Cijena: courtesy of buonsangue 😉
Kad želim ispasti totalni geek ili provocirati neku temu, Poulsard je moj odgovor na „pitanje za spomenar“ – koja mi je najdraža sorta i sl. 🙂
Žeđ koju osjećam za Overnoy/Houillon Poulsardom spomenutom već ovdje: https://vinopija.wordpress.com/2012/01/04/2011-best-of-ili-najbolje-sto-se-pilo-protekle-godine/ je neusporediva s ijednim drugim vinom. Poput vampira kraj djevice. (Nema smileya jer je zapravo tužno).
Tužno je jer mi nedostaju ovakva vina. Ima sve moguće „defekte“, ali ima i razlog zašto me uopće vino zanima. Već prvi mirisi transformiraju me u neku francusku krčmu iz nekih zaboravljenih vremena, a nakon dobrog gutljaja već sam se posvađao i pomirio s krčmarom.
Starikavost, octikavost, hlapivost, brett… većina domaćih, pa i svjetskih, dresiranih kušača bi eliminirali vino bez kušanja i bez razmišljanja. Ovdje ću zasad samo istaknuti da je taj aspekt kod Tissot-a zanemariv u usporedbi s navedenim „Pupillon“-om podruma Overnoy/Houillon.
Nakon tri sata u dekanteru više ne mogu izdržati. Ispunjavam čašu vrlo transparentnim vinom s narančasto-bakrenim odsjajem. Miris starosti, ne starog vina, ali lišća, prašine, plijesni i starog voća. Istovremeno neka vinozna plemenitost.
U ustima gutljaj pun energije. Ne znam što uopće drži vino na hrpi. Neka magija. Obzirom na miris i očekivanja, nevjerojatno čisto! Prečisto! Volio bi da je „prljavije“, još beskompromisnije. Ovako se magičnost rasplinjuje.
Sada miriši na sirovu domaću kobasicu i „forest floor“. Aromatičnost koja nema nikakve veze s intenzitetom, ali je ustrajna. Ali i promjenjiva. Užasno kompleksna.
Vrijeme je za kozji sir, polutvrdi, aromatični. Tanini se rastapaju na nepcu i u samoj nemogućoj strukturi. Paradoksalnost je u tome kako nešto tako smireno i staloženo može istovremeno biti toliko uzbudljivo, živo. Da ne piše 12,5% alkohola ne bi znao da je vino, kamoli crno 😉 Definitivno van okvira! Rudežova trica za produžetke 😉
Interesantno, doznao sam jednom prilikom da Tomislav Tomac neobično cijeni bijela vina regije Jura (koja nema veze s Jurançon-om od Boredeauxa prema Pirinejima, ubr), a kojoj pripada i Arbois. Osim Pinot Noira kojeg očekuješ obzirom na granično Burgundsko područje, ali prema Švicarskim alpama(!), Poulsard i Trousseau podjednako su opskurni predstavnici crnih sortimenata regije Jura. Ono što je tu stvarno „opskurno“ je da nekolicina vinara, pa tako i Tissot, ustraje u pravljenju vina od ovih autohtonih sorti identičnom tehnologijom kako se to radilo u prošlosti. Houillon vjerojatno ne bi ni uopće znao što da radi s vrećicom bisulfita, tako da su vina istinski autentična i suštinski drugačija, jedina meni poznata vina koja su stvarno bez sumpora 🙂
Tissotov Poulsard nije vino, to je arheološko nalazište u kojem Poulsard doslovno pulsira 🙂
Dnevnik vinopije 
otrovno pero buonsanguea oštro bi napalo moj komentar na samo vino jer u dosadašnji skoro 40 nisam čuo za njega ,ali ovo
što trifunović piše pred vikend jednostavno obara s nogu:”Aromatičnost koja nema nikakve veze s intenzitetom, ali je ustrajna. Ali i promjenjiva. Užasno kompleksna”
Bravo jedan i drugi…long live Bizeljsko 🙂
Pratio sam vašu izmjenu misli s velikim interesom i mudro odlučio da umjesto komentara postavim ovaj dojam… začudo.
Ovo je jedan od onih dojmova koji neće dobijati lajkove, neće imati puno komentara, čija čitanost će biti u prosjeku 30% slabija od još jedne graševine, ali koji je meni bitan.
Nije nevažno niti s vremena na vrijeme podsjetiti publiku i sebe kako je ovo moj osobni vinski dnevnik koji vodim zbog osobne arhive prvenstveno.
Having said that, ocjena za ovo vino je 101 🙂 Sa stotkom završava skala “konvencionalnih vina” i počinju se čuda neviđena događati 😉
Kapa dolje i velik naklon dragi prijatelju 🙂
Meni isto ovaj dojam nije nesto, ne lajkam. Vishe volim citati te ponovo kako se muchis, znojis, grchevito prekapash po frontalnom i predfrontalnom cortex-u, trbuhu, srcu i dushi u pokushaju da na silu iscijedish neku kapljicu znachenja ili uzbudjenja iz neke n-te istarske malvazije ili grashevine. Nije bas zgodno ovako kad se zateknes tu i tamo s nekim stvarno dobrim vinom, pa kad iz tebe provale sva ta dubina osjecaja, sva ta koncentracija i sav taj talent, sto za dozivljavanje vina uopce, sto za pisanje o vinu, koji -koliko god, kao sto je u ovakvim postovima bjelodano, bio velik i vec izbrushen- ipak ne mozhe od, da se ne lazhemo, poprilichnog manje-vishe govna neke n-te istarske malvazije ili grashevine napraviti pitu… 🙂
(Jerbo, nemojmo se zavaravati… Sposobnost da smrtno ozbiljno napravish horizontalu vrbnichkih zlahtina, a zatim tri tjedna kasnije znanstvenom rigoroznoscu ponovis tu horizontalu ne bi li ustanovio kako im se kvaliteta razvijaja i odolijeva vremenu, i jos -with a striaght face- to popratis smrtno ozbiljnim izvjestajem… Nemojmo se zavaravati, rekoh… Radi se o vrhuncima kompetentnosti, potkovanosti i obavjestenosti koji tesko da su dostupni amaterima poput tebe… o sebi da i ne govorim… 🙂 )
Saperlot dragi nepoznati prijatelju..
Unatoč dobrim namjerama i pohvalama na kojima najiskrenije zahvaljujem Predsjedniche, umanjujete moj doprinos kritizirajući tuđi.
To ne znači da se ne možemo nasmijati Barbinim disleksičnim ispadima, ali vidim da ste neinformirani jer hrvatska je Champagna sada Franciacorta 🙂
Ma mlogo li ga baljezgate i jedan i drugi, ali zabole me Takeshi. Txomin je 2012. napravio rosado… 🙂
Rozado? Zar s okusom crvene himalajske soli 🙂
ako je to istina(a je 🙂 ) onda predlažem Txangurro uz Txomin rose. Za početak bih predložio malo Txistorre na početku, dok za kraj Cuejadu i neizostavan Patxaran…
@Buonsangue tebi prepuštam izbor vina jer moje skromno baljezganje ne želi dodati himalajsku sol na ranu
@Vinopija Idealno mjesto za ovako nešto bi bila Hondarribia i Plaza de Armas. Sjediš u Španjolskoj, a maštaš o stolu s Olgom de France u Hendaye…