Dnevnik vinopije

Barem 4 kilograma tjelesne težine. Dragocjenih 4 kilograma koje ne želim nikada izgubiti 🙂 Čuvat ću svaki gram. Izgubit ću radije neke druge kilograme i neke druge kilometre, jer poziv Wines of Macedonia se ne odbija 🙂

Iz mojeg iskustva razina gostoprimstva eksponencijalno raste u smjeru „Istoka“. Ne nužno precizno geografskog tumačenja, već istoka u onom smislu u kojem je to vrijedilo još od Aleksandra Makedonskog. Grube ilustracije radi, u Slavoniji će te dočekati puniji stolovi nego u Samoboru, u Sarajevu još puniji, u Beogradu gozba, u Makedoniji krkanluk. Načelno. Govorim o gostoljubivosti u kojoj se pred gosta iznosi sve najbolje što se ima jer čašćenje je pitanje časti.

Međutim, prije polemiziranja o utemeljenosti opisanog obrasca ajmo valorizirati povijesno-kulturološki trenutak te poglavito 😉 okolnosti u kojima Wines of Macedonia organizira Croatian press trip na relaciji Zagreb – Скопје – Кавадарци – Градско – gubljenje po autoputu prema Gevgeliji – Демир Капија – Неготино – Струмица – Штип – Скопје 🙂

Kakve su to okolnosti? Okolnosti su takve da se u Hrvatskoj makedonsko vino percipira kao jeftini nadomjestak za pravu stvar. Ne trebam istraživanje tržišta da znam kako bi se većina mojih sunarodnjaka iznenadila činjenicom da Makedonija proizvodi otprilike jednaku količinu vina kao Hrvatska. Doduše, većinu mi sunarodnjaka ne zanima ništa osim Vinea Vranca na akciji za 17,90 kn. Vranac se profanirao kao jeftina sorta. U butelju Vranca od 200 Eur koju sam imao priliku probati gledali bi kao svjetsko čudo.

Znaju li onda Hrvati da Belje i Kutjevo kao trenutno najveće vinarije Hrvatske ne bi ubrojili u 5 najvećih makedonskih vinarija? E tu leži ključna razlika. Dok ovdje imamo tisuće vinarija, makedonci imaju 82. Do nedavno tek 28 🙂

Boris Necev kao glavni enolog vinarije Bovin ove godine je dobio 50 tona grožđa za „igranje“. To je uobičajena praksa u velikim vinarijama. Čak i u malim se uvijek eksperimentira s određenom količinom uroda. Jedino što je tih 50 tona više nego što primjerice vinarija Korak ukupno preradi godišnje. A Bovin se ubraja u manje vinarije Makedonije. U danu kad smo posjetili Štip, u Ezimitu su zabilježili preradu milijun litara. U tom danu. Sve to je tričarija za Tikveš u kojem samo zaposlenici godišnje uz gablec popiju 150 tisuća litara 🙂 🙂 🙂

U Tikvešu smo probali line up od Tge za Jug do Domaine Lepovo. Naravno i Belu Vodu, ekskluzivnu liniju nazvanu po istoimenom položaju i prilično nenabavljivu nakon 94 boda Roberta Parkera. Usporedbe radi, nijedno hrvatsko vino nikad nije dobilo iznad 90 čini mi se. Ne znam pouzdano jer me za Roberta Parkera i ekipu zaboli patka, ali zgodno mi je zbog sljedećeg… Barovo je osjetno dublje, elegantnije, konkretnije i bolje od Bele Vode. Bijelo Barovo je Grenache Blanc i Chardonnay, a crno je Kratošija i Vranac. Koliko sam shvatio, to je položaj iznad proslavljene Bele Vode.

