Dnevnik vinopije

Ovo je osobni osvrt na 11. po redu Vinocom u Zagrebu, s odmakom od mjesec dana. Jedina ambicija je izdvojiti ono što mi se posebno svidjelo od onog što sam probao, a probalo se jako puno toga. Na Vinocomu često sretnem prijatelje i znance koji me iz puke kurtoazije ili stvarnog interesa pitaju što preporučujem, što moraju probati i slično. Obično taj tren, zatečen, nemam pojma što bi rekao. To je utjecaj Vinocoma. Najveći hrvatski festival kojeg je nemoguće temeljito proći u jednom danu, čak jedva i u dva dana.

S vremenskim odmakom od ovogodišnjeg Vinocom iskustva, jasnije je ono što moram pokušati nabaviti da utvrdim dojam. Nije smisao ponavljati neke poznate favorite čija vina pratim neovisno o Vinocomu. Nije smisao niti praviti „vodič za kupnju“ obzirom da me ovdje ne zanima koliko koštaju vina koja ću izdvojiti. Smisao ovog osvrta je izdvojiti nešto izvanstandarno i osobito zanimljivo, dosad neotkriveno ili poznato manjem broju ljudi, nove etikete poznatih vinarija ili vina onih manje poznatih, a koja zaslužuju pozornost. Stoga pozdravljam sve koji će ostaviti komentar u kojem izdvajaju sve ono što smatraju da sam propustio navesti.

Pošipi su najugodnije iznenadili ove godine. Prilično sam rezerviran prema pošipima već neko vrijeme. Ima jako lijepih i uspjelih. Ima još više onih koji djeluju kao enološki proizvod bez karaktera. Pošip je sorta koja može primjerenim uzgojem ostvariti vrlo zahvalne parametre. Ali vino je više od analitičkih parametara. Dobro to pokazuju ova dva vina:

Milan, Pošip, 2015

Ako sam dobro shvatio, iz kaštelanskog vinogorja, odakle dolazi i posrnuli Dillatum.

 

Baković, Pošip, 2015

Bročki mistik, kupio grožđe na Korčuli i pristojno prikazao Smokvicu na etiketi. Još da mi je jasno što se dogodilo s Murvicom 2009.

 

Slično kao i za Pošip, još više mi je neobjašnjiva popularnost vina sorte Grk, specifikuma pješčanog polja kod Lumbarde na Korčuli. Već su to sve redom renomirani proizvođači, ali nikako da dočekam taj specifičan identitet koju ova sorta mora ostvariti, nikako taj trag nisam nalazio u cjenovno dosta ambicioznim bocama. Ipak, ovo više ne može biti slučajno, vinarija Zure je, doduše ne baš u lumbarajskom polju, uzgojila i odgojila nešto drugačije.

Zure, Grk, 2015.

Također, istaknuo bi Rebellion, crna kupaža iste vinarije, iz 2014.

Da ne ispadne da “uredništvo Dnevnika vinopije” gotivi samo korčulanske sorte 🙂 evo i jedan Babić. Meni najvjerniji, najuvjerljivi, autentičan i odličan šibenski Babić pravi vinarija Rak, u čijem roseu od iste sorte sam uživao ovog ljeta kao jednom od malobrojnih vina koje sam si priuštio u količinama većim od jedne ili dvije boce.

11.Vinocom značajan je osim po broju izlagača i po vinskim radionicama od kojih je jedna od najzanimljivijih bila ona s vertikalom Venja Ive Enjingija. Posebno me oduševio uzorak iz bačve Venja 2010. Također, moram se ispraviti oko 2008. Venja. Moj prvobitni neuvjerljiv dojam očito je bio do boce. Međutim, premda je 2008 kao aktualno godište „već“ na polici, Enjingi još nije pustio u promet Venje 2006. Više o tome iz riječi samog vinara na linku:

Nadam se da se vidimo dogodine…