Dnevnik vinopije

Babić je zajeban. Kad namjerno neispravno pišem Babić velikim slovom, izgleda kao prezime. 😛 😛 😛

O potencijalu ove sorte dugo se priča. U zadnje vrijeme kao da se ponovo nešto događa. Sve je više Babića. Nekih novih ili neotkrivenih imena.

Žao mi je što nisam za ovu usporedbu nabavio Bibichev… nadam se da će ga nazvati Bibich Babić 🙂 koji možda još nije ni punjen !? Ali tu su neki novi „stari“ Babići. Ne ulazeći u dileme dubokog tla nasuprot isključivo primoštenskog kamena, sva ova tri „kamena Babića” izrazito su različita.

Prgin, Babić, 2016.

Kadulja i sušena višnja na nosu. Sok od višnje na nepcu, samo bez šećera 🙂 Suho, do kosti. A u kostima svježina kiselina za gutljaj koji traži još. Pitko i pomalo „zeleno“, supersitan tanin i koncentracija voća, ali i trag Bucavca. Legendaran položaj impresionira s razlogom, više turiste nego vinogradare 😀

Ali se otvara i postaje vinozno. Ne-voćna aromatika dolazi u prvi plan. Neopterećeno školovanjem, samo suruvost Bucavca u čaši… makija, kamen i sol. Slanost koja je još na površini, ali svejedno fenomenalan materijal. Koji bi u novim berbama morao dati više šarma.

Testament, Babić, 2016.

Što kaže Jadrtovac? Novi vinogradi na kamenu nad morem, malo sjevernije uz obalu. Lijepo tijelo, dobar balans, ali isprva previše „stisnuto“. Međutim, odmah s jasnim zemljanim afterom.

Testament poput crnog čaja se otvara i ta težina nestaje. Ostaje samo sok. Raskošan, od zrelog materijala sa sunca Jadrtovca. Asociralo me na sušeno meso 😀 Stvarno je nevjerojatno koliko vremena mu je trebalo da se napokon formira. Neuništivo. Ekstremno dekantiranje obavezno.

Matošin, Babić, 2015.

Matošin, očekivano, funky magija malog vinara. Srčanost vina koje diše drugačije, izvan konvencionalnih pravila, all`antica u najboljoj maniri, divno sočno voće, kožnatost i balzamičnost. Struktura tanina potpuno drugačija. Dok prethodnici koliko god bili različiti nemaju tu taninsku zrelost, a očuvanu svježinu. Zapravo me ta taninska komponenta najviše izenadila kod Babića…

Znajući moje afinitete nije teško pogoditi za kojom čašom je krenula ruka. Ali sve mi se nekako čini da su najbolji Babići oni koji nisu buteljirani i označeni etiketom, već pravljeni za osobne potrebe. Kao pravi pršut koji možeš samo dobiti. Ako si rod ili doktor. Ili ifke 😀 Ne možeš ga kupiti. Jer ne postoji u tržišnoj kategoriji. Previše je „divlji“ i ne može se uklopiti u tržišne konvencije. Bez da izgubi ono zbog čega je poseban. Makar to značilo da je svaka boca drugačija. 🙂