Vinart Grand tasting 2018.

Vrijeme je možda najvrijedniji resurs kojim raspolažemo, a kojeg uzimamo zdravo za gotovo.
Vrijeme je bila tema radionice Podrum u podmorju koju sam s Markom Duševićem iz Adriatic Shell održao tijekom Vinartovog festivala. Nismo uspoređivali vina različitih vinarija, nismo uspoređivali niti ista vina iste vinarije različitih godišta, a nismo ni uspoređivali različite čaše ispunjene istim vinom. Uspoređivali smo isto vino iste vinarije istovremeno punjeno uz osnovnu razliku da je jedno vino provelo vrijeme u podrumu, a drugo je provelo vrijeme u moru.
Podrazumijevamo da kad jednom stabilno zdravo vino zatvorimo u bocu da je to sve što možemo učiniti u smislu proizvodnje ili stvaranja vina.
Naučili smo da se neka vina razvijaju u boci, a neka ne. Ona koja se razvijaju čuvamo u za to primjerenim mjestima, podrumima, bankama vina, vinskim frižiderima…
Vina koja se vremenom razvijaju nazivamo velikim. Naučili smo da osnovno obilježje onog što se naziva velikim vinom nije percepcija veličine kroz „masivnost“ „gustoću“, „težinu“ vina, već upravo – dugovječnost.
Pritom se misli na takvu dugovječnost u kojoj je vino s vremenom u boci postalo bolje nego što je to bilo u trenutku punjenja.
Istraživalo se koji su to najvažniji faktori za odležavanje vina i tehnolozi su skloni analitičkim parametrima jer se oni mogu izmjeriti nama usporedivim veličinama. To je dovelo do bukvalnih interpretacija u javnosti pa se često čuje kako su vina visokih kiselina ili visokih alkohola ili tanična vina odlična za odležavanje što tako pojednostavljeno uopće ne stoji.
Koji je to onda faktor najvažniji za odležavanje vina? Pa, vrijeme 🙂
Vrijeme u više značenja. Vremenske prilike te godine u vinogradu. Vrijeme u podrumu tijekom kojeg je i kako školovano vino. Vrijeme u boci, pri čemu je poznato da u ekstremnim odležavanjima dugovječnih vina dvije boce koje su provele desetljeća zajedno mogu obje biti zdrave, ali će vina biti različita.
Ali zašto se onda događaju ovakve razlike između dvije boce nakon svega godine dana u moru?
Nemam pojma. Svako od otvorenih „koraljnih boca“ toga dana bilo mi je bolje od regularno čuvanog, a osobito Griffin Zero, Kabaj Rose 2011. i Griffin DarkSide barrique 2016. Koja je poveznica između zero dosage chardonnaya, ružičastog merlota starosti sedam godina i prošlogodišnjeg portugisca? Samo Coral Wine 😉
No, premda sam ga tako završio, ovo nije plaćeni tekst 🙂 Obično stižem samo raditi Vinsku čitaonicu, ali bilo mi je jako drago održati festivalsku radionicu na ovu temu i zato ovim putem još jednom zahvaljujem svima na sudjelovanju u jednoj fascinantnoj radionici.
Druga fascinantna radionica na kojoj sam uspio sudjelovati bila je prvo ikad organizirano vertikalno kušanje vina Clemente podruma Damjanić.
Ovdje je ujedno i prilika za jedinu bitnu zamjerku organizaciji danas ponajboljeg vinskog festivala u Hrvatskoj – čaše su tragične za ovakva vina.
Možda ne toliko za Clemente 2013 koji je još ljubičast i premlad… ali ta diskretna začinjenost, paprenost na nosu i koncentracija voća zahtijevaju bolji alat od te rudimentarne čaše. 2013. je inače aktualno godište Damjanićevog „Superistriana“, dakle Bordeaux blenda (Merlot 60%, Cabernet Sauvignon 20 – 25%) i autohtonih Terana (10%) i Borgonje (5%).
Ukratko, premda premlad, Clemente 2013. me više podsjeća na 2009. i 2008. Clemente 2012. je iz vruće godine, premda dobro uklopljeno osjetno alkoholnije vino i materijal na rubu prezrelosti, a neobičnih kiselina, dok je Clemente 2011. bilo zatvoreno, izrazito koncentrirano, ali i s non-fruit aromatikom, međutim impenetrabilno 🙂 Tom čvrstom tijelu treba ozbiljno dekantiranje da bi počelo veseliti kušača.
