Dnevnik vinopije

Cijena: 369,25 kn

Svakako je prva pomisao kako desertni Stagnum nije baš ljetno štivo, ali da bi testirao tu tezu otvorio sam ga na večer jednog od najtoplijih dana u godini nakon dvije butelje o kojima neću pisati jer „nisu zadovoljile“. Baš kad sam pomislio kako, umjesto s tim buteljama, možda sa mnom nešto nije u redu izuzev uobičajene vinske demencije, kap napitka koje me uravnotežilo pripadala je vjerojatno najboljem vinu s ovih prostora koje sam imao užitak otvoriti.

Obrazloženje navedenog također nije neko lako ljetno štivo, ali kao uvod u dojam, dopustit ću sebi pokušaj opravdavanja vlastite perspektive. Već neko vrijeme me fascinira bukvalno interpretiranje nekih „zakonitosti“ poput inzistiranja na reduciranju prinosa. Ne mislim pritom na besmislice uobičajenih ice-breaker pitanja vinarima o tome koliki su im prinosi po trsu i „zaključke“ koje božesačuvaj netko donosi isključivo na temelju tih i drugih izoliranih podataka. Mislim ovdje na puko shvaćanje reduciranja prinosa da bi koncentrirao što? Sunce? Šećer? Onda bi mogao ostaviti pet puta više grozdova i skinuti lisnu masu i da vidiš 🙂 Unatoč smiley-u, u određenim situacijama mogućnosti očuvanja zdravog materijala, to je više-manje sasvim legitiman način sušenja bobica dok je još na trsu i osnova kasnije proizvodnje prošeka. Međutim niti to nije point na koji ciljam. Bojim se da se radi o podilaženju indiferentnom nepcu kojeg ništa što nije koncentrirano ne može impresionirati da ga uopće doživi. Pitanje prinosa tek je jedan od mnogih detalja koji se povlače i premda je razumno da nećeš dopustiti prevelike prinose osim valjda ako ne uzgajaš zobatice, ne znam koliko je uopće razumno forsirati snagu, koncentraciju, preekstraktnost i visokoalkoholnost? Sunca ima i u Sahari, ali ne baš puno stvarno dobrih vina. Uostalom, ne treba ići do Sahare. Susjedni vinogradi Crne Gore i Makedonije s Vrancem, pa još dalje preko Bugarske i Grčke do Turske, svi imaju još bolje uvjete za još više ekstrakta za još manje novca. K tome čak i pitkija vina koja bolje nose tu težinu. Moj point je da punoća i koncentracija nisu same sebi svrha. Španjolci s kojima smo od jučer na zajedničkom tržištu imaju Tempranilla za 4, 5 Eur za koje sam siguran da će ih domaći vinoljupci prihvatiti u trenu. Na žalost samo zato jer nudi više koncentracije za manje novca, k tome i spicy arome 😉

Međutim, niti jedno od svih tih vina ne bi me moglo toliko duboko impresionirati. Sve što sam probao tek je djelić onoga što namjeravam 😉 ali je ipak dovoljno da ne mogu baš pustiti suzu za bilo kojim vinom. A to je upravo ono što mi se dogodilo na Zagreb wine gourmet weekendu kad sam prvi put probao desertni Stagnum iz prirodno prosušenog grožđa berbe 2007. Dodatnu težinu daje i to da se ne radi o prvom desertnom Stagnumu koji sam probao, ali ovoga ću pamtiti. Nešto toliko herbalno i „slano“ ne očekuješ u desertnoj izvedbi. Slatko vino kao da je tek još jedan mogući izričaj Plavca Malog, odavna poznato kao prošek, međutim je ovdje identitet Stagnuma prejak. Niti suhih Stagnuma nisam otvorio u životu ni približno dovoljno da bi mogao tvrditi da meritorno pratim što se tu događa, ali ipak sam nepogrešivo detektirao Stagnum na jednom blind tasting druženju i čak naslutio godište. To je identitet koji je prepoznatljiv, karakter koji je autentičan.

Pojednostavljeno, desertno vino 2007. jest „koncentrat“, ali koncentrat Stagnuma. Neodvojivo od idealne uravnoteženosti. Nije lijek koji se mora davati na žličicu. Naprotiv, desertne čaše su nedostatne za desertni Stagnum. Potrebna je čaša za bijela vina ili za crna s neprevelikim volumenom kaleža, a da bi se vino otvorilo kako dolikuje.

Držao sam ga u frižideru i pustio da se ugrije u čaši… tekući opijum. Nije da sam konzumirao isti u društvu Sherlocka Holmesa, ali „tekuća ovisnost“ zvuči previše, ovisnički?!? 🙂 a ono što mi stvara desertni Stagnum više je „uronjenost“ u drugi svijet, zastrašujuće stvaran i nevjerojatan istovremeno.

Živo je… diše… trave se poigravaju. Sve više mi se čini da je interakcija nestabilnih kiselina Plavca Malog s alkoholima nastalih iz transformacije prirodnih šećera, uzrok života i uzrok energije privremeno zatočene u boci.

Da ne bi bilo zabune, sve te komponente nastupaju usklađeno, prirodan sklad koji se na ovoj razini uzima zdravo za gotovo čak i kod ovako nemogućih vrijednosti. Zato ne znači ništa ni 15,9% alkohola, ni 95g/L neprovrela sladora.

Da, čak i tanini se idealno uklapaju u savršeni mehanizam, ritmične otkucaje mjerača vremena, vremena za slatke snove, za iskustvo koje mi je obogatilo život.

Malo je ovakvih vina. Ali, kao i kod svih uistinu grandioznih desertnih vina, sami desert nije nužan. „Umjesto deserta slobodni smo ponuditi vam nešto istinski posebno… slatki Stagnum 2007.“ Volio bi vidjeti reakciju četiri osobe koje bi podijelili 0,375 L po cijeni malo ekskluzivnijeg deserta x 4 tanjura…

Da ne zaboravim, kad bi imao gdje pohraniti bocu na koje desetljeće i još dovoljno sreće da je otvorim u budućnosti… nema tih novaca 🙂