Nedjelja u Westinu nakon dva dana festivalčenja u Esplanadi. Zagrebački dan za festival organskih, biodinamičkih i prirodnih vina. Kao da to nije dovoljno da „uplaši“ domaću publiku, sve neka strana imena 😉 Poprilično se hvalimo nekim domaćim proizvodom, autentičnom namirnicom, sve nešto tradicionalno, „zdravo“ itd, ali kad je „prirodno“ tema u vinu, svega su 4 domaće etikete nastupile u nečemu što je slučajno postalo najvećim međunarodnim skupom vinara u Hrvatskoj, po kriteriju ukupnog broja stranih izlagača.
Vinari su barem s izloženim etiketama morali zadovoljiti 6 kriterija koje ne bi sad navodio jer ne mislim reciklirati informaciju koja se može lako naći na netu, ali o čemu možemo diskutirati i polemizirati u komentarima. Mnogi zadovoljavaju i daleko ekstremnije kriterije od kojih su neki na razini srednjovkovnih flagelanata, dakle nepotrebnog pretjerivanja 🙂
U načelu, laičkim rječnikom, radi se o vinima u režiji vinara koji namjerno odbacuju određene moderne tehnologije i mogućnosti manipulacije. Traže autentičnost, izvornost, iskrenost, prirodnost… i bez daljnjeg tu ima „čudaka“ i popriličnih freak-ova. Neki od njih rade ne baš uspješna vina. Neki rade čudesno dobra vina. Neki nekad rade spektakl, a ponekad sranja.
Ali, mnoga od ovih vina su daleko bolja nego što to „konvencionalna“ ikad mogu biti. Samo njihovo postojanje definira ostala sasvim normalna vina – „konvencionalnim“, jer nisu limitirana šablonom, receptom, sigurnom zonom, okvirom, diktatom tržišta, indiferentnim nepcem, maksimizacijom profita itd. U svoj suštini se neka od najvećih vina iz ove skupine bore za prevlast nad onim što ih želi uništiti i u veličanstvenom trijumfu potvrđuju jednu od pretpostavki života u boci.
Često se provlači kako ova vina „nastaju u vinogradu, a ne u podrumu“ naglašavajući time važnost prirodne ravnoteže i balansa u suglasju s prirodom. To je drugačiji pristup od kontroliranog uzgoja u kojem vlasnik angažira enologa za „kontrolu štete“ jer od idealnog makismalnog potencijala nekog nasada može imati samo veći ili manji gubitak. Nemaju baš svi taj privilegij da već generacijama uzgajaju pravu sortu na pravom mjestu na pravi način. Oni koji imaju, uvijek je pravo vrijeme da to i pokažu 😀
Probao sam imena koja sam prepoznao iz ranijih „istraživanja“ 😉 Emidio Pepe, La Stoppa, Domaine de l`Ecu, Bressan, Čotar, Urbajs i to su bili očkivani favoriti koji su oduševili svako na svoj način. To name but a few, predivan Etnella-in Etnarosso – Nottistelate, ali 2010. jer ovo recentnih godišta je još grijeh konzumirati, također i njihov Baletti, sjeverni položaj na 1000m vulkanske Etne.. zatim bijela Urbajsova vina u novom su godištu uspjela jer ono prošle godine bilo je „too much“ čak i za mene 😉 Čotarova Malvazija i surovi Teran u kakvom valjda samo ja mogu uživati 🙂 Montepulciano d`Abruzzo Emidio Pepe-a iz godišta 2001. i 1985. možda je najbolje što sam probao toga dana. S tim da sam to donekle i očekivao, ali nisam očekivao da će me uzdrmati i njihovo bijelo vino, odležani i uvjerljivi Trebbiano d`Abruzzo.
Na kraju su me jako ugodno iznenadila Loirska vina (ne znam zašto se tome čudim uopće). Npr. Chinon Les Boulais (Lambert), Bastingage (Clos de l`Elu), Skeveldra Sancerre (Riffault), zatim Ronac Emergence (Domaine Viret), pa onaj narančasti Chardonnay južne Štajerske (Tscheppe), pa ponajviše i Verduzzo, Muskatrose, Pinot Nero i Pignolo (Bressan), ali i meni potpuna nepoznanica – bijelo vino naziva Rucantu (2009.) vinarije Selvadolce iz Ligurije, 100% iz autohtonog kultivara Pigato 🙂
Mnoge naprosto nisam stigao obići 😦 Čak neka poznatija imena u ovom kontekstu poput Foradori (što mi je sad recimo žao) ili brojne „slovence-talijane“ samo zato što su mi dostupniji od Francuza i Talijana, a i zato što su dijelom već i prepoznati od strane domaće publike kojoj nije svejedno što pije.
Zbog svega probanog i neisprobanog i svega rečenog i neizrečenog, 01.12.2013. ostat će značajan datum u mojem kalendaru.
