Ronchi di Cialla, Schiopettino di Cialla, 2004.

RdC_Schioppettino di Cialla_2004Ovako znači miriše vino. 999-i dojam i pravo vino na stolu zaslužni su da sam napokon to shvatio 😀

Većina ljudi će anegdotu prema kojoj Harry Waugh (tada jedan od najutjecajnijih vinskih doajena uopće) na pitanje „Have You ever mistaken Bordeaux for Burgundy?“ odgovara „Not since lunch“, shvatiti u smislu da kao i najbolji griješe i blah… Ja iščitavam tu ono što je zaista ilustracija te anegdote. Da je najbolji Bordeaux u svojoj esenciji potpuno „burgundski“. Da se legendarni Waugh u odgovoru ujedno narugao i pitanju, a jedno od vina koje mi je pomoglo da i to shvatim upravo je neočekivani osobni favorit – Schioppettino.

Teško je objasniti zašto. To „nešto“ treba osjetiti. Nevolja je što je teško osjetiti išta ako si koncentriran na pogrešne stvari. Spoznaja koja nema veze sa zelenim biberom, kožom i začinima, prašinom… koje registriram u mirisu. Ili ipak ima? Papreni parfem odležanog Schioppettina. „For me, the best Schioppettinos have tension, grip and a certain herbaceousness that is quite specific to the variety.“ Riječi su Simona Woolfa u jednom lijepom članku. Bi li doduše mogao isto napisati i za sasvim drugačije vino, npr neki Milošev Stagnum?

2004 Schioppettino di Cialla u pravoj je dobi da pruži mineralnost tako očitu… krcato vinskom energijom. Duboko i kompleksno. Dok kožnata trešnja priziva sir, pravi zreli tvrdi sir, minimalno hlapivosti kao da pretvara tanin u prašinu. Balzamičnost. I još to tanko rezano suho meso puno okusa. Ummmami 😀

Struktura? Hladne kiseline se podrazumijevaju. Same po sebi govore o vinu koliko i oznaka 13% alkohola. Ili oznaka boce 1911 od 8915 napunjenih butelja.

Osjećam potrebu ovakva vina nazivati aristokratskim. Aristokratsko vinsko iskustvo sušta je suprotnost raskošnosti koja se vidi na površini. Aristokratsko iskustvo je asketsko, s bogatstvom koje nije olako uočljivo. Ali jednom kad ga doživiš je toliko uvjerljivo da je sve ostalo trivijalno i isprazno. Konačna vrata kroz koja nam je dopušteno proći da bi se vratili zauvijek izmijenjeni. „Why oh why didn`t I take the blue pill?“ 🙂

Zato se slažem. Ignorance is bliss 😀 Ali, koliko god vino bilo profinjeno, podjednako je razigrano. Ne treba ti doktorat da bi u tome uživao. Samo oslobođen senzibilitet kojeg Ronchi di Cialla vrlo uspješno otključava u mojem slučaju.

Ili zapečeni Black Angus „short ribs“ na kremi od graška i s umakom od currya 😉 „A perfect pairing“ te večeri u Apetitu bio je zapravo najmanje nadahnut spoj. Što samo govori koliko su ostale kombinacije bile nedostižne. Dok je u svojoj mladosti Schioppettino zahvalan i kao pratnja uobičajenom roštilju (Ronchi di Cialla bazni Schioppettino buteljira pod njegovim drugim nazivom, Ribolla Nera), odležani Schioppettino traži malo ceremonije.

Oglasi

2 thoughts on “Ronchi di Cialla, Schiopettino di Cialla, 2004.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s