Cijena: 129,90 kn na vino.hr http://bit.ly/Y6CEXX
Voće zrači zrelošću i sva je voćnost nekako „šumska“. Za dlaku se činilo pretoplo na nosu, kao da hladnija temperatura konzumiranja pristaje ovom vinu.
U ustima je to prekrasan Pinot Noir s porukom iz Alto Adige-a. Ferociously subtle 🙂 Zagriz u nešto svilenkasto, unikatno aromatično, nježne, ali napete teksture.
Sočno, dozrelo, ali još vragolasto i skoro „nemirno“. Planinske kiseline. Nadmorska visina možda i nije toliko drastična, ali južni Tirol po mnogočemu je specifičan, a Pinot Noir to osjeća 🙂
Uh, kako mi je „zamirisala“ patka, a obećao sam ženi da neću jesti pačetinu nakon druženja s patkicama na Bledskom jezeru. Naravno da sam pristao kako ću „prije postati ljudožder negoli poželjeti patka“ I sad me Hofstatter stavlja na kušnju. Kvak! Kvak!
Prilično je puno, na rubu „masnog“ tako da se čini džemasto, ali nije. U tome je cijela navlakuša… so seductive 🙂 Zatim te suzdržana rustikalnost, aspekt koji na moju žalost ne dolazi do izražaja, ali je zato vino majstorski precizno. Otmjeno. Suza radosnica. 90-91.
Konzumirano iz Spiegelau Authentis Burgundy čaše.
Dnevnik vinopije 
Evo zašto Talijani piju duplo više od Hrvata:
http://www.vinitop.it/scheda-prodotto.asp?id_prodotto=89&id_categoria=&id_sottocategoria=&sottocategoria=&pag=&q_cercata=&cerca=
Nisam htio širiti depresiju (nemoj reći ifkeu), ali doznao sam kako se s 01. srpnjem ukida carina, ali se uvode trošarine u iznosu da na kraju ostaje identično opterećenje 🙂
Nisam siguran je li razlog zaštita domaćih ionako privilegiranih proizvođača ili uporno izbjegavanje suočavanja s istinom…
Fak….kaj to znači? Recimo, dođem na granicu iz Austrije i furam tristo butelja. I kažem cariniku…dobar dan, evo imam 300 butelja vina. I kaj se dešava onda?
elem, u tratorijama i oštarijama južnog tirola cijena navedenog vina je cca 16-18 eura, što je gotovo identično maloprodajnoj dućanskoj cijeni kod nas. Velika su davanja skupoj državi, pa tak ispadne. No, što kad bi cijena domaćih vina u restoranima, gostionama, barovima bila formirana u sličnim omjerima cijena podrum / malo(vele) prodaja / restoran kao u Italiji? Vjerujem da bi porasla potrošnja vina, čime svi dobivaju, i vinari i potrošači i ugostitelji.O kulturi hrane i vina možemo puno naučiti od talijana. Hofsaterovo vino koje si opisao i meni je vrlo dobro, no za te novce bi radije kupil črni burgundac od Koraka. Od južno tirolskih vina najdraži mi lokalni kultivar lagrain. Onaj Hofstaterov je hokej, no u bazičnoj klasi cijene cca 10 eura osobno ponajbolji lagrain dolazi iz podruma Kurtatsch.
Nisam siguran za trosarine, ali ako budu, onda sigurno idu i na domaca vina.
Ipak, vjerujem da nista od toga tako da mozemo biti mirni…
I ne, nema vise ni carinika kojemu bi se nekaj moralo govoriti, jedva cekam…
?!? Bojim se da ćemo malo pričekati na Schengensku zonu… kao i zajedničku valutu itd…
ma šuti više jezik pregrizo…. 🙂
pa nije da ćeš stvarno “uvoziti” 300 butelja vina, a osim toga poznavajući te, vjerojatno bi to ionako sve te vajfirtle pretočio u kanistere i vozio kao rinfuzu 🙂
očito me baš i ne poznaš……al kak sam fakat ljudina, eto povešću te jednom s nama, vina nisu nekaj al je super zajebancija… 🙂
Lagrein mi je osobito napet 😉 Jedini trenutno uvezeni u RH koliko znam je Terlan. Kurtać? 🙂 Hvala na preporuci, premda onaj posljednji Korakov PN koji pamtim, osobno bi mijenjao s tobom za Hofstatterov 😀
Slažem se za pristup formiranju cijena u restoranima, ali bojim se da je domaći pristup i svi propusti do danas eskalirali i više to nije toliko jednostavno… izgubio sam neku nadu po tom pitanju.
Ja mijenjam 10 Koraka za 1 Hofstaettera, ak treba, samo da ne moram ponavljat iskustvo Korakovog tzv PN-a 🙂 🙂 🙂
Prošle godine na Dalmacija Wine Expou nevoljko i uznevjereno dam se nagovoriti probati nešto s Korakovog štanda i koliko se sjećam, nakon kraće izmjene misli, mladi Korak ili je izvukao nešto ispod pulta ili nešto slično… uglavnom sam ostao ugodno iznenađen, ali sam i otišao s impresijom kako to nije njihov “hit bestseller nagrađivani Crni Pinot”, već nešto što “nije za javnost”. Kopka me to do danas… želim li znati više nisam siguran…
Odonda me ne smeta toliko što je Korak napravio takvog degutantnog crowd pleasera, već što je to “struka” nagradila !?! I meni je bio super dok sam se palio na Shiraze.
