Još prošle godine činilo se koliko bizarnim toliko i genijalnim otići na manifestaciju koja se naziva „Dani jegulje“ 🙂
Nisam to mogao zbog neke poslovne obveze. Danas se više ne mogu sjetiti koja je to tada tako važna obveza bila. Jedino što je ostalo zapamćeno je propuštena prilika.
Ne i ove godine! Dakle Dani jegulje u Neretvi 18.-20.11.2016.
Jegulja je fascinantna riba, ali još fascinantnija namirnica 🙂 Jegulja s raštikom nešto je najbolje što sam konzumirao ove godine. Čitajući jelovnik Hotela Merlot u Opuzenu procijenio bi da će brudet od jegulje, kao i jegulja pečena na ražnju biti vrh. Ali ne! Ta idealno skuhana raštika u kombinaciji… lijek. Kako se uz jegulju s raštikom savršenim parom pokazuje Prović Chardonnay, neopisivo je riječima. Spoj koji zaslužuje svoje istaknuto mjesto u olfaktivnoj memoriji svakog sladokusca.
Osobito je na području Neretve jegulja uvijek bila značajna. Ovdje gdje se u prošlosti lovila snopićima granja, u kojima se jegulje zapletu bez mogućnosti bijega sudbini – skromnog stola Neretvana. Danas je uz žabe jedna od atrakcija lokalne kuhinje. Iz niza razloga sve rjeđe zastupljena na skromnim stolovima i proporcionalno tome sve više gastronomski atraktivna.
Hotel Merlot u Opuzenu vodi obitelj Prović. Vinoljupcima najpoznatije ime Neretvanskog vinogorja. Mislim da je jasno što mislim o njihovom Chardonnayu, dok je njihova kupaža Merlota i Cabernet Sauvignona iz 2010 bila favorit radionice Vinske čitaonice prije godinu dana kada se na slijepo isprobalo deset najprestižnijih bordoških kupaža iz raznih krajeva Hrvatske.
Međutim, 2012. MC još je bolje vino.
Prović, MC, 2012.
Cijena: 69,50 kn
Ista mineralna osnova koja je toliko razvidno i toliko raskošno prisutna u Chardonnayu, blista i u crnoj kupaži 2012.
Niti jedan ton Merlota ovdje nije džemast, niti ukuhan, niti prezreo, niti prekoncentriran, niti iritantno mastan.
Još se jako osjeti školovanje u drvu, ali jednako jasno na puno dubljoj razini osjećaju se školjke iz vinograda ukradenog od Neretve meliorizacijom.
Supstanca nastala spontanom fermentacijom materijala optimalne zrelosti, u čaši pokazuje kompleksnost. Tako što se razvija i pokazuje progresiju u smjeru ogoljenom od trivijalnosti. Vino mora biti vino i voće je ovdje isprepleteno s kožnatim senzacijama. Na nepcu ostaju sol i zemljanost.
Nije mi žao što sam iskoristio priliku i pobjegao na trenutak WOW (women on wine) organizaciji kako bi doživio nešto potpuno drugačije i napravio fotografije s položaja vinograda Volarević na Komarni.
Komarna je mislim još uvijek najmlađe hrvatsko vinogorje. Premda fizički blizu, jednako fizički različito od Neretvanskog vinogorja. Geološki potpuno druga priča. Ovdje je vinograd ukraden od krša i žilave makije. Ukraden od kamena. Pobjeda je to čovjeka nad samim sobom jer ova priroda se ne ukroćuje, već joj se prilagodi. Za razliku od dolomitskih stijena na susjednom Pelješcu, ovdje dominira vapnenac. Zato je također na suncu Komarne nemoguće uzgajati plemenitu lozu bez dovoda vode. Ali je zato moguće osigurati uvjete za ekološki uzgoj bez potrebe za herbicidima, insekticidima, fungicidima itd. Vjetar ovdje miluje posađene dalmatinske sorte, Plavac, Tribidrag, Pošip, Rukatac…
Plavci Komarne načelno su koncentrirani i ekstraktni, ali rjeđe prezreli. Voćniji su, nešto mekši i svježiji. U pravilu pitkiji zbog kod Plavca posebno osjetljivog balansa kiselina i tanina koji uspijevaju ostvariti.
Tri su značajna proizvođača na Komarni koja smo obišli i jedan koji nismo. Propustili smo Sv.Roko položaj ispod Štimčevih vinograda (Rizman), meni najdražu etiketu vinarije Saints Hills, ali koja se ipak nalazi na Pelješcu. Od tri vinarije i kušaonice na Komarni krenuli smo s vinarijom Volarević kao prvi gosti još neotvorene kušaonice.
Plavci vinarije Volarević u ovom trenutku blistaju i čini mi se da ova vinarija pokazuje najuspjelije lice Komarne. Poznati po svojem velikom rasadniku, Volarevići su isprva posadili isključivo plavac, ali srećom danas prave i bijele sorte. Prvi kontakt s „bijelim Volarevićem“ bilo je vino još iz bačve i neoznačene boce na Grand Tastingu u zagrebačkoj Laubi prošle veljače.
Volarević, Pošip, 2015.
Brzo prodiše u čaši. Čim nestanu trivijalne voćne senzacije, nastupa oštrina pošipa. Sačuvana svježina bobice zrele do zlatno smeđe gorčine i pune kvalitetnog soka. Senzacija nalik pucanju kore svježeg grejpa. Prštavo, ali opojno. Uljna tekstura i sol u aftertasteu. Prosušeno južno voće.
Alkoholi razumni i razumljivi, 13,5% Balans. Linearnost. Pedantnost.
Fantastično je promatrati s jednog položaja položaje susjednih vinarija. Jedna od istaknutih vinarija Komarne, Terra Madre je od početka prisutna u maloprodaji s vrlo poštenom ponudom. Temeljem obilaska podruma, izgleda kako će se Plavcima i Pošipima pridružiti neke nove kombinacije. Vinarija i kušaona još su u izgradnji. Jasni obrisi zamišljenog zdanja već impresioniraju, ali tek kad se završi, dojam će biti potpun.
Rizman je prva vinarija na Komarni. Najviši položaji vinograda i na vrhu vinarija s kušaonicom/restoranom i pogledom koji ima terapeutski učinak. Plavci koji su u mladosti prirodno tvrđi, ali se izrazito lijepo ponašaju s vremenom u boci, zatim izrazito atraktivan Tribidrag kojeg nemaju dovoljno obzirom na interes te pošipi u svježim i odležanim inkarnacijama popularni u ponudi kvalitetnih restorana. Uz Primus kao premium liniju, Rizman sada ima meni vrlo dragu „B liniju“ – Brime. Manje školovanja u podrumu, ali iz istog materijala i cjenovno pristupačnu te „brže spremnu“ od ambicioznih Primusa.
Primjera radi, prošle veljače na radionici uoči Grand Tasting festivala dogodio se – Primus 2009. Dubinski uravnotežen, pun šarma i otmjen, a toliko prepoznatljiv. To je prvo punjenje Plavca s Komarne zapravo tek danas u idealnoj formi. Istinski blagoslov.
Dnevnik vinopije 