Dnevnik vinopije

Cijena: 181,25 kn

Szabo je čovjek koji sourca grožđe s Dingača i pravi vino u „garaži“ u Markuševcu.

Siguran sam da me Jeličić zvao u Markuševac da pokaže kako Dingač može biti čist. Meni se naravno najviše svidio Dingač 2006., nestabilan, volatilan, ali na trenutke toliko raspjevan. Ne zna pričati artikulirano, ali zato pjeva. I to na jeziku kojim ne zna komunicirati.

Dingač 2007. je također u skladnoj fazi. Divna igra kiselina i tanina u jasnom Plavac karakteru. Isprepletenost. Voće i slatki tanin. Opojno, sanjivo vino. Slatki tanin i slani ekstrakt koji se razlijeva nepcem. Kompletnije, zaokruženije iskustvo.

Nekako slutim da Vinolabova enologinja Ivona Đipalo ne dijeli moje uzbuđenje starijim godištima. Ali i ona će priznati drastične razlike između godišta, ovisno o obilježjima berbe.

Pepejuh je pravi Dingač. Grožđe iz vinograda koje čuva poskok (pepejuh) došlo je do Zagreba u hladnjačama. Kao da kilogram Dingača nije skup sam po sebi 🙂 A mora se priznati da ta „garaža“ u Markuševcu ima svu potrebnu eno opremu i opće uvjete za preradu grožđa i pravljenje vina. Itekako.

Ipak, radi se o entuzijazmu Danijela Szabe i nema tu velikih tržišnih pretenzija obzirom na vrlo limitirane količine i višestruke fiksne troškove. Namjerno ne mogu napisati da se radi o „hobiju“ jer ovakvo ulaganje i posvećenost ozbiljno nadilazi takve atribucije. Ali, nije etiketa koja će ugroziti Dingače i Postupe. Osim „poniženja“ kad izađe kao favorit na slijepim kušanjima 😉

Svojevrsno priznanje s moje strane je i činjenica da sam primjetio Pepejuha i ranije, među brojnim uzorcima na sajmu, neinficiran predrasudama o „markuševačkom Dingaču“.

Napokon sam imao priliku u miru otvoriti dva aktualna godišta i vrlo različita vina. Dekantiranje je neophodno. 2010.-a se otvara mirisima rogača, sušene višnje, sušene borivnice, eteričnim mirisima i kontrolirane hlapivosti Plavca. Vrlo je nježna na nepcu. U odnosu na očekivanja dakako. Sitnih, gorkastih, još neuglađenih, ali jako dobro raspoređenih tanina. Posjeduje zavidnu razinu hladne kiselosti koja još nije sasvim uklopljena, ali je na pravim mjestima.

Dosta herbalnosti na nepcu, još uvijek nemirno, ali i s dosta prostora za dublje balansiranje.

Izrazito suh doživljaj, s prirodnih 14,7%. Čvrst, neumoljiv… dugo već nisam doživio tragove mineralnosti u Dingaču. Bez prezrelog voća i šećera, čini se da je u ovom vinu taj aspekt došao do izražaja.

Tri sunca s etikete koja simboliziraju čuvenu trostruku insolaciju Plavca na položaju Dingač, najbolje se osjete u godištu 2009.

Očekivao bi čovjek za 2009.-u s 15,9% da je još toplije vino, makar na nosu. Zapravo je samo „mesnatije“, zrelije i još naglašenijeg voća (višnje, brusnice).

Možda nije moj osobni favorit, ali party pleaser bez sumnje. Puna usta. Ne i prepuna. Jako me zanima kako će stariti jedno godište u odnosu na drugo. Možda nikad neću imati dovoljnu spoznaju za suvislu ekstrapolaciju , ali da se moram okladiti, riskirao bi s 2010. Možda sam u krivu 😉