U jednom trenutku činilo se kako je previše festivalskih događanja „općeg tipa“, a već u drugom osjećaj je potpuno suprotan. Kako je Vinistra iz niza razloga izgubila onu poziciju u svijesti koju je nekad uživala, VinoCom je preostao kao jedini pan-nacionalni festival, svojevrsna smotra svega vrijednog pažnje što se pravi u Hrvatskoj i bližoj okolici.
Zapravo je jedina dimenzija koju VinoCom ne ostvaruje ona međunarodna. Tu smo izgubili puno gašenjem „vajngurmea“. Jedini koji je domaćoj publici približio značajan izbor vina iz svijeta ipak je specijalizirani Label Grand Karakterre, ali on je održan u Beču.
Potrudio sam se otići do Beča u kojem se očekivalo nešto više domaće publike. Najave su bile ohrabrujuće po tom pitanju jer uostalom domaća publika vjerojatno ionako ne ide zbog domaćih izlagača, već zbog nečega do čega ne može tako lako doći, ali osim naše male „delegacije“ nije se pojavio nitko izuzev izlagača, Piquentum i Kosovec.
Za razliku od LGK u Beču gdje sam navijao za čim veći odaziv poznatih lica, na VinoComu sam se nadao da ću te subote uspjeti obići barem većinu štandova, osobito eventualnih noviteta, dok ne nastane gužva i metež. Doista, odaziv ljudi na VinoCom je ogroman. U tom smislu, presudno važno je da logistika funkcionira besprijekorno. Tako je više-manje i bilo. Koliko sam vidio, mala vojska pomagača dobro je odradila sav onaj nevidljivi posao bez kojeg nema velikog događaja.
Bilo je dobrih vina na VinoComu, previše za obići u dva dana, kamoli u jedan. Ne znam bi li nešto izdvojio osim očekivanih favorita, primjerice 2015 Stagnum Rose bit će i već jest genijalan. Tomac je izbacio novi Rose, fantastičan. Drago mi je da je Kunjas Pagadebit tako uvjerljiv kao što očekujem. Ugodno je iznenadio Kotar Merlot. Bit će to sjajno vino. Još ugodniji Zure Grk i Plavac.
Label Grand Karakterre održan je tjedan dana nakon zagrebačke smotre.
04.12. u Architekturzentrum Wien, spomenuti Piquentum i Kosovec bili su jedini hrvatski predstavnici, ali izostanak ekstremno narančastih vina bio mi je više upadljiv.
Međutim je ukupni broj izlagača i ponuđenih vina bio barem jednako velik kao do sada u Zagrebu i Ljubljani. Zapravo veseli pojava nekih imena koja nisam do sad probao. Eric Texier-ov Roussanne mi se urezao u pamćenje, kao i Chenin Blanc Chateau de la Cour. Zatim prezanimljiva Terra Laura s vinom Cour-Cheverny od sorte Romorantin. Da moram izdvojiti tri bijela vina koja bi najradije ponovo probao, ovaj odabir moglo bi uzdrmati jedino Roditis grčke vinarije Ligas.
Oduševili su i predstavnici Bordeauxa, Chateau Franc-Pourretov Saint Emillion Grand Cru koji je premda još sirov, vrlo impresivan, dok je Clos Chante l`Alouette spremniji i k tome nevjerojatno cjenovno pristupačan za ono što jest, možda nekih desetak Eura u podrumu koliko se sjećam.
Svidio mi se vrlo i Domaine Saint-Nicolas. Mala „izdvojena“ Loirska apelacija južno od Muscadeta. Konkretno to crno vino mislim iz Pinot Noira i Cabernet Franca?
No, teško je bilo isprobati sve ili skoro sve 🙂 , a kamoli izdvojiti ponešto iz ove raznolike skupine koju povezuju isključivo propozicije festivala: uzgoj i prerada u skladu s organskim ili biodinamičkim načelima, vrenje na vlastitim kvascima bez temperaturno kontrolirane fermentacije (unless mayor trouble is on the way 😀 ), maksimalno dozvoljeni ukupni sumpor od 80mg/L i druga ograničenja poput toga da su vinari ujedno i vlasnici vinarije te preferiraju i promoviraju autohtone sorte i sl.
Dužan sam zahvalu Dimitriju (Brečeviću) na pomoći oko pravilnog izgovora francuskog i boci vina koju sam dobio za rođendan ;-), a dužan sam ispriku Slovencima, Austrijancima i osobito Talijanima koje nisam spomenuo jer Etnella, Colombaia, Fonterenza, Piccinin i brojni drugi su mi već donekle poznati, pa nisam stigao posvetiti dužnu koncentraciju, a o nepretencioznom guštu Podere Cippola i još ponekom vinu planiram objaviti dojam ionako.
Dnevnik vinopije 