Cekacemo na valutu i Schengensku zonu, ali smijemo voziti sve s racunom, bez ogranicenja i nameta. I nasi ce neki shvatiti da imaju prelosh QPR, bit ce samo bolje za nas…
Ma izvucem ja njima nesto s crnim pinotom, i to ne ispod pulta :-). Smece s krajnje bezobraznom cijenom – te fore fakat mogu samo tu glupoj i neupucenoj, ili jednostavno “prijateljski nastrojenoj” :-), “vinskoj javnosti” prodavat. U Hrvatskoj postoji samo jedan jedini pristojni PN koji se isplati kupiti i popiti, svi znamo koji je to i zasto je to tako. A svi ostali, ukljucujuci i njihove susjede, Boze sacuvaj, galerija horora (ukljucujuci do manje mjere i tebi dragog Sontacchija, koji mi je samo bezveze 🙂 ). Kraj diskusije.
…eeee dobro si me sjetio, Sontacchijev je bil baš ok 🙂
još više od Sontakijevog, a protivno zdravom razumu me zatekao PN Jasne Antunović Turk iz Erdutskih vinogorja…
Lagrein je i moj “first pick” južnotirolskih vina, i uvijek se od tamo vratim s kojom novom flašicom ( a odlazim barem 2 puta godišnje). Činjenica je, da je sigurno teže naći lagrein, nego crni pinot, ali je zato puno, puno teže naći loš lagrein! Mene je oduševio (za 10 eura) Puntay Lagrein od Erste+Neue kellerei iz Caldora.
Kak to mislis “cinjenica je da je sigurno teže naći lagrein, nego crni pinot”? To ne samo da nije “cinjenica”, nego je i “krivo” :-). Ne znam gdje si gledao, ali ne samo da Lagrein-a ima osjetno vise od crnog pinota u smislu zasada (po sjecanju, bar trecinu vise, ako ne i vise) i proizvedenog vina, nego se, dapace, pojavljuje u citavom nizu zhanrova (kao monovarijetalno vino, kao raosato, tzv. Kretzer, u blendovima sa schiavom…). Lagrein je u regiji Alto Adige THE crna sorta, a ima ga na svakom cosku izmedju Salurna, Eisacktala i Merana.
Ups, moj lapsus… Htjedoh napisati kratki post, a kad ono, on ispadne, osim kratak, još i pogrešan. Usporedbu pinota i lagreina radio sam s primišlju na globalnu vinsku scenu,a ne južnotirolsku!
Znam, znam… usporedba i nije baš neka, dapače vrlo je površna. Ali kaj, kad sam dosad imao puno više sreće s lagreinom, nego s crnim pinotom. Možda mi se on jednostavno kao sorta više sviđa. Ostaje činjenica je, da sam dosad naišao na svega par cp-a koji su mi se svidjeli, a svega par lagreina koji su me razočarali. Uostalom ovo je sve vrlo subjektivna igra, i što više stvari probaš, shvaćaš koliko malo znaš. I to te tjera da tražiš dalje, jer ima „toliko puno vina, a tako malo vremena“. I da, vrag mi nije dao mira, pa sam proguglao: Alto Adige – L.-8,04% : C.P.-6,64% ukupne površine nasada.
Ovo malo cudno zvuci, ali u Trentino-Alto Adige opcenito ima neobicno malo osrednjeg i losheg vina: radi se mozda, medju vecim i po brojkama znacajnijim europskim vinskim regijama, o podrucju s najvishom “prosjecnom kvalitetom vina” i o mjestu na kojem, pored manjih ili srednjih privatnih/obiteljskih proizvodjaca, postoje deseci kooperativa od kojih sve, bez iznimke, rade bar dobra vina, a neke prednjace cak i u najozbiljnijim registrima. Necu sad dalje drmati detaljno da opet ne ispadne citav seminar, ali radi se o doista spektakularnoj vinskoj regiji s bilo kojeg stanovista: pokriva doslovno citav spektar od fantasticnih pjenushavih do odlicnih slatkih vina, a u bas svakoj kategoriji ima aduta koji spadaju na sam vrh talijanskog vinskog panteona. (O pejzazhu da, naravno, ni ne pricamo).
a gde je pečat? 🙂 Vrijedi li to i za Schiavu? …a osobito Marzemino u Trentinu 😉 mislim na visoku “prosječnu kvalitetu” vina.
Btw, ovo rano proljeće meni osobno idealan je ambijent za moja jedan Marzemino koji pamtim da sam probao (hvala Bruno)…
“a gde je pečat?” ___ To je za banalne, zemaljske autoritete koji moraju osigurati provedbu. ___ “za moja jedan Marzemino” ___ Buon dzhorno, Dzhordzho! Jesi dobro se naspavala? 🙂
Scusi.
Ci conosciamo?
😀
“Vrijedi li to i za Schiavu?” ___ Naravno da vrijedi. Schiava i Santa Maddalena su kulturne institucije.Schiava je, izmedju ostalog, i mnogo versatilnija nego sto se misli. U 99% posto slucajeva daje stil laganog i svjetlog, mirisnog, floralnog, u naznaci dimnog, lako probavljivog, osvjezavajuceg vina koji je stub okrijepe svakog postenog juznotirolskog seljaka (sama ili kao Santa Maddalena, itd.). No, ta je stara i relativno “banalna” sorta sposobna, ako imas vinograd s 40-50-godishnjim trsjem na glechersko-morenskom tlu s fantasticnom insolacijom i ventilacijom, a ti se zoves XY i jedan si od najiskusnijih i najtalentiranijih vinara u cijeloj regiji, uz minimalan dodatak Lagreina i BB (svaki po cca 10%), dati i jedno od 3 najzanimljivija i najkompleksnija “ozbiljna” crna vina citave regije.
(Marzemina cak i danas jos uvijek ima premalo da bi imalo smisla govoriti o “prosjecnoj kvaliteti”).