Specijalna tematska radionica na temu terroirskih vina održana je 28.10. u prostoru Vinske čitaonice u zagrebačkom Vinodolu.
Za ovu povijesnu priliku 🙂 konkretnog objašnjenja terroir-a na nekim enciklopedijskim primjerima iz zaista značajnih vinskih regija potrudili smo se nabaviti vina koja u Hrvatskoj nisu dostupna u uobičajenoj distribuciji ili svakako ne na niti jednoj maloprodajnoj polici. A nisu ni jeftina, načelno 😀
Svako ili skoro svako od odabranih vina je certificirano ili necertificirano, ali svakako iz organskog uzgoja ili biodinamičke prakse ili jedno i drugo i treće 😛 Međutim, niti jedno nije bilo „narančasto“.
Unatoč neodvojivosti cjeline trojstva (terroir-a, vinara i sorte) potraga za terroir-om svoju distinkciju ostvaruje tlom. Potražili smo „kamenčuge“ u čaši, tu famoznu mineralnost, a samo jedno vino sam ubacio u line up premda sam znao da je više stilski statement snažnog i karakternog vinara vizionara. U ostalim je vinima čovjek bio tumač terroir-a, sretnik blagoslovljen razumijevanjem i mjestom na kojem na pravi način uzgaja pravu stvar. Vino koje mora biti baš takvo i nimalo drugačije. Proizvod koji ima cijenu, ali čija vrijednost nadilazi trendovsku popularnost i tržišnu dimenziju.
Domaine de l`Ecu, Orthogneiss, 2013.
Već sam jednom prilikom naveo, prvi put kad sam gurnuo nosinu u čašu ne baš recentnog godišta legendarnog Muscadeta vinarije Domaine de la Pepiere, naziva Clos de Briords, mislio sam da šnjofam prljavi filter veš mašine. Ali ubrzo sam se navukao na tu unikatnu tekućinu valjda jedine sorte koja trpi atlansku ćudljivost na samom ušću Loire. Dok sam strugao školjke s brodine u Nantesu, obuzela me plemenitost Muscadeta, „a Fisher King`s wine“ kako bi rekao buonsangue. Jadni su Nantežani 🙂 morali izmisliti sur lie tehniku kako bi uopće neku aromu iščupali iz svoje surove sudbine uvjetovane tom bizarnom sortom.
Melon de Bourgogne više nitko ionako ne navodi kao sortu. Muscadet je naziv, kako za brojna jeftina vina nedovoljno atraktivna da ih uveze i maloprodajni diskonter u nekoj generičkoj ponudi, tako i za ona najplemenitija vina koja govore jezikom drugačijim od svih ostalih.
Orthogneiss je jedan od idealnih primjera Muscadeta. Obitelj Bossard uzgaja i pravi Muscadete s različitih tipova tla. Gneiss, orthogneiss i granite. Orthogneiss se pravi iz materijala s dva hektara vinograda u kojem je „subsoil“ upravo gnajs vulkanskog porijekla.
Domaine Fouassier, Sancerre Silex Le Clos de Bannon, 2012.
Sancerre je zbog popularnosti postao generički pojam i tu danas ima svega i svačega. Davno su podijeljene karte u regiji koja je postala sinonim za Sauvignon Blanc 😉 Vina s inferiornijih terroir-a često ne opravdavaju cijenu.
Domaine Fouassier je otkriće koje polako stječe zasluženu afirmaciju, a samim time i višu cijenu. Još uvijek pametan odabir za kupnju, s vremenom će vrijediti sve više jer nema puno ovakvih vina.
Kako svaki terroir posjeduje sebi svojstvenu tipičnost, a u svakom vinu s uvjetno rečeno „istog“ tla identično vinificiranog ipak možemo detektirati male razlike, ekspozicija vinove loze, kao i sama starost loze, utječe na konačan rezultat. Clos de Bannon je naziv vinograda JI ekspozicije, veličine svega 3 ha.
Silex je čest naziv za najcjenjenije Sauvignone Sancerrrea. To je specifičan flint, kremen, tvrda silikatna stijena od koje su praljudi izrađivali oštrice u kamenom dobu. Poput kamene oštrice svoj otisak na nepcu i u olfaktivnoj memoriji ostavlja ovaj Sauvignon.
Chateau de Coulaine, Chinon, 2012.
Jedan od osobnih favorita. Još uvijek se nismo maknuli od Loire 🙂 Klasični Chinon je referentna točka za Cabernet Franc. Svakako i jedan od odabira Gargantue iz pera najpoznatijeg „chinonskog veseljaka“. Međutim su i Rabelaisovo remek djelo i sama Ivana Orleanska koja je baš ovdje službeno prvi put susrela Karla VII, „zakasnili“ preko stotinu, odnosno dobrih dvjesto godina za prvom berbom Chateau de Coulaine.
