Prvo malo konteksta… položaj Podi iznad Imotskog i svestrani Stipe 🙂
Kako to da je baš u Imotskom kraju, čuvenom po Kujundžuši koja se većinom uzgajala u polju, najviši (kultivirani) vinograd u Hrvatskoj?
Odgovor je Stipe Đuzel i njegov pozitivni fanatizam koji je stvorio vinograd na 700 metara nadmorske visine. Rezultat su zasad tri vina, Kujundžuša, Chardonnay i Trnjak, od kojih želim osobito izdvojiti Chardonnay i Trnjak, jer držim da su značajna vina.
Đuzel, Chardonnay, 2017.
Cijena: 60 kn u podrumu
Treba pustiti vino u čaši da ispare ove infantilne fermentativne arome. Preporuča se vrijeme kratiti pričom o rivalitetu Imotske i Cetinske krajine, da li je jači mitski „vukojarac“ ili ipak „karakondžula“ s Peruće