Dnevnik vinopije

Gledajući iz Zagreba, s druge strane Žumberka-Samoborskog gorja nalazi se Bela Krajina (Metlika-Semič-Črnomelj). Kad vinoljupci odu na izlet u Belu Krajinu, jedno od obaveznih mjesta gdje će završiti je vinska klet Prus, na samoj granici sa Hrvatskom. Ovaj oduvijek vinarski kraj čuva neke lijepe tradicije premda je nekako godinama u drugom planu. Jožef Prus je stari majstor koji pomalo podsjeća na Enjingija vinskim stažom, ostvarenjima, brojem etiketa, tipologijom vina i elanom. Ne znam je li bio jednako energičan kao i danas, ali Prus je bio tu još prije nego su Goriška Brda postala hit.

Kao što su svojedobno sve vinske kuće forsirale predikatna vina, slično je danas s pjenušcima. Prus također „prati trendove“ tako da je njegov muškatni brut opravdano nagrađivano vino kojim se predstavio nedavno i u Zagrebu, ali se najviše proslavio predikatnim vinima. Ovaj prvi susret s Prusom u Krmačini 🙂 prošao je nadahnuto u znaku suhih mirnih vina pa sam se vratio sa belokranjskim „suvenirima“…

Prus, Traminec, 2016.

Cijena: 9-10 Eur u podrumu

Ako nije raritetan Alzaški Gewurztraminer, šanse da kupim Traminac skoro su nepostojeće. Skoro, jer eto Traminca opojne aromatičnosti karakteristične za sortu, cvjetnih mirisa s herbalnim primjesama čak granično botritično, a koje je na nepcu skladno, osvježavajuće i široko… opušteno i glatko klizi s jedva zamjetnim peckanjem visokih 14% alc.

Bez bljutave slatkoće, samo kruška, tvrda i zrnata. Predivno vino.

Prus, Šentlovrenka, 2013.

Cijena: 9-10 Eur u podrumu

Mirisu treba malo vremena da se otvori i pusti zemljanost i herbalnost zajedno uz suho voće (šljive).

Mekane i mliječne kiseline uklopljene u vitko tijelo osvježavaju tijekom i nakon gutljaja. Skladno vino, malo „gumenasto“. Ne očekuje se od Lovrijenca (St. Laurent) ne znam kakva struktura tanina, ali svakako tanin nije niti kožnat niti drven, a tekstura djeluje „gumirano“… što zapravo doprinosi zemljanom karakteru „šentlovrenke“. Zanimljivo…

Prus, Sivi pinot oranžno vino, 2013.

Cijena: 25 Eur u podrumu

„Pa gdje baš najskuplje gazda?“ kako kaže cigan u vicu… Ne znam je li ovo rose koji je pošao krivo ili sam uzeo neko drugo godište od onog koje smo kušali te večeri u Krmačini.

U svakom slučaju, dosta je bilo krmačenja 😀 Alkoholna bljutavost kakvu dugo nisam doživio. Deklarirano suho (s 14,5%) ,ali ako taj sirup nije ostatak sladora onda se vino raspalo. Kao da je šećerna vata umočena u jeftini brandy.

Premda ni inače nisam osobito sklon oranžnim Sivim Pinotima ne odbacujem mogućnost da me ugodno iznenadi kao što je bio slučaj te večeri, ali ovo je daleko od te čarolije. Možda je do godišta, možda je do punjenja, jer za ovo ne bi dao ni 25 lipa, kamoli eura…

Jedno loše iskustvo ipak ne narušava općenito vrlo pozitivan dojam radionice majstora Prusa 🙂 u kojoj je još puno blaga koje treba otvoriti 😀