Al kad smo već na eleganciji, Tikveš je jedna od malobrojih vinarija koja je uz obaveznu zavidnu kolekciju Seguin Moreau bačvi svih mogućih vrsta drva, zapremina i tostiranja (uključujući Icone) nabavila burgundsku burad 🙂 Kupili su vinograde na položaju Lepovo i ono što sam probao je prezanimljivo. Domaine Lepovo potpisuje konzultant Phillipe Cambie. Ali vino mi se svejedno jako svidjelo 🙂 Ako bi nešto volio ponovo probati u životu, Domaine Lepovo Chardonnay, pa i Pinot Noir su definitivno na tom popisu.

Nakon ručka u Tikvešu, ručali smo u Stobiju, pa na večeru u Popovoj kuli. A nije da smo doručak preskočili 😀 Stobi je istoimeno golemo arheološko nalazište. Stobi vinarija je otprilike na razini kapaciteta Belja i Kutjeva, ali za razliku od navedenih, Stobijeva vina bi preferirao u 8 od 10 slučajeva.

Ne zato što sam impresioniran modernom opremom, niti investicijom od 23 milijuna Eura… niti zato što je u svojem entuzijazmu glavni enolog pokazivao čak i laboratorij 🙂 potpuno u skladu s apotekarski pedantnim podrumom, od osmišljenog procesa i arhitekture podruma do same čistoće.

Pisao sam već o Stobi vinima i pratim što se zbiva. Neke stvari su mi jako drage i zaslužuju pozornost. Neke nove su me ugodno iznenadile u svojoj kategoriji. Nikad nisam mislio da ću vidjeti etiketu s natpisom Graševina na ćirilici. Moramo zahvaliti Vinskom atlasu Jancis Robinson u kojem je Graševina priznata kao prvo ime za Welschriesling, talijanski rizling, laški rizling, olasz riesling…

Nakon svih autorskih slijedova i tri deserta u Stobiju, jer ipak je Makedonija poznata i po slasticama, nekako sam slutio da večeru u Popovoj kuli ne želimo propustiti 😉 Paprika i paradajz ovdje mirišu drugačije, a jedan planinski sir kakav se ne pravi u ovim krajevima podsjetio me na neke trenutke dok sam bio malo dijete. Kunem se da taj sir nisam probao bar trideset godina. Relational memory valjda. Ispravno sam ga prepoznao. Radi se o jednom od onih sireva „bez naziva“, premda nisam imao ništa ni protiv kačkavalja da se razumijemo 😛

Enivej, vina. Volio bi da mogu više ispričati o Stanušini. Osim što se radi o mikrokoličinama ne samo za makedonske uvjete, radi se o bijelom vinu, Stanušini Blanc Popove kule koju sam trebao nekako ponijeti sa sobom, ali nisam. Ova crna sorta je doslovno revitalizirana na mikrolokaciji i naravno, osigurava potpuno drugačiji doživljaj Makedonije. Osim Stanušine, jedno od ponajboljih vina mi je Prokupac Popove kule, a moram izdvojiti i Cabernet Sauvignon. Lazar Petrov, voditelj Popove kule, kada priča o bird watchingu evocira neki drugi svijet neovisan o tvojim svakodnevnim tjeskobama. Čak mi se i Karolina Gočeva u podlozi svidjela, a san u Popovoj kuli kod Demir Kapije ima terapeutski učinak. Noćni oporavak.

Bovin je još jedna vinarija koja nije nepoznata hrvatskom tržištu. Drugačiji je to Bovin od onog koji pamtim s polica Vrutka. Premda prave odlična i konkurentna bijela vina, Bovinovi Vranci su njihov forte. Dissan je malo preopterećen školovanjem za osobne afinitete, ali regularni Vranac ukazuje na odličan materijal, a slatki My Way i ERA su vrh makedonskih vina. Perjanica vinarije je „Imperator“ 🙂 Boris i Kosta nisu znali da postoji istoimena vinarija u Srbiji 😉 „Imperator“ je također Vranac. Nastao iz prirodno dehidriranih bobica na lozi. Takvo grožđe čeka punu fenolnu zrelost prije branja, smeđu košticu koja se može razmrviti pod zubima. Ono što se tu ostvaruje je željena koncentracija sladora, ali i kiselina. Grožđe na fotografijama dolazi sa spomenutog položaja Lepovo. Vino Imperator je spomenik grožđu. Vječno mlad, on je koncentrat koje se ipak da piti. Svojevrstan paradoks u kojem umjesto „prošeka“ nastaje „suho“ vino nevjerojatnih parametara.

