Cijena: 69,00 kn
Eto domaćeg „gastro branda“ koji zvuči preslično Proseccu od kojeg ne može biti više različit nego što je. Doduše, prema mnogima i većina dostupnih Prošeka u trgovinama ne može biti „različitija od pravog Prošeka“.
Moram priznati da je i meni jedina donekle suvisla referenca Tomićev Hektorović na što će tradicionalisti u najmanju ruku …odmahnuti istom 😉 Prema tradiciji u Prošek idu sorte Maraština, Bogdanuša ili Vugava?!? Plavac Mali, evidentno presudan za Rokijev Prošek čini ga ne toliko drevnim, ali svejedno ipak vrlo tradicionalnim.
Posluženo rashlađeno iz frižidera i tijekom isprobavanja ugrijano do sobne temperature.
Suhe grožđice all over the place… passito. Neobična „slanost“ podsjetila me na perverzne delikatese tipa čokolada s cvijetom soli.
Rashlađeni Prošek vrlo je osvježavajuć. Tekući Griotte desert s ekstra likerom 🙂 Supstanca je neobično kohezivna 😉 i 16,1% alkohola niti prži niti je skriveno tijelom i sladorom.
„Sunčani sok Visa“ djeluje kao prirodni digestiv. S pravom dozom si budan i spremniji nego ikad 😀 S prevelikom si anesteziran i omamljen do zaborava 🙂
Još uvijek prekrasno miriši na grožđe u fermentaciji, a taj aromatski raspon prati sve do izrazito zrelih mirisa sušenih smokava i džema od smokve. Mogu skoro osjetiti „talog“.
Jedan od najšarmantnijih anestetika ili „društvenih lubrikanata“ ikad – Prošek. „Viški slatki sherry“ svakako se čini uspjelim i autentičnim vinom. I tako, malo po malo, isprobao sam cijeli Roki`s range. Ostaje još samo Matadur 🙂
Ocjena? Van konkurencije. Ne znam bolji Prošek. Puno očekujem od Grabovčevog iz Trogirskih vinograda…
Dnevnik vinopije 
hello kitty strikes again….vidim i autić u daljini……. i vino se negdje spominje 🙂
imam jedno pitanje za “široke” mase…. naravno ne mislim tako…. masa=ovca za klanje…
neizmjerno cijenim druga vinopiju i njegov “rad”….ili ti ovisnost prema alkoholu zamotanu u božični obiteljski poklon…. 🙂
nemam ništa protiv srebrnjaka od 26g s likom vinopije kak nateže vugavu…. rado bi imao isti takav..čistoće 95%…vrijedi 100 kn
pitanje je koliko je potrebno popiti vina ( u litrama) iste sorte ,istog proizvođača,iste tehnologije i različitih godišta da generalno možemo reči da npr: zdjelarevičeva graševina ok.po meni treba pratiti bar tri različite godine i popiti bar 15 butelji iste za neki sud….
osim ako nisi vinopija i još par uzoritih s bloga za koje priznajem da mogu samo na osnovu pogleda i pljuvanja istog skužiti ono što meni treba tri godine… stvarno tako mislim…
sklon sam razmišljanju da što više pijem manje znam…pozdrav iz “belja”…. hehe…
nisam sklon pojednostavljanju bilo čega… samo bih htio napomenuti mogučnosti da nakon što su 25 godina dva prijatelja isprobavala sva vina svijeta jedan zaključi misao sa riječjom “vino”…dok drugi napiše esej i namlati lovu.. vino nije lako razumjeti,voljeti,platiti…shvatiti..a najteže je ipak pisati o nemu nakon 1000 opisa…i zato dragi vinopija…. živ bio …do smrti nabolja vina pio… bip
….je……krvav poso…..da mi neko plati miljune dojčmaraka, nema šanse da bi pijo vrhunska vina i piso o njima…rađe u kineski rudnik kopat… 🙂
Kad smo već na ispovjedanju misli, svako malo se suočim s tim koliko ima smisla ovo uopće i obično se vratim na prvu rečenicu koju sam napisao “Želio sam dati smisla novcu koji ću utrošiti za pojedinu butelju.”
U međuvremenu sam puno butelja dobio, o nemalom broju takvih ipak nisam htio ružno pisati, ali eto ovu sam baš otišao kupiti… međutim, ono na čemu još uvijek inzistiram – vinopija pije vino, “vinopija” je konzument. Nema pljuvanja! To ne znači da ću se nužno oblokati svaku večer jer to ne radim. Ono što ostane podijelim na poslu uz gablec ili ostavim jer me zanima kakvo će biti kroz koji dan. Isto tako nema 50 vina za redom. Jedno vino jedan dan, osim ako su “paralelke”, ev. “vertikale” i slične egzibicije.
Istina, malo kojem vinu se danas stignem vratiti da bi ga pratio kroz vrijeme, ali ima ih nekoliko…
Jako mi je bitno pristupati bez predrasuda koliko god je to moguće, koštalo vino 33kn ili 333kn.
Bitno mi je demistificirati vino kao takvo, u smislu da postane svakodnevna uobičajena stvar na stolu, a ne luksuz… a ne “predmet obožavanja tamo nekih preseratora koji zamisli, vrte vino u čaši i mirišu mačju mokraću”. Opet, treba odati priznanje nekim vinima koja iz niza razloga ne mogu biti cjenovno pristupačna da bi znali pravilno valorizirati, jer inače svi vinari mogu odmah u trku za najpopularnijim vinom u RH, Venus 1L tetrapak 🙂 pa tko može jeftinije hura za njega.
Bitno mi je ne projicirati i promovirati sebe, već vino. Uvijek je vino u prvom planu premda ga često moram “začiniti” osobnim odnosom kao što je to i kod ovog Rokijevog Prošeka, jer inače mogu objavljivati sterilne “objektivne” vinske recenzije pa ti proučavaj 😉
Zatim, hedonizam da, “snobizam” ne! Meni jako bitna stvar!
Dalje, potaknut ifkeovim komentarom kojeg vjerojatno dijeli veliki broj ljudi, moram odgovoriti kako se mnogi degustatori na svjetski vrhunskoj razini ne bi mogli složiti da rade “dream job”. Na jednoj razini na kojoj moraš predvidjeti koji je najbolji assemblage temeljem uzoraka od kojih ti se guli zubna caklina, a koncentraciju drži na mjestu samo strahovita mentalna disciplina i rigorozan trening da bi uopće došao u tu poziciju, više ti opis posla nije tako savršen 🙂
Tja. I onda se meni zahvaljujes na “psihoanalizi”…
🙂 Ti si posijao to sjeme
Je li? Onda mi je jasno zasto me frendovi zovu Onan 🙂
Sijač, naime, ima neka daleko upečatljivija značenja od kojih je meni najupečatljivija poznata Biblijska prispodoba 😉
Na koncu ipak ostaju samo dvojica,
Bog i vino.
…kod mene je obrnuto….prvo popim vino…..pa bok
misliš blog i vino 🙂 …nećemo Sijača prizivati bez potrebe 😉
wtf?
http://zeljko-vinskeprice.blogspot.com/#!/2013/02/leo-gracin-prosek-ispod-100-kuna-je.html
Eto vidiš, sad mi je puno jasnija MPC Gracinova Babića 🙂
al’ mu je babić fakat odličan!
zapravo, zadnje što pamtim bili su drveni tanina i ekstrakcija, nesklad… ne bi volio drobiti napamet, ali nisam bio spreman ostaviti traženu MPC kad sam ga ugledao na polici…