Cijena:
Cijenu nisam naznačio jer se radilo o izlistavanju s police supermarketa i nema više relevantnost.
Premda je iz vremena kad se još za natpis barrique mogla ostvariti viša cijena, vino je bilo zdravo, čep besprijekoran.
Na etiketi je naznačeno da je grožđe uzgojeno na položajima Dingač i Trstenik. Samo zato što je loza 10 metara od mora ne znači da je to super. Ako nisi paška ovca koja jede posolicu pa daje specifično mlijeko, reperkusije na lozu nisu zbog toga automatski povoljne ili uopće osobite.
Bakreni tonovi i alkoholnost, vrućina na nosu. Ništa na što nisam naviknut od Plavca, premda su 14,4% alkohola daleko od rekordera.
Vrlo suhe smokve i rogač, autentični mirisi sada su već u fazi duboke zrelosti.
Tanini usitnjeni, kao škrobasti osjećaj kad žvaćeš grah. Sitni i brojni, a još su nekako grubi, goropadni, naoštreni. Kiseline kao da sve još nekako drže na hrpi. Ipak, nema tu postojanost, prezenciju i ustrajnost kakvu na nepcu može ostvariti malokoji Plavac Mali nakon deset godina 😉
Tijelo je tu i srećom nije suviše „gusto“ 🙂 Teško mi je reći je li malo nezgrapno ili baš kakvo treba biti.
Uz primjereno jelo, sav taj tanin i alkohol pretvaraju se u „slatkoću“. Još uvijek je to vino koje grije, ali i okrepljuje. Npr. ozebla mornara ili ribara nakon neprospavane noći. Ili jutra. Ili oboje.
Nekako nostalgično zaključujem kako je ovo ipak bilo jedno „autentično“ iskustvo, tek pomalo umorno, ali daleko manje od mnogih.
Dnevnik vinopije 
Ubij me, ali proslo je nekih 6-7 godina otkad sam kusao ovo cudo iz berbe 2003. Koliko se sjecam, nekih 200+ kuna u tadasnjem Pantheonu. Kriminalno vino. Pusto drvo, secer, liker. Ostavio ga i nastavio s jednom drugim Plavcem od 50-ak kuna. Zaista nemam obicaj ovako lupati po nekom vinu, ali kad ti se, ovako naivnom, izbije takva lova iz dzepa, a rezultat bude da se vino, doslovno, ne moze piti – nema druge. Jedno od najlosijih iskustava s hrvatskim “premium” vinima (u kontekstu aspiracije i cijene) i jedan od prvih razloga da sam postao skeptican prema nasim vinima. Etiketa je posebna prica 🙂
Sreca da je na izlistavanju pa je ovaj moj osvrt potpuno beznacajan i bezbolan 😉
Nadam se da su nastavili uspjesnije od onda.
Ne znam što rade, ali zanimljivo je kako je ova vinčina već pomalo umorna, u dubokoj zrelosti i kao takvo svakako puno bolje vino od tvojeg iskustva, a još uvijek nekako neuvjerljivo u odnosu na neka druga vina Plavca Malog iz iste godine …priča se čini “iskrena”, materijal sigurno zahvalan, ali…
Neka ostane na “ali”, ionako je druga berba u pitanju 🙂
Ponukan ovim prikazom, također i Pattijevim komentarom, posegnuo sam za prije pred par godina darovanom mi predmetnom bocom Poljanića iz 2004. Nisam je ranije otvorio upravo zbog iskustva sličnog Pattijevom. Najme, i ja sam prije nekih 4-5 godina u Vrutku entuzijastično izbrojio nekih 220 kunića. Otvaranjem boce entuzijazam je usahnuo. Za taj novac, malo je reći, bezvezno vino. Na nosu preintenzivno, jaki tanini, drveno, neprovreli šećeri. Ma, skroz neotesano.
No, kao što rekoh, motiviran pročitanim danas otvorih ovu zaostalu bocu. Rekao bih da je, danas, nešto bolja situacija od ranije spomenutog iskustva. Na nosu nisam osjetio vrućinu, niti izraženu alkoholnost. Uz poneke herbalne note, šljive i tamno voće su suzdržaniji, doduše u drvenoj “košuljici”. U odnosu na prvo iskustvo, a ipak očekivano slijedom protoka godina, u ustima se sudar voća, šećera i drva malo primirio, no i dalje je prisutan i u krajnjem rezultatu besmislen. Uz sveprisutno drvo (koje jest malo popustilo), kiseline strše, tanini su grubi. Relativno dug aftertaste.. Vino jest zrelije i nije u padu, ipak, takvo kakvo je, ne znam kome je ono namijenjeno. Ovu degustaciju vidim kao zgodan primjer kako se dobar materijal, rekao bih, uz manjak pravog osjećaja i pretencioznost može protratiti i učiniti jedno neinteresantno i dalje neotesano vino. Osim tih boca iz 2004. godine, od dotičnog Poljanića, nisam vidio ništa, niti prije niti poslije.
Meni se čini da si puno osjetljiviji na drvo nego na alkohole 🙂 Neki škotski otoci žive za takve pilce 😀
Ali suštinu vidim u ovom što si napisao: “Ovu degustaciju vidim kao zgodan primjer kako se dobar materijal, rekao bih, uz manjak pravog osjećaja i pretencioznost može protratiti i učiniti jedno neinteresantno i dalje neotesano vino.”
Skočiš svjetski rekord u troskoku, ali napraviš prijestup za 2 cm i ništa 🙂
Jedino meni nisu baš kiseline stršale, bile su integrirane, ali utopljene, ali barem nekako “autentične” s tim da ne mislim da je to isključivi razlog zašto se meni vino činilo pomalo umorno…
Poanta, premda zanimljiva boca, nije baš da ću se raspitati što se zbiva s vinarijom/podrumom itd. čak ni za 50kn koliko je mene koštao eksperiment 🙂
Otvorio ovo prije dva tjedna. Nabavljeno istim putem ko i tvoje – izlistavanje u Konzumu (50 kn). Vino koje je davno prošlo vrhunac. Dalo se popiti bez problema, ali me ostavilo razmišljati, kakvo je to vino bilo na vrhuncu? Bio je to trenutak nostalgije, jer probao sam isto vino, prije puno godina, na jednom VinoCOM-u, na preporuku frenda, i nije bilo monstrum, kakvim ga opisujete.