Dnevnik vinopije

17. i 18. ožujka privukao me taj kontekst kulture čiji je vino neodovojiv dio. Tiziano Cacciano odabrao je vina talijanske regije Marche, osigurao Salumificio del Conero nareske i Martarelli sireve te vodio degustaciju u organizaciji Jelene Bulum (winetimeexperience.com)

Restoran Potkova osigurao je „domaću logistiku“. Pristupačna razina u kojoj svako vino ne dobije svoju čašu već imaš jednu za bijela i drugu za crna vjerojatno je bila jedina opcija koja ne stvara preveliku konfuziju osoblju zaduženom za servis prilično popunjene dvorane. Uostalom, Tiziano je pripremio ogroman broj etiketa za kušanje 🙂

Sami „stemware“ Potkove dio je standardne (pretpostavljam svadbene) garniture i uvjetno usklađen s nepretencioznim ozračjem tastinga cjenovno izrazito pristupačnih vina 😉 Većina isprobanih vina cijenom ne prelaze iznos od 10 Eur. Meni je ionako jedino bilo bitno da tu osjetim nešto autentično. Veselio sam se isprobavanju vina sorti Verdicchio i Montepulciano.

Verdicchio dei Castelli di Jesi (Montecarotto) spumantizzato „Opale“ Azienda Moncaro

Verdicchio dei Castelli di Jesi možda je najpoznatiji DOC regije Marche. Umjesto najavljenog pjenušavca Aziende Moncaro klasične metode (Madreperla) poslužen je ovaj „Opale“ koji nije vrijedan spomena. Dobra kiselina, tako da slador nije izražen, ali nezanimljivo s naglašeno artficijelnom banalnosti na nosu

Passerina IGT Azienda di Ruscio

Cantina di Ruscio prvo se prezentirala s relativno opskurnom sortom, Passerino. Inače sam totalni sucker za vina nepoznatih sorata, ali ovdje nisam mogao ni naslutiti što bi to Passerina mogla biti. Samo zelena svježina i pomalo sauvignonski štih na nosu. Zelena jabuka s gorčinom u finišu asocira me na industrijski delanec bez imalo karaktera koji je doduše išao dobro uz preslani rižoto od škampa i vrganja 😛 ,ali inače urenebes. Kako ni rižot nije bio osobito uspio jer je gljiva začudo pobijedila more, njegova gablecaška slanost i koncentracija išla je solidno uz razrijeđenu kaktusovu izdrkotinu u čaši.

Incrocio Bruni 54 Azienda Strologo

Već ovdje sam morao naslutiti da će Strologo biti moj uvjerljivi favorit tastinga. Verdicchio i Sauvignon ne obećavaju puno, ali… neočekivani zaokret. Nešto što diše drugačije, neka tradicija, neki karakter, lagano oksidativno, ali čvrsto. Na žalost, na nepcu se osjeti ili loše godište ili ne baš idealan materijal, a što je zapravo ista stvar 🙂 Skroz OK uz lokalne salame. Ništa za čim bi tragao, ali napokon vino koje daje nadu da će biti tu još makar korektnih stvari.

Verdicchio di Matelica Azienda Gagliardi

Ovaj Verdicchio prestavljen je kao „bio“. „Miriše“ na inox tank. Stisnuto, s pitkom lažnom punoćom na nepcu. Prezentira se kao mineral, a upravo je primjer „lažne mineralnosti“. Na slijepo bi rekao Graševina. Svježa 🙂 Dosadnoooooo. Totalni crowd pleaser. Uz ovako dobre sireve ne znam koje bi talijansko vino prije odabrao, a meni u čaši vino koje prodaje zelene note pod mineralnost, danas popularnu i očito često zloupotrebljavanu riječ.

Verdicchio dei Castelli di Jesi Classico „Staphyle“ Azienda Simonetti

Ovako već diše vino. Slanost Staffola već podsjeća na školjke. Petrolej? Čini se kako nema osobite dubine, ali najbolje do tog trenutka. Možda treba još malo vremena u boci?