Cabernet Franc je drevna loza, danas eksponirana tek kao otac Cabernet Sauvignona i vjerojatno planetarno poznatija kao značajna sorta razvikanog bordoškog Cheval Blanca. Dok je u ostatku Bordeauxa posljednjih stopedesetak godina tek „osigurač“ koji nešto ranije dozrijeva, u Chinonu se na ovom obiteljskom imanju uzgaja dakle od 1300. godine. Ishodišna točka kao referenca za CF ipak nije Bordeaux, već Chinon, Saumur-Champigny, Bourgueil, u redu i Anjou 🙂
Tufa je sedimentna stijena karakteristična za dolinu Loire. Materijal za ovo vino nastao je na žutoj tufi, kameni pijesak s ostacima školjaka u topsoilu na specifičnom vapnencu (tufa).
Hofstatter, Riserva Mazon Pinot Nero, 2011.
Kakva bi to bila terroir-ska radionica bez Crnog Pinota. Za ovu priliku odabran specifičan Pinot Nero uzgojen u Alto Adigeu na lokalitetu Mazon, blizu Tramina, ujedno je i autorski rad jednog od najcjenjenijih imena koje dolazi iz južnih Alpa, Hofstatter.
Tlo bogato kalcijevim karbonatom u specifičnoj mješavini gline, vapnenca i porfira (vulkanski mineral).
Chateau Le Puy, Emilien, 2006.
Prije nego što clemens istakne kako je i Bordeaux nekad davno bio močvara 🙂 odmah ću istaknuti kako je velika većina Bordeauxa koji se danas prodaje po diskontima generička roba bez identiteta i duše, ali skrojena prema diktatima tržišta.
Ovo je nešto sasvim drugo. Vinogradi ove vinarije se nalaze na istoj geološkoj „stjenčugi“ kao i Saint-Emilion, Pomerol i u tom golemom društvu su drugi najviši vinogradi. Vjerojatno jedan od preduvjeta koji omogućuje organic farming u ne baš „organskom Bordeauxu“ ?
Mineralan karakter ovog prekrasnog Bordeauxa determiniran je “klasičnim tlom” glina-mulj-vapnenac s većim udjelom vapnenca u podlozi. Sorte koje uvjerljivo prenose taj Bordeaux pečat su Merlot (čak 85%), Cabernet Sauvignon (14%) i 1% Carmenere.
Emidio Pepe, Montepulciano d`Abruzzo, 2009
Kultni vinar s malom proizvodnjom, ali s kultom sljedbenika 🙂 Od prezrene je sorte stvorio jedno od velikih talijanskih crnih vina s potencijalom odležavanja u dekadama. Emidio Pepe je uspio unatoč svim izgledima. Svim koji su tvrdili i dokazivali kako je Montepulciano dobar samo za brzu i jeftinu konzumaciju.
Potpuno izvan bilo kakvih diktata tržišta, sumanuto imun na bilo kakve moderne konvencije, ovaj crnjak nije toliko primjer terroir-a koliko je primjer važnosti čovjeka. Sama fermentacija i dvije godine odležavanja u betonskim spremnicima prije punjenja možda i nije toliko nečuvena među onima koji vole „drugačija vina“, ali sigurno je trebalo imati golema muda da unatoč dominantnoj struji uzgojiš lozu u pergoli. Vjerojatno su ga smatrali ludim kad je objasnio da je zbog izloženosti strujanju vjetra, fotosintezi, vlažnosti, hlada za plod u vrućim ljetnim danima, pergola bolji uzgojni oblik.
Za razliku od hektolitara brzo ispijenih i podjednako brzo zaboravljenih konvencionalnih vina, ovo vino ostaje zabilježeno u povijesti čovjeka.
Riesling „Marienburg“ GG 2008.
Gric sira i žvak kruha bili su sasvim dovoljni za prijelaz na sljedeće vino. Kad ovakva ikona Mosela zareže nepce, on ga pročisti i oplemeni. Osobito Clemens Busch.
Još jedan „kontra struje“ tip kojem se isplatila ustrajnost i razumijevanje terroir-a. Dok je većina susjeda napuštala vinograde Marienburga da bi sadila Pinot u dolini, radi lakše mehaničke obrade, Clemens Busch je osjećao drugačije. Clemens Busch koristi Marienburg u izvornom značenju vinograda s točno određene parcele, a ne cijelog brda. Npr. vom grauen Schiefer, sa sivog škriljevca, podloga je vinograda Falkenlay, vom blauen Schiefer plavi je škriljevac Fahrlay-a i vom roten Schiefer je crveni škriljevac vinograda Rothenpfad.
Fleury, Blanc de Noirs
Prvi pravi šampanjac koji me stvarno izuo iz cipela bio je Drappierov Blanc de Noirs Zero Dosage. Vino koje me još uvijek progoni. Uglavnom, Fleury je također iz Aube, također Pinot Noir, biodinamičar… i buonsangue je bio u pravu. Opet 😉 Ovo je Drappier na crack-u. Ali u samostanu 😀 😀 😀 Upečatljiv i spektakularan finale jednog od najuzbudljivijih line upa ikad organiziranih za javnost na ovim prostorima.
Dnevnik vinopije 