Vinarija Popov jedina je o kojoj nisam znao baš ništa. Čak sam u početku mislio da je to greška i da su u itinerar pogrešno napisali Popova kula 😀 Etiketa, premda amaterski dizajnirana, ipak odaje tendencioznost koja nije bez pokrića. Još mutan Chardonnay bazirani pjenušac kojim su nas ponudili na moje inzistiranje 😀 probudio je „antene“. Ovdje ima nešto. Neočekivano, a najugodnije iznenađenje. Moram nabaviti.

Koliko ono grožđa dobije enolog Bovina za eksperimentiranje? Tih 50 tona vrane pojedu Dalvinu svake godine 🙂 U Dalvinu je najzanimljivije bilo jedno fortificirano crno vino, Porto umjesto Porta.

Vinarija Ezimit i štipski sopstvenik (prev. vlasnik) poznatiji su u Hrvatskoj negoli u Makedoniji. Dugo nisam pratio što se zbiva sa Ezimitom jer sam prešao na neke druge stvari, međutim i na ovim stranicama sam navodio „best buy“ ponudu Ezimitovih vina koja se ionako prodaju blesavo. Probali smo i makedonski Plavac Mali. U Ezmitu ga vrlo ozbiljno shvaćaju. Kupili su neke jako dobre klonove i posadili ozbiljne hektare. Zabrinjavajuće, ali vino je bolje od mnogih domaćih Plavaca. K tome je niže cijene. Sad ja ispadam „kritizer“ 😉 Nisam siguran da li bi sopstvenik vinarije bio sretan da sad otkrijem detalje o njegovom životnom projektu Terra Macedonica, a to zahtjeva posebnu priču ionako.

Ono što ću pamtiti je štipska pastrmajlija. Lokalno tradicionalno jelo. Krušno tijesto nadjeveno začinjenim kockicama mesa, izvorno od ovčetine, danas češće svinjetine i piletine, pripremljenim večer ranije i pečeno u krušnoj peći.

Chateau Kamnik ima vinograde iznad Skopja, osjetno sjevernije od tradicionalnih makedonskih vinograda. Tu je ipak i jedna druga razina. Pristup i posvećenost su neusporedivi. To ne znači da je zlato sve što naprave, ali znači da teže afirmaciji na najzahtjevnijim stolovima. Geek kakav jesam, fasciniralo me jedno vino koje sam odabrao umjesto zaključka ove reportaže…

I tako se iz zemlje Vranca, vinopija vratio s Montepulcianom :-P. U redu, 97% Montepulciano, 3% je ipak Vranac 😀 Montepulciano d`Kamnik

Kamnik, Montepulciano, 2013.

Začinjen nos i ljubičice, mekani tanini i dovoljno alkohola da se zamijeni za Syrah recimo, da nije nekoliko senzacija…

poput duboke, ne toliko neprozirno ljubičaste već više rubin crvene boje,

poput kiselina koje se nigdje ne osjećaju, ali su presudne i prisutne gdje treba, upravo koliko treba,

poput tanina koji nisu brojni, ali nisu niti toliko glatki, a najvažnije, podržavaju zemljanu aromatičnost cjeline. Upravo ta mineralna, a ne samo voćna senzacija je ključna.

Uspješno izbjegnuta zamka sirupastosti znači vino koje premda je ekstraktno, nije pretjerano.