 

Verdicchio dei Castelli di Jesi Classico Superiore „Deserto“ Azienda Socci

stakleni čep?!? menta i limun? Suho, izrazite kiseline. Odličan par sa zrelim tvrdim sirom. Prvi Verdicchio koji sam probao zamijenio sam na slijepo s Rajnskim Rizingom. Smijao sam se tada sam sebi kad je Tvrle otkrio Ampelio Buccijev Classico Superiore, ali Tvrtko se nije smijao. Jer asocijacija uopće nije suluda kao što se čini.

Deserto je jedno od vina koje bi vrlo rado ponovo probao i potražio. Slojevito i kompleksno vino koje se otvara vremenom, a koje je te večeri neminovno prebrzo curilo da bi se adekvatno doživjelo.

Rosato „Anno Uno“ Azienda Col di Corte

Col di Corte dobro je zakopao ovu ružu. Isprva opojna ruža pomalo umara uz dosta težine, ali i salinitet! Premda, vino nije umorno. Crvena naranča ubrzo zadominira i ova kombinacija lokalne sorte Lacrima di Morro d`Alba i Sangiovesea uopće nije loša.

Lacrima di Morro d`Alba Azienda Lucchetti

Prilika za probati ovu sortu pokazala se ispraznom u režiji Aziende Lucchetti. Umjesto „suze“, dobili smo sirup. Zanimljivi su agrumi koji zrače na nosu, ali uz svu kuhanu kupinu ova se nježna tinta mirisa i boje ljubičica, s tijelom bez tanina, pretvara u fluid više sličan parfemu negoli vinu. Ipak, nekako ga ne bi prekrižio, premda definitivno nije moje vino. Recimo da je još presirovo.

Rosso Piceno „Fontana Fullon“ Azienda di Ruscio

Uz ždrebeći gulaš s lisičarkama i palentom neloše. Napokon Montepulciano barem. Uz Sangiovese u ovom slučaju, sve legitimno unutar DOC Rosso Piceno. Sviđa mi se to sitno voće, sitne bobice i velika pitkost, osvježenje, mladost i mekoća, skoro još manje tanično od prethodne Lacrime 🙂

Rosso Conero „Julius“ Azienda Strologo

Na onome što će mi postati najbolje vino prve večeri manifestirala se pojava zbog koje bi mnogi „školovani nosovi“ eliminirali vino. Lagani etilacetat. Iz nekog sam razloga slutio da će ljepilo izvjetriti. Tako je i bilo. Čvrsta, „gorka“ kiselina i kuštravi tanin u vinu transformacije. Posebno vino koje utjelovljuje razvoj u čaši nije banalno. Izvjesno je češće podložno ovakvim ćudima. Srećom, čuvam bocu koja neće patiti od travel shocka pa ću intimnije popričati s ovim Montepulcianom.

Rosso Conero „Primo di tre“ Angeli di Varano

Čisti Montepulciano gustiš. Gustativnih kiselina doduše, ali bez puno dubine, pa i perzistencije na nepcu unatoč robusnosti. Dok je na nosu parfemčić s dosta voćnosti primjerene južnjačkim crnjacima.

 

Rosso Conero Azienda Lanari

Lijepo. Pompozno. Preispeglano. Šuplje. Nit smrdi nit miriše u smislu da ne pokazuje karakter. Kao da je anestezirano.

 

Verdicchio dei Castelli di Jesi Passito „Tor di Ruta“ Azienda Moncaro

Fin slatkiš. Kruška i breskva. Gorki badem. Kandirano voće. Jabuka i mandarina. Traje dugo. Lijepo se igra nepcem. Bravo.

 

Večer druga i podjednako duga ponovo počinje suhim bijelim Verdicchiom…

Verdicchio Classico Superiore Martina, Azienda Socci

Ovo je najbliže onome čemu sam se nadao od vina sorte Verdicchio. Čvrsta struktura, vino koje je skoro tvrdo, vrlo fokusirano, čak monolitno i svakako perzistentno na nepcu, a istovremeno i bogato i elegantno. Također i kiseline koje su visoke, ali ne toliko prodorne.

Pecorino Clementina Fabi

Zagonetno, balzamično, vrlo nježno… Pecorino kao sorta nije ekskluzivan za Marche, ali nisam dovoljno upoznat da bi imao predočekivanja.

