Cijena: N/A
„Dubrovčani kažu i vjeruju, da sadašnje vino nije onakovo, kakovo je bilo, dok nije bilo luga (pepelnica op.a.) pogotovo da ne će biti onakovo na američkoj podlozi. Sve to ne stoji, pa bi bilo poželjno, da ovu slavnui lozu Dubrovčani opet podignu na svoje odrine.“ S.Bulić, Dalmatinska Ampelografija, 1949. 🙂
Možda su ipak bili u pravu ti stari Dubrovčani 😉
Slažem se da je smiješno da dubrovački restorani nude Malvaziju Istarsku kad imaju svoju „malvaSiju“(koja btw nema veze s istrijanskom), ali bojim se da je ta bitka za Malvasiju pogrešno postavljena 😦
Vino koje miriši na ishlapjeli „moderan“ Pošip s ljepljivom voćnosti na nosu i čudnim kiselinama na nepcu je prenasilan odgovor.
Na ovom primjeru kojeg mi je ustupio prijatelj s hvalospjevima nakon skeniranja štandova na Vinocomu barem nema trivijalnih parfemsko-cvijetnih aroma na nosu s bljutavom slatkastosti, međutim te kiseline koje ima ne djeluju baš preuvjerljivo. Barem ne u suhoj Malvasiji Dubrovačkoj s 13,6%. Tako napadna kiselina funkcionirala bi možda u Bibichevom Debitu, ali ne u Malvasiji.
Ne mogu doživjeti materijal, ne mogu osjetiti terroir, sklad je donekle ostvaren, ali nalik mnogim Pošipima koji možda prolaze na tržištu, ali ne znači da su osobita vina. Sirova nektarina bez pravog „soka“ doduše funkcionira bolje uz jelo, ali isključivo zbog kiselina, a to je nedovoljno za zahtjevniju kuhinju.
Metković je u tom smislu možda čak i uspješniji u odnosu na ostale pretenciozne Malvasije koje mi padaju na pamet od Crvikovih do Meneghettijeve Kuće Glavić… ali do danas nisam probao niti jednu suštinski posebnu. Super „zapakirano“ i posloženo, ali bez dubine, bez priželjkivane posebnosti karaktera podneblja koji ionako nije definiran, ali ako je smisao konkurirati raširenoj Pošip pomami, onda će i ovako odigrati besprijekorno na svim testiranjima i ocjenjivanjima, osim mojem 
Ali, vremena valjda uvijek ima, a srećom po dubrovačke vinare, niti tržišta ne bi smjelo faliti.
Dnevnik vinopije 
🙂 🙂 🙂
“Ovdje ćemo reći samo to da groteskno, kao objektivno pored uzvišenog, kao sredstvo kontrasta, predstavlja po našem mišljenju najbogatiji izvor koji priroda može pružiti umjetnosti… Uzvišeno za uzvišenim teško stvara kontrast i čovjek osjeća potrebu da se odmori od svega, čak i od lijepoga. Izgleda, naprotiv, da groteskno predstavlja izvjestan prekid, predmet uspoređivanja, polaznu točku s koje se čovjek uzdiže k lijepomu s više svježine i impulsa u percepciji” (Victor Hugo, 1827.)
😉
He he, jako dovitljivo. Samo, ukoliko tu opcenito validnu (iako prilicno samo po sebi ochitu), ali ovdje kichasto, pomalo dokono i pomalo grbavo i pretenciozno formuliranu, misao zhelish primjeniti na svijet vina, onda bih ti toplo preporuchio sljedece jednostavno tumachenje.
Potreba za kontrastom koji pojashnjava i “legitimira” hijerarhiju ne znachi da je, eto, zapravo bas dobro da postoje grbava vina jerbo se svaki normalan covjek em malo pozheli odmoriti od onih predobrih, em ne bi bez njih imao pojma odakle da krene, em bez tog kontrasta valorizacijski ne bi ionako ni znao gdje mu je dupe a gdje glava. Ergo bismo, je li, zapravo svi trebali zapravo biti sretni zbog samog postojanja grbavih vina, jerbo im je raison d’etre toliko neoborivo neosporiv:-)
Upravo suprotno: primjenjeno na vino, ono sto doista JEST fascinantno je postojanje upravo te dualnosti, tenzije ili proturjecja unutar jednog te istog vina. Jedna od najpoticajnijih lekcija koju nam mogu pruzhiti “uspjela”, zanimljiva, paznje vrijedna ili cak “velika” vina jest s jedne strane upravo zorna, upechatljiva demonstracija postojanja tih krajnosti/kontrasta, s druge pak utjelovljenje te iskonske tenzije i, naposlijetku, kod onih doista najvecih, zhivi simbol njenog razrjeshenja u nekoj mogucoj, izvojevanoj ravnotezhi/skladu.
Siguran sam da ne moram to objashnjavati nekome kome je de facto omiljeno vino bas crni Ch Musar, no eto: ostalo je malo nedorecheno, pa za svaki slucaj 🙂
“Jedna od najpoticajnijih lekcija koju nam mogu pruzhiti “uspjela”, zanimljiva, paznje vrijedna ili cak “velika” vina jest s jedne strane upravo zorna, upechatljiva demonstracija postojanja tih krajnosti/kontrasta, s druge pak utjelovljenje te iskonske tenzije i, naposlijetku, kod onih doista najvecih, zhivi simbol njenog razrjeshenja u nekoj mogucoj, izvojevanoj ravnotezhi/skladu.”
Pa, ako ništa drugo, komentar mi je barem stimulirao ovakav odgovor. A kad si već spomenuo, nadam se da nemaš ništa protiv da podijelim: http://www.decanter.com/news/blogs/expert/587864/jefford-on-monday-remembering-serge
Da, ali kad me vec citiras, volio bih da ne ispustis kljucni dio na pocetku tog mini-pasusa u kojem se naglashava ono kljucno: a to je da rezolucija te tenzije koju Hugo naziva kontrastom izmedju “grotesknog” i “uzvishenog” nije nesto sto se odvija duzh neke imaginarne fronte koja je povucena izmedju grbavih vina s jedne (dignificirajuci na taj nacin, ma kako neizravno, navodno njihovu egzistenciju) i dobrih s druge strane, vec da je jedina moguca i relevantna pozornica za odvijanje te istinske, sredishnje drame ona koja se nalazi unutar jednog, jedinog, i, na kraju uz malo srece :-), ujedinjeno-jedinstvenog, nedjeljivog vina: vina koje ima i dovoljno unutarnjeg prostora, a i dovoljno aktera/silnica/sadrzaja, da moze uopce u sebi utjeloviti tu dramu.
RIP, Serge Hochar – jedan od najboljih, jedan od “malih pravednika”, jedan od rijetkih istinskih unikata.
Osvrnuo sam se na ovaj “pjesnički dio” namjerno.
Doista mi jest u potpunosti jasno što si napisao.
OMG, možda gubim razum 😀 😀