Dobro uravnoteženo makedonsko crno vino. Ne tvrdim da bi na slijepo prepoznao Montepulciano, ali bi me asocijacije odvele u Italiju. Neočekivano ugodno iznenađenje iz možda jedinog podruma Makedonije gdje bi ovakvo što mogao pronaći. Prekrasno elegantno i puno života istovremeno. Impakt koji ostvaruje bez težine i masnoće je čudesan.

Puno zraka mu je potrebno da se napokon smiri i počne pričati. To nije 14,2% alc koje te štipaju za nos. To je nježna volatilnost. Kick back&enjoy!

Rezimea radi, premda je svaki trenutak ove avanture bio ispunjen, iskustvo najviše po mojem guštu doživio sam očekivano u Chateau Kamnik, u Popovoj kuli i vinariji Popov. Naravno, uvjerljivo najmanjim vinarijama od posjećenih 😛 Od velikih vinarija, opet naravno, najvrijednije su one stvari koje rade s uvjetno malim i posvećenim količinama.

Potrudio sam se odabrati svega 300 vlastitih foto snimaka 🙂 i staviti ih u slideshow foto galeriju u izborniku desno

 

A sad je vrijeme za „blasfemiju“. Nedavno je netko komentirao kako su se hrvatski Dingači i Postupi „pojačavali“ makedonskim vrancem. Kao razlog je pretpostavio otkupnu cijenu koja iznosi recimo 1,75 kn po kilogramu grožđa i ekstra profite koji iz te računice proizlaze. Tada nisam iznio koji to još jedan još važniji razlog postoji. Vranac je savršen za blendanje s Plavcem malim, barem s ovakvim kakav se danas još uvijek cijeni i naplaćuje. Plavac „Veliki“ koji mora biti napucan i nabildan, preekstraktan, prekoncentriran i prezreo, gust i mastan, sirupast i masivan, što je skuplji, kupac je gl…. kupac ga lakše plati 🙂 Cijena kao da je rasla s postotkom alkohola na etiketi. Premda Plavac jest „vatreno vino juga“ kakvim ga je opisivao još Stjepan Bulić u svojoj Dalmatinskoj Ampelografiji 😉 zbog svojih osobina, prvenstveno strukture tanina i gubljenja kiselina, uglavnom ne može biti uravnoteženo vino na tim razinama alkohola, pH, ostatka sladora, volatilnih i ukupnih kiselina… dok Vranac to također ne može, ali može puno bolje od Plavca. Ako ništa drugo, da se ispiti čaša, dvije. Zato se baš Vranac dodavao Plavcu jer ga je mogao uravnotežiti. Da, bilo je vjerojatno i drugih „kozmetičkih“ razloga koja su prikrivala neku treću praksu, ali ovdje sam iznio suštinu onoga što sam htio reći – postoje mjesta na ovome svijetu u kojima ima još više sunca i loze koja ga još bolje asimilira od trostruko insoliranih plavaca sa Dingača. Ako su već Douro i Rioja preudaljeni da se to shvati (premda bi nekom i tradicionalni uzgojni oblik na Dingaču mogao stimulirati poneko pitanje), crnogorski i makedonski vranci su dovoljno blizu, da ne idemo dalje u Bugarsku pa do Turske itd. Jedan od rekordera ex Yu po broju sunčanih sati godišnje upravo je Demir Kapija. Uostalom, koji je ono dominantan simbol na makedonskoj državnoj zastavi?!? Možda sunce?

„Težina“ i „gustoća“ u pravilu ometaju doživljaj vina u najmanju ruku jednako kao što ga ometa pretjeran miris i okus hrasta. Pod doživljaj vina smatram doživljaj specifičnog identiteta Dingača npr. Brojni današnji Dingači i Postupi prerano stare i nisu sposobni prenijeti taj identitet, taj položaj zaštićen još prije više od 50 godina. Ne spominjem ovdje terroir jer postoje razlike od Dingača do Dingača. Ukazujem na „problem.“

To je problem jer „gusto“, a pitkije vino mogu pronaći i za manje novca. Na istoku svašta nova.