Cijena: cca 30kn u podrumu s računom 🙂
Kad netko zaradi „permanent ban“ poput autora ovog vina, vjerojatno jedini i najbolji način da ostavi komentar na ovim stranicama je upravo ovaj. „Crna ovca Zeline“ u zemlji Kraljevine, ustraje u crnom sortimentu 🙂 Premda Vlado Kos pravi i „Kraljevnu na zrnu Grašice“, većinu interesa čine Regent i Zweigelt.
Redizajnirana etiketa vizualno je uredno posložena i otisnuta na puno prikladnijem papiru.
Puni ljubičasti ton odaje mladost. Na nosu je puno crvenog voća. Intenzivno, ali ne prenapadno. Diskretni „cimet“ i „zadimljenost“ teško da dolaze od drva jer je vino 100% inox koliko znam.
Izrazita punoća tijela balansirana ugodnim kiselinama i potencirana ljepljivim taninima kojima bi mogao ofarbati zid.
Atraktivno voće, izražena aromatičnost koja ne djeluje artificijelno, već „domaće“. Taj rustikalni karakter veliki je plus u ovoj konfiguraciji jer vino je čisto, ali prodorno i opojno. Osobito opojno u smislu neprimjetnih 13,5% alkohola koji griju eventualno tek u želucu 🙂
Po mogućnosti uz srčanu zimsku hranu, zelinski Zweigelt otapa masti i okrepljuje punoćom, gaseći žeđ istovremeno 😉 Na kraju traži ekstra gutljaj. Osobito ako se konzumira blago rashlađeno.
Smiraj dana nakon težačkog rada na terasi s čašom u ruci, slaveći novu berbu i crveno rujansko nebo.
Vjerojatno najbolji crnjak Zeline 😉
Dnevnik vinopije 
sviđa mi se varijanta 5€ za bazni Zweigelt kao u Burgenlandu…
Upravo to 🙂
otvorio danas ovaj zweigelt (ona tvoja boca) i ajmo odma u glavu.. miris ok, cak baca i na sortu ali baca i na kvasce iz vrecice, jednostavno ima “onaj” nos koji se pojavljuje kod svih, ajmo reci, jednostavnih/obicnih/amaterskih/klasicnih/(dosadnih?) crnih vina koja su vinificirana po “receptu” – aha, za zweigelt ide lalvin 71b ili bm 45! fali zanimljivosti i originalnosti.
lijepa ziva boja mladeg crnog vina.
okus slican senzaciji mirisa i ono sto mi se jos ne svida je struktura kiseline koja je cudna, agresivna, reska.. ali je ima i to je ok. mozda je cak i dodana u vino u nekom obliku ali mozda cak i nije jer zweigelt ima prirodno visoku kiselinu koju vrlo dobro zadrzava i prenosi iz grozda u vino. alkohol je 13,5% sto je relativno dosta (iako da ne znam rekao bih da ga je barem 1% manje) s obzirom na uvjete 2012 berbe i lokaliteta od kud dolazi ali vjerojatno se radi o mladem trsju sa nizim prinosima i relativno dobrom polozaju.
solidno amatersko crno vino kakvog se moze pronaci u gotovo svakom drugom podrumu kontinentalne zabiti ali za vise od toga fali mnogocega – ozbiljnosti, strukture, tanina, duze maceracije u kombinaciji sa duzim dozrijevanjem u kombinaciji sa…… 🙂
sirovina je izgleda ok i vinograd je ocito dobar samo treba vise rada sa time svime da se dobije nesto originalnije.
Pa kako to više rada, a zagovaramo neintervencionizam 🙂
Šalu na stranu, iščitavajući tvoj komentar prvo sam pomislio da eto što se događa kad pokušavaš “to nail the sucker”…
Naravno da ti posvećenost neforsiranju i razumijevanje vinarenja drugačije od danas konvencionalnog, a koje falabogu zastupaš pruža fokus u stvaranju vina, ali isključivost ograničava!
Ovo pitanje kvasca kao jedan od primjera. Na stranu sad općenite implikacije, a mogu se potruditi provjeriti detalje i u konkretnom primjeru, ali da je ovdje baš očita neka artificijelnost koju i osobno ne volim kod većine “voćnih bombi” to bi i napisao. Ovdje se radi o vinogradaru koji je spletom okolnosti u posjedu profi eno opreme za preradu grožđa. Dalje od toga, srećom, ne ide, jer nema mogućnosti ni potrebe “pratiti recept”, konkretno u ovom slučaju znači da eventualno “dodavanje kvasaca” možda i tehnički ne bi znao izvesti kako treba. Mnogi vinari koji žive od prodaje svojih vina nemaju izbora i moraju pratiti “recept” u cijelom sustavu kontrole od loze do stola. Neki rade baš dobre stvari, mnogi uglavnom ništa što bi poželio popiti ponovo.
