Dnevnik vinopije

Ugođajem, samim prostorom, logistikom, pratećim (zapravo najavnim) radionicama… Lauba je zapravo najbolji vinski festival u Zagrebu.

Čak i publikom :), ali što je s ponudom?

Blista 😉

Od velikih i dobrih domaćih vinarija do opskurnih gruzijskih amfora.

Od dalmatinskih tradicionalista i garažista do slovenskih terroirista 😀

Festival nije ničim toliko definiran u žanrovskom ili bilo kojem smislu, koliko je naprosto velik da sve može predstaviti, a nije toliko velik, koliko je raznovrstan 🙂

Chinuri recimo, vinarije Iago`s wine, nježno jantarne boje i delikatnih aroma borovice, smole i začinskog bilja. Sorta iz manje eksponirane gruzijske regije Kartli. Vinska ljepota.

Ili recimo Cabernet Franc, drevna sorta u Villany izvedbi… osobito uspješnoj ukoliko je pravi vinarija Gere Tamas & Zsolt.

 

Ono što osobno prepoznajem kao iznimno, u smislu vina koja preferiram konzumirati, ne mora biti basnoslovno skupo. Inspirativan line up posložio je Hidden Wines. Nisu to „festivalska vina“, ali jasno se moglo prepoznati koliko je tu karaktera i jasnog identiteta. Brigatti… definitivno na mojoj valnoj duljini. Kao i Polz. Naravno i Balgera. 😛 Sasvim drugi svijet.

Oduševio je Nino Franco. Prosecco zaista ne mora biti zaslađeni led s mjehurićima. Rustico pripada „tradicionalnom“ Valdobbiadene-u, svakako tradicionalnijem od još uvijek aktualne ekspanzije svega i svačega što se legitimno prodaje kao Prosecco. Opet ne toliko tradicionalnom da bi pravili „col fondo“ jer kuća Franco vjeruje da može ostvariti svoju autentičnost kroz eleganciju. Slažem se skroz.

Također i istrijanske malvazije mogu biti drugačije. Oduševljava Palčić novom berbom, zatim i Dobravac svojom Sonatom, a kao još jedan primjer besmislene podjele Malvazija na „mlade“ i „odležane“, i Ritoša svježinom i čvrstinom svoje Dorate. Da je položaj puno više presudan nego godište, iz godine u godinu potvrđuje Degrassi svojom Bomarchese Malvazijom.

Iz Istre kao da se više ne očekuju iznenađenja, kao da je sve poznato, ali… Prelac pjenušavi, Blanc&Noir Brut. Što je to bilo?

 

 

Još dva neočekivana iznenađenja – Ritoša i Veralda. Ritoša Rose iz 2014. danas bolji nego 2015. Izgubio je infantilne senzacije i prpošnu voćost, smirio se i uravnotežio puno dublje nego što je to bilo za očekivati i danas se samouvjereno otvara u sasvim novim senzacijama.

Premda potpuno drugačije vino, ali iz istog „problematičnog“ godišta, za Veraldinu Ambru jednako nisam bio siguran hoće li se raspasti za mjesec dana ili briljirati u nekom neobjašnjivom fenomenu. Dogodilo se ovo drugo. Svaka čast. Rijetko viđen balans za takvo „narančasto vino“.

Šipun Sansigot, napokon pravi balans koji naglašava posebnost i opravdava trud oko ove sorte.

Iz Horgoške peščare došla je Kadarka, još jedna zaboravljena, a specifična sorta kojoj se vinarija Tonković posvetila u potpunosti.

Mogao se isprobati i Mataljev Kremen Kamen, impresivna bordoška kupaža iz Negotinske krajine u Srbiji. Odličan i Chardonnay.

 

Marof uzgaja i pravi fantastičnu Graševinu (Laški rizling), bitno drugačiju od očekivanja domaće publike, kao i Chardonnay, podjednako obilježen terroireom, osobnošću sorte i rukom vinara.

 

Novi Milošev Plavac čini mi se puno spremniji od 2012. u ovoj fazi i jedva čekam objaviti novi dojam, zalihe su spremne 🙂

 

Kopjar: Sauvignon, Rizling, Crni Pinot… već spomenuto, najnovije otkriće, uskoro u dojmovima 😛

 

Nadam se kao i još puno toga vrijednog pažnje, zabilježeno na fotografijama…