En Primeur malvazija i žlahtina

Dakle prvi ovogodišnji “En Primeur” bio je u Esplanadi 13.02., a drugi je bio u Westinu koji dan kasnije 😀 O drugome u drugom postu.

Smaragdna dvorana i „zelena“ vina. Doduše, malvazije nisu baš tako zelene ove godine. Načelno, dosta „mesa“ i alkohola, ali i dobro raspoređenog. Zrelost varira od stola do stola, ali načelno: „punije godište“, „žuto voće“.

Mario Banko uvijek ima lijepo vino, ali baš mi se svidio s novim godištem. Posebno mi je bilo super što je čovjek donio dvije Malvazije, jednako vinificirane, ali jedna iz jednog vinograda, a druga iz drugog. Mislim da je jedna s crvene, druga s bijele ili već drugačije zemlje od „karakteristične“ istarske crljenice… uglavnom vrlo korisno. Bit će to super kad se jednog dana pomiješa, ali trenutno me opčinila ova s necrljenice koja pokazuje neočekivanu mineralnu signaturu i eleganciju.

Usput, o tome što je očekivano, a što nije… jasno da na En Primeuru nije bilo Brečevića ili Claija ili Palčića ili Roxanicha, ali čini mi se ni Coronice!? „Bomarchese“ od Degrassija mi je svake godine ponajbolja mlada Malvazija. Ove godine također. Taj položaj na bijeloj zemlji u Degrassijevoj izvedbi… jedino bolje može biti u nekoj selekcioniranoj mikrovinikaciji Reserve iz istog vinograda ili sl., ali ovo je Malvazija željene stilistike u najboljem izdanju. Isto vrijedi i za Ritošu, pa za Radovana, Geržiniće… s drugačijim tipom, ali jednako uvjerljive izvedbe.

Ono što je definitivno odskakalo na cijelom predstavljanju je mala novigradska vinarija Demark sa svojom „opuštenijom“ verzijom Malvazije. Osebujna zato jer je nastala spontano iz materijala dozrelog na lozama starim 50 godina. A to se osjeti. Vinu treba da uhvati malo zraka kako bi prodisalo i oslobodilo se „podrumarskih okova“, ali u čaši ostaje lijepo formirano vino koje pokazuje i mekoću i pitkost… i dubinu. Dobrodošao odmak koji je bliži gorespomenutim opravdanim izostancima s En Primeura negoli dominantnoj stilistici.

U konvencionalnom smislu, jako ugodno iznenadio i Sirotić iz Medveje. Baš lijepo. Kao i Rossijeva Templara, čini mi se uvijek nekako nepravedno marginalizirana, a tako dopadljivo skromna, istrijanski nenametljiva. Svakako moćna godina za Templaru koja će se unatoč rezerviranosti zagrebačke scene popiti i prije vremena.

Chardonnaye sam zaobilazio zbog manjka raspoloživog vremena, ali… Poletti 😉

Od Sirotića ugodno iznenadio i Teran. Na malo drugačiji način, ali jednako ugodno iznenađuje i dozirano rustikalni „Terra Magica“ Teran vinarije Coslovich. Legovinu i Ritošu po pitanju Terana mogu slobodno izdvojiti u sami vrh onoga što Teran može utjeloviti.

Usput, Ritošin Cabernet Sauvignon iz 2015 će vjerojatno biti najbolji dosad. Na En Primeuru mislim još uzorak iz bačve, dijelom napunjen do Grand Tastinga, ali koji će tek s vremenom pokazati svoju punu ljepotu. Jedva čekam.

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s