Ovo dodavanje kiselina također… stvarno? Zweigelt u Zelini? Prije će biti otkiseljavanje negoli dodavanje 🙂 Ali, mislim da nije bilo potrebno ništa u sušnoj 2012. i mislim da je malolaktika odradila spontano jer dozrijevanje nije bilo forsirano između ostalog.
I sad tvoj zaključak nudi također “recept”, samo “recept” drugačije vrste, koji opet ne isključuje enološku kontrolu i zavjeru farmaceutske industrije 😉 …duže maceracije u kombinaciji sa dužim dozrijevanjem itd…
Tako da tvoj dojam može biti od koristi isključivo enologu da napravi famoznu “doradu”, jer zvuči otprilike: Miriši na lalvin 71b, možda dodane kiseline, deklarirano više alkohola nego što osjećam (što btw dovodiš u izravnu vezu s nižim prinosima i “dobrom” položaju he he), a usput mi, kažeš, čudno kako taj sortiment može imati 13,5% i ja to ne volim i da se mene pita ja bi radije popio vino kod kojeg odma osjetim da je macerirano tjednima u otvorenim kacama na listopadskom suncu 😉 Jer to bi bilo originalno 🙂
A sad ono što želim reći. Mislim da je potraga za “originalnosti” u smislu “drugačije pod svaku cijenu” – promašaj. Autentičan izričaj prave stvari s pravog mjesta daje smisao vinu. Jedinstvo trojstva terroir, čovjek, vitis vinifera. To je “iskrenost”. Iskrenost nije inzistiranje na maceraciji i na nekorištenju kvasaca. Premda može biti 😀
Dragi profesore, dragi stvaratelju vina:
Volim Zweiglet, pogotovo iz središta Austro-Ugarske monarhije
Gore navedeni Zweigelt otvoren je uz ručak, a same odlike bile su mu takve (kao i ručka): jednostavnost i nepretencioznost. Zadovoljilo je nepce kao pratnja jelu i ništa više, ali ono više nije se ni tražilo. Odlična stvar takvog vina je mogućnost odmaka običnog Konzum konzumenta od tetrapak izdanja i daljnje upoznavanje s vitis viniferom koja u svojoj jednostavnosti i ovom cjenovnom rangu ipak ima smisla.
Šteta da još nisam probao nekonvencionalni, u tekstu navedeni Ivanov Zweigelt, kako bih ga usporedio s ovim konvencionalno-komercijalnim Zweigeltom, ali moj trenutni b. statement ne dopušta bez društveno konzumiranje.
Vaš poštovatelj,
Alejandro
🙂 Čekaj malo, ni ja još nisam taj probao. A navodno je u boci već. Očekivanja su visoka, za razliku od ostatka Moslavine i Zeline 😉
uskoro društveno konzumiranje? 🙂 🙂 🙂
Pih, Moslavina i Zelina i očekivanja..
Ne bi tako lako ignorirao ni jednu ni drugu regiju. Postoje preduvjeti za ovu izvornost koju sam spomenuo. Preduvjeti nisu sami po sebi dovoljni da se nešto i ostvari.
Pojava Kosovčevih vina možda je ključan trenutak. Selekcija 2011 danas je, već u 2014. uvjerljivija nego ikad.
Ma poanta svega nije ni neka uvjetno rečena kvaliteta vina već medijska prodornost. Zelinci jos nešto rade, ali Moslavci ništa. Kosovec? Prividna ekstravaganca koja uz pomoć svih medijskih subjekata uspjeva nešto plasirati, po medijima. No da nema vas novinarčića nikad se nebi uzdigao iznad prosjeka. Vina su mu dobra, ali u prosjeku cijele regije pa čak možda i malo niže…
E sad, s obzirom da ima obiteljsku pozadinu uopće nije čudno da ima “prostora” da ga se uzdiže.
1. Kvaliteta vina jest jedina tema.
2. Ja nisam novinar niti sam ikad bio.
3. Kosovčeva vina su bitno drugačija od prosjeka cijele regije.
4. “Obiteljska pozadina” i te priče mene ne zanimaju jer nemaju presudni utjecaj na ono što je stvarno bitno (vidi točku jedan)
Ovo što si izložio upravo je ta kafanska “da ti ja kažem o čemu je zapravo like a virgin pjesma” ćakula. Čuo sam i o sebi samome takve gluposti da to nisam mogao niti zamisliti. Ako imaš interesa i želje, spreman sam argumentirati svaki od mojih navoda, ali za daljnju diskusiju u ovom kafanskom smjeru zaista nemam vremena.