 

Passerina Clementina Fabi

Nezrela dunja u moćnom tijelu bez težine alkohola, lijepo. Passerina je prilično opskurna lokalna sorta.

 

Verdicchio Classico Riserva DOCG Col di Corte

Do ovog trenutka najkompleksnije vino, ali nisam ništa zabilježio jer me utlačio Duško 🙂 🙂 🙂 Srećom, jedna boca leži u wine cooleru 😉

 

2012. Novali Azienda Moncaro

Uh, ovo me dočekalo nespremna. Moćno vino, ali elegantno, s apsolutno nevjerojatno integriranih 14% alkohola. 100 Verdicchio, mislim s nekih položaja visoke nm. Uz svo voće ima i tu neku truležastu rustikalnu notu koja me osvojila.

2014. Guardengo Lacrima di Morro d`Alba Superiore Azienda Lucchetti

Opojni parfemski nos uz zelenu tvrdoću i metalni štih nisu moji opisni favoriti. No, superinteresantna struktura tanina, očito specifičnost sorte?

 

Rosso Conero DOC Nerto Pesaresi

Još ljubičast, moćan Montepulciano, ne pretjeran, s jednom prašnjavom notom… kao pjesma uz rižoto od kulena

 

2011. Ceri Centolitri Clementina Fabi

Ljepuškasta bordoška kupaža, ljubičice i crni ribizl s previše vanilije na nosu, sirovo, ne bi se kladio da će razviti u boci, čini se da je napravljeno da ostane vječno mlado. Puno tijelo, visoke kiseline mekano bez grubih tanin.

 

Rosso Conero DOCG Cimerio Moncaro

Ovo je već vino. Dosta koncentirano. Također dosta srčano. Vrlo dobro integriran drveni tanin. Izvrsno.

 

Rosso Conero DOC „Traiano“ 2009 Azienda Strologo

Strologo opet oduševio 😀 Prekrasan nos. Živahno crveno voće. Animalnost. Kiseline integrirane. Nenapadno, a raspjevano, rustikalno. Tečno govori bar tri jezika, od kojih je vinski jezik materinji 😀

 

Rosso Conero DOCG Pigmento 2006 Conte Leopardi

Pigmento iz 2006 je još toliko mlado vino da me plaši. Tek daje naznake dubinske ravnoteže u budućnosti. Premda još ljubičasta sjaja, prava mineralna arija čije će se voće integrirati i trajati.

 

Rosso Conero DOCG „Decebalo“ 2011 Azienda Strologo

List rajčice na nosu, također premlado, stisnuto, ali odlično, herbalno, osjetno rustikalnije i s puno srca. Jedan od favorita tastinga.

 

2011 Nerone Azienda Moncaro

Dosta zemljanih aroma. Za sada cikla dominira. Osjeti se i paprenost. Ali, vrlo zatvoreno i još premlado.

 

2011 „Erebo“ Santori

Erebo je IGT Marche Rosso jer je blend 4 sorte: Montepulciano, Cabernet, Sangiovese, Merlot. Ticciano ga je najavio kao nešto najbolje, ali premda izvrsno, ja ga ne bi izdvojio u najbolje. Erebo je trpki koncentrat, bez banalnih senzacija doduše, ali zasad i bez duše. Tipično vino za ocjenjivanja. Dress to impress.

Rosso Conero DOCG Fibbio 2011 Lanari

Opa! Zrelo. Ukusno. Karakterno. Mineral. 15% !? Jest da malo vuče na Tribidrag, ali 100% Motepulciano 🙂 U top 3 vina večeri.

 

Rosso Conero DOCG Stile Libero 2011 Angeli di Varano

Još zrelije voće, možda manje „slatko“. Alkoholnije, ali ne izgleda kao deklariranih 16% !?! Međutim, kad dođe do želuca, malo je too much.

 

Počelo tragično, završilo euforično 🙂 Bolje nego obrnuto. Sve u svemu, moj favorit općenito je Strologo. Sva tri Montepulciana. Zatim, kad je Verdicchio u pitanju, Azienda Socci je ime čija vina bi potražio. Također i Moncaro (Novali i Cimerio), apsolutno i Lanari (Fibbio), a definitivno Conte Leopardi (Pigmento).