Clemente 2008. i 2009. su moja vina, 2009. zbog izuzetne strukture koja daje naslutiti da može još dozrijeti u boci, zbog cabernetovskog tijela, skoro Cabernet Franc aromatike, balzamičnosti i zelene herbalnosti dok tanični stisak u afteru fokusira mineralnost… raritetno dobro! Podjednako uspješnim pokazao se i Clemente 2008. energične kuštravosti i okusa krvi s šarmantnim farmyardom na površini. Izvrsno!
Lauba je bitan razlog zašto je Vinart Grand tasting toliko kvalitetan festival.
Dva dana nisu dovoljna da se prođe sve, a iznenađenja na svakom koraku. Od onih najugodnijih tu su „otkrića“ sa Salona pjenušaca i s En Primeura Malvazija, Monte Rosso i Lunika. Malvazije, „malo“ drugačije…
Na dobar način „drugačiji“ je i Testament u svojem premijernom nastupu. Novo ime, stara tradicija za Babić koji je voćan, živ, aromatičan i kojeg jedva čekam isprobati u miru.
Koquelicot je školovao predivnu berbu Malvazije i Chardonnaya 2016., a Coronicin Teran 2015. bit će jedan od najboljih dosad, a ta konkurencija nije ni mala ni slaba 😉
Svidio mi se i Sv.Jakov iz 2015. godine, prve berbe koju je za kuću Clai odradio Dimitri Brečević, a potražit ću i Pervino Teran. Pravo „di una volta“ iskustvo kakvo okorjeli ljubitelji pravog Terana poput mene cijene i guštaju 😉
Enozoik se kao uvoznik predstavio izvrsnim odabirima, osobito Riesling i Fontodi Chianti Classico, ali i drugačiji, „terroirski“ Malbec. Kad smo kod drugačijeg, primjereno skriveni štand držao je Hidden Wines 😀 😀 😀 Ako nekog zanima gdje može nabaviti sva ta skrivena vina u kojima neizmjerno uživam, mora uložiti potreban napor da ih pronađe 🙂
Sladići, zbunjuju. Ne samo da više ne znam tko ima bolji Debit tko bolju Maraštinu, nego ni tko ima bolju Lasinu tko bolju Plavinu 😀 Plastovo je čudo, a uz Bibicha, dvije kuće Sladić se natječu za primat, na sreću i dobrobit vinopija 😛 Raritet je Lasina Marka Sladića iz jednog starog vinograda, vino koje preispituje ne samo stereotipe već i monotipe 😀 😀 😀
Crvikov Blasius? Obožavam. Važno je pratiti to vino. A napokon uživam i u baznoj Malvasiji dubrovačkoj. Osobito je uspio aktualni Negromant, Merlot iz berbe 2015.
Možda me najviše oduševila Defora! Nisam mogao vjerovati da je to isto vino koje sam probao ljetos. Bilo je izvrsno i tada, ali se toliko formiralo da opravdava sav Biretov trud oko tog vinograda. 2012 i osobito Korkyra Melania iz Krajančićeva podruma jedini su Pošipi koji se s njim mogu nositi.
Treba se veseliti Zuretovom Grku 2017., ali i Pošipu 2017. koji je napokon na istoj razini izvrsnosti.
Zanima me tko je sve primjetio jedno od genijalnih vina, jedno od onih koja su tako skladna, doimaju se toliko jednostavnim, a zapravo su vanserijski korisna i cjenovno pristupačna vina, kakva je Rebula kuće Jakončić s Goriških Brda. Podsjetila me na Ribolle Gialle Ronchi di Cialla, a veći kompliment u tom žanru ne poznajem.
Drugačije iskustvo Rebule Goriških Brda pružio je Filip, etiketa kuće Štekar. Meni istaknuto vino festivala.
Uz već poznate pjenušce plešivice, dolazi trenutak za novu afirmaciju jedne stare vinarije. Kolarić je počeo ostvarivati svoj potencijal.
Kopjar Graševina, Sauvignon i Rizling potvrđuju kako su trenutno jedna od najboljih vrijednosti za novac u Hrvatskoj.
Mnoga vina sam morao „preskočiti“ jer sam ih već zabilježio na ovim stranicama poput Krš Orange, narančaste Žilavke podruma Škegro ili Legovićevi i Ritošini crnjaci uključujući crvene Muškat ruže, Benvenutijevi slatkiši i Teran, ali ne škodi prisjetiti se 😉
Na kraju ovog ipak djelimičnog izvještaja, sretan sam jer mogu prijateljici Josipi čestitati na predivnom vinu. Miroslava Škoru svakako ne bi mogao slušati svaki dan, ali mislim da bi njegovu novu Graševinu mogao konzumirati redovito 😉

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s