Ako smijem napisati nekoliko riječi o svojem vinu.
Puno ručnog rada u vinogradu, umjerena rodnost, odgovarajući vinogradarski položaj te zahvaljujući tome zdravo zrelo grožđe uz minimalno korištenje zaštitnih sredstava isključivo da kraja srpnja temelj su za zdravo i užitno vino. Blago listopadsko sunce i prohladne noći isključivi su krivac za arome i Kosovčeve dvojbe oko visokog neprimjetnog alkohola, a terroir za kiseline. Nikakvi dodavani kvasci, nikakve dodavane ni oduzimanje kiseline i nikakvo višemjesečno pretumbavanje vina u podrumu.
Odvajanje grožđa od peteljke na jednoj od najkvalitetnijh runjača, tjedan dana maceracije u otvorenim kacama i ručno mješanje masulja je sva tajna ovog vina.
To je ujedno i moja “filozofija” vinogradarenja i vinarstva.
Zweigeltari svih zemalja, ujedinite se!!!
a može i slijepo kušanje 🙂 🙂 🙂
Nije mi jasna odluka autora ovog bloga da reagira na način kojim mi brani direktno nastavljanje na njegov post. No dobro, možda sam i informatički nepismen. Kao prvo svako vino bez mane je vrijedno spomena bez obzira o kakvom i čijem pedigreu se radilo. Gledati posprdno na zelinsku i moslavačku regiju je uistinu tašto pogotovo znajući da se i sam autor bloga nalazi na kraju lanca i po svojim riječima samo je konzument bez ikakvog utjecaja na vinsku scenu Hrvatske. S obzirom da se sam smjestio u takvu ulogu i svojstvo kao takav bi trebao prihvatiti da je njegova uloga na cijelom tržištu ipak ispod one nekog proizvođača pa makar ovaj dolazio iz tolike devalvirane i ranije spomenute Zeline i Moslavine. Ma koliko loš taj proizvođač bućkuriša bio. U obe regije mogu se pronaći zanimljiva vina autohtonog, ali i internacionalnog izričaja samo za to treba postojati interes.
?!? Pa nisam ja taj koji je napisao “Pih, Moslavina i Zelina i očekivanja..”
Nadalje, nisam ja prozivao “nas novinarčiće” (premda to uopće nije moja profesija) za “plasiranje prividne ekstravagance”.
Također, rado odgovaram na komentar:
Uloga konzumenta je daleko utjecajnija od uloge bilo kojeg proizvođača ili bi barem trebala biti u tržišnoj ekonomiji zar ne 😉
Ja nikad nisam tražio nikakav utjecaj. To je isključivo rezultat popularnosti kod publike. Ne preuzimam odgovornost za nečije odluke, postupke, štogod… ja bi ovo radio zbog samog sebe i da nitko ne prati. Ovako je samo zabavnije i čak mislim da je više drugih utjecalo na mene negoli ja na druge, ali nemoj se naprezati oko toga 🙂 Zadovoljimo se “autohtonim, ali i internacionalnim izričajem”, još jednom floskulom.
Kako je već “netko” napisao, živio ti meni 😉
U području tržišne ekonomije tj. kapitalizma konzument je taj koji određuje vrijednost proizvoda i njegovu prođu, ali vinar je “artisan” koji svoju kreaciju pušta na to tržište. 😉 E sad u svemu je puno faktora koji odlučuju o tržišnoj uspješnosti vina isto tako i taština pojedinaca-vinara da ne osluhuju tržište pa najčešće izgube dio kolača. No postavlja se pitanje da li je bolje prilagođavati se tržišnim, stilskim trendovima, ili ostati vjeran sebi?
Usuđujem se pretpostaviti kako znam ispravan odgovor, a on glasi: “Kako kome”.
Ilustracije radi, možeš slušati diktate tržišta i kupaca i s tim u skladu napraviti proizvod koji može biti bilo gdje na skali od pogubnog smeća do predivnog proizvoda, ali ipak samo “proizvod”.
Možeš “ostati vjeran sebi”* i to u nekim slučajevima znači da samo ti i možeš piti to što si napravio, ali u drugim slučajevima znači da si stvorio vino koje inspirira zbog onog što je.
Uz sve navedeno, ponekad niti ove distinkcije nisu tako plastične.
*artisan 🙂