Dnevnik vinopije 
Ufff…. Ovaj… ehm… Oh well. Not my battle any more 🙂
Pa nemoj da moram sam sa sobom diskutirati 🙂
Recimo, nakon iščitavanja ovog što sam napisao pribojavam se crno-bijelog shvaćanja i uspostavljanja dva polariteta, dok u stvarnosti ne postoje jasne granice. Pritom su najveće vrijednosti one koje su pokušajima i pogreškama generacijama izbrusile osjećaj za stvaranje vina… ta je potraga za “autentičnosti” kao još jednim danas popularnim pojmom kojeg i sam obilno koristim, daleko starija od etiketiranja ovim ili onim bio ili sl. certifikatom…
Prilog diskusiji, suhi u čaši
Što je u organoleptici adut tih vina?
Ne šarmiraju na prvu loptu, zrela su i lijepo se piju, kao da smiruju, ne djeluju isforsirano te opterećujuće kao, pogotovu nakon druge čaše, mnogi osobito mladi uradci modernoga pristupa s dosta tehniciranja. Naravno da ne znači da su sva vina iz eko-proizvodnje besprijekorna samim time što proizvođač tvrdi da u postupku proizvodnje ne rabi kemiju. Ono što u čaši na stolu ne ostavlja u estetskom smislu lijep dojam zna biti mutnoća, a kad se vino prinese nosu znaju zasmetati nečisti mirisi, nerijetko previsoka hlapljiva kiselost. Kad se vino proguta, retronazalno do izražaja dolaze octene note. Nezgodno je pri tome što neki proizvođači čak i jaču mutnoću i nepodobne miris i okus, koje bi mogli izbjeći većom pedantnošću, pravdaju prednošću, a još je nezgodnije što dosta potrošača i padne na takvo objašnjenje.
Proizvođač Attimo Filip Koletnik iz Goriških brda utače slovenskoj novinarki Nini Levičnikiz iz magnuma Rebulu 2011, mutnu kao da je riječ o moštu. Proizvodi samo 300 magnuma godišnje, a maloprodajna cijena magnuma je ekoloških 120 eura!…
Bilo je na festivalu lijepih i karakternih vina doista Label Grand Karakterre proizvođača koji su pokazali da se i filozofijom eko-pristupa može dobiti vino lijepa izgleda i čistih nota u nosu i u ustima. Ali, bilo je i onih vina i vinara koji bi, umjesto Label Grand, mogli ponijeti oznaku Grand Labil. Ne bi bilo loše ubuduće u segmentu tehničke kakvoće proizvoda ići i na nešto strožu selekciju, jer vina s greškom, iako zasad kod publike prolaze što zbog pomodarstva a što zbog nedovoljnog poznavanja enoloških mana te sljepoće od strane potrošača, ne pridonose popularizaciji ove vrste plemenite kapljice nego joj na duži rok svakako odmažu.
Meni se čini da kriteriji ne mogu biti jednaki.
“Normalni” konzument neće odbaciti vino zbog detektirane “povišene hlapivosti” kao što neće odbaciti neko teškom mukom stabilizirano vino jer sadrži npr. 220 mg/L sumpora.
Nije Suhi ništa posebno novo otkrio (barem meni) u ovom komentaru. Mene najviše bode u oči “nečisti mirisi”, “vina s greškom” 😦
Znam i ja jako dobro raspoznati “enološke mane”, ali to me ograničava u doživljaju vina. Ovo nisu “enološka vina”.
Naprosto, vino ili je uspjelo ili nije. Ima ih koja nisu, apsolutno.
Ali zadnje što je potrebno je da netko konzumente koji su isključivi u svojem svjetonazoru proiziva “sektašima” zbog pomodarstva i nedovoljnog poznavanja famoznih enološlih mana!?
Ovakva vina (tu bi bilo zgodno definirati koja su to “ovakva”) postoje oduvijek. Uvijek je bilo više ili manje uspjelih.
S kulturloško-povijesnog aspekta, pomodarska su vina nastala uz golemu podršku suvremene tehnologije u vinogradu i podrumu i danas su dominantna većina svih proizvedenih vina.
Ne treba biti isključiv, ali ne treba niti nametati tobožeznanstvena ograničenja… otprilike je to suština mojeg pristupa svim vinima, “ovim” i “onim” 😉
U protivnom imamo slučaj koji sam opisao u dojmu Benvenuti Anno Domini 2009 – od drveća se ne vidi šuma 😀
završni post 2013.:
The smell and taste of wine is, after all, magnetic north for all of us; everything else is just the scenery along the way.
Sretni i zaposleni bili u 2014.
Veseli me vidjeti da se neki dobri uzori proučavaju 😉 Zahvaljujem i pridružujem se lijepim željama za novu godinu.
Ako zamislim dvije odvojene točke u prostoru, gdje je prva točka mošt, a druga točka kvasina (recimo) – onda vino nikad nisam doživljavao kao jednu točku na zamišljenoj liniji koja povezuje početne dvije točke. Naravno, ovo je bitno pojednostavljen ‘model’ vinskog univerzuma. U stvarnosti je to kompleksan sustav u kojem je teško naći granice prostora nazvanog ‘vino’. Mislim da je ‘moj’ prostor jako distorziran 🙂 Lijepo je to Brian Eno opisao: “Distortion is character. In fact, everything we call character is the deviation from perfection. So, perfection to me is characterlessness.” – http://youtu.be/5mqtc2Z3K8o Sretna nova!