Cijena: nepoznata
Gurnuvši nosinu u balonku koju sam odabrao za tumača ovog Toskanskog pjetlića pomislim „Ovo je nepogrešivo talijanski crnjak“. Kao da postoji nešto teško objašnjivo što povezuje najraširenija talijanska crna vina, ona bez izrazitih specifičnosti podneblja među kojima su zapravo najcjenjenija i najznačajnija talijanska vina… hm, dakle sva ona druga 🙂 Možda tome služi označavanje DOCG 😀
Voće je specifično, transformirano školovanjem u drvenim bačvama, skoro umjetno stareno, pri čemu su intenzitet i mesnatost ono što eventualno razotkriva relativnu mladost.
Nešto što se tek u ustima može potvrditi… Slatko drveni tanin uklopljen u voćnu strukturu s neočekivanom mineralnom, metalnom signaturom!? La Forra je ipak prestižni položaj vinarije i čini se da osigurava otmjenost ovoj „višnji“ iz srca Chiantishire-a. 88-89.
U cjelini iznenađujuće dobro, baš izvrsno vino u najbanalnijem hedonističkom smislu (što bi objasnilo Parkerovih 90 bodova). Kao da ima i jednu „industrijsku“ uniformiranost, stegu koja jamči isti rezultat, istu spojivost s istim jelima iz godine u godinu, sezone u sezonu. Bilo bi ipak vrlo nepravedno to doživjeti kao zatomljeni identitet. To je lijepa žena s malo previše make-upa, ali sigurno nije „vino po receptu“.
Dakle, puno vam hvala Nives i Ivane 🙂 Nadam se da nije koštalo više od 86kn za koliko se i u Zagrebu može dobiti stvarno mrak Chianti Donatelle Cinelli Colombini…
Dnevnik vinopije 