela kroz La Stoppa line up u kojem je ne bez razloga posljednje vino bilo – bijelo. Macchiona 2005 nastala je iz jednakog omjera sorti Barbera i Bonarda i u tom smislu idealno predstavlja regiju Emilia Romagna. Savršenstvo. Znate po kojoj cijeni?
Zatim Ageno. Monumentalno vino! Veliko, veliko bijelo vino. Sorte su egzotična varijacija na temu Malvazije, Malvasia di Candia Aromatica, sveprisutni Trebbiano i strogo lokalni Ortrugo u minornom udjelu. Vino stavlja La Stoppu u nevjerojatno društvo vinarija kojima je najveće crno vino – bijelo.
Činjenica da ću Radikona tek spomenuti u kontekstu da sam ga pokušao provocirati da gdje mu je prijatelj Gravner 😉 ide u prilog atraktivnosti potpune nepoznanice i najugodnijeg iznenađenja Label Grand Karakterrea – Colombaia.
Colombaia me podsjetila da nema baš puno vinograda s ostacima morskih fosila u zemlji. Zapravo nigdje izvan Toskane koliko znam. Kad takvom terroiru omogućiš život poslije života u butelji, malo toga većeg možeš napraviti. Osim nadahnutih crnjaka, neizostavno moram spomenuti prilično egzotično pjenušavo vino nazvano Ancestrale prema nekom zaboravljenom receptu. Neintervencionistički pjenušac suprotnost je u samom sebi i tu nemoguću nestabilnu tekućinu nenalik ičemu što sam ikad mogao probati neću lako zaboraviti. 1 unica fermentazione naturale in bottiglia. Možda nema djetinjastih mjehurića, ali itekako ima iskre. Da ne zaboravim podrumske cijene… molim?
Napokon, najveći „luđak“ u dvorani ipak je bio i ostao Aci Urbajs. Premda su čak i meni bijela vina malo previše „repasta“ i „zeljasta“ i podsjećaju na bizarne eksperimente mog starog, „sam svojeg mastora“ staroga kova, Urbajs potpisuje meni najbolje vino Karakterre-a.
Urbajsov Modri pinot ne bi prošao na hrvatskom Zavodu ni da ga puste kroz reverzibilno osmozne nuklearne filtere, ali odsjekao bi si vlastitu ruku da je s tim mirisom u čaši krenula prerano ustima. Ushit na nepcu drži me još uvijek. Samo prisjećanje na nedostižan Arbois Pupillin nešto je što osigurava mojih 95+ bodova. Kladim se da bi bilo odbačeno kao ocat na bilo kojem domaćem ocjenjivanju. Drugim riječima – da, stvarno je toliko dobro 🙂
Nakon što sam potencirao osobnu vinsku demenciju na nove neslućene razine, većina ostalih vina činila su se kao jučerašnji kruh. Međutim, pričamo o veličanstvenim vinskim doživljajima od kojih ću izdvojiti samo neke…
Burja Modri Pinot
Klinec Verduc 2003
Terpin Sialis Bianco
Casa Belfi Colfondo
a zatim i Vodopivecove Vipavske, Štekarovu Malvaziju, Musterov Opok i brojne druge.
Ocjena festivala: neprocjenjiv osjećaj otvaranja krunskog čepa na mutnom pjenušavom vinu Colfondo sorte Glera (dakle Prosecco), ali tradicionalnom frizzanteu „Venetian style“ i spoznaja da je neusporedivo bolje od onog što je danas prihvaćeno kao „konvencionalno“.
Far over the misty mountains cold…
🙂
Dnevnik vinopije 
kao prvo, slazem se za ono za “najjaci stol sajma”, odusevila su me vina a narocito pjenusac od Colombaiae, nesto sasvim drugacije, posebno i originalno!
druga stvar, ubi me al ja u ta dva dana nisam uspio kusati La Stoppu.. uvijek bi me netko presreo i povukao na drugu stranu i na nesto sasvim deseto i sad mi je ko psu zao zbog toga..
trece, Radikon je u subotu otvorio neku kupazu tipa Oslavja iz prve polovice 90ih (92, 93, 94, tako nesto..) i to mi je uvjerljivo bilo najbolje vino sta sam probao tamo.
eh sad, Urbajs.. definitivno frik za sebe ali vjerojatno najveca legenda festivala sa najfunky vinima koja sam ikada probao!?
u petak sam ga kusao povrsno i na brzinu ali u subotu sam ga malo bolje prostudiro i popricao sa covjekom i dobio bolji uvid u vina i filozofiju (iako ne toliko ko moj frend Dino koji je bio kod njega valjda 3 sata za standom i na kraju je rekao da mu je Urbajs u biti pokvario cijeli festival jer nakon njega mu nista nije bilo toliko zanimljivo, sto je zasigurno velika istina..).
ispod tog prvog sloja “zelja i repe” u biti postoji toliko dimenzija aroma i okusa da je to nevjerojatno! vina nisu ogranicena nicime, ne znam da li bi ih uopce svrstao u vina, u most, u prirodne sokove od grozda, u ocat ili u neku polupokvarenu tekucinu ali definitivno sadrze (najbolje) dijelove svega nabrojenog..
meni se takoder jako svidio njegov crni pinot ali ipak mi je onaj sivac (ne most nego vino) iz 2007 mislim, ostao u najboljem sjecanju.
frend Dino mu je toliko “popljuvao” vina da mu je Aci nakon svega poklonio jednu butelju i rekao da mu jos nitko nije tako objektivno ocjenio vina, hehe.
uglavnom, neka sasvim druga dimenzija..
iako ga jos do sada nisam probao, ostao sam odusevljen Milosevim novim roseom iz 2012, predivno vino, meni osobno najbolji domaci rose.
btw. jel si mozda probao Blazica? zbilja odlicna vina, i to sva, narocito Sauvignon Selekcija i kupaza Blaz, takoder vrlo ugodno i neocekivano iznenadenje festivala.
Blaž? Vužgi ga Blaž, to mi je promaklo. A trudio sam se biti temeljit.
Što se La Stoppe tiče. organizator te smjestio dijametralno suprotno od “najjačeg stola”. Sramota 🙂 Kao i sve domaće vinare. Meni se isto čini da si trebao s nekim Blažom podijeliti stol. Ako ne i žveplo 😉 To bi bila filozofija.
Da, stvarno je bilo jako.
dobro sad, nije bas SKROZ dijametralno, ipak je u samom kutu bila Colombaia i La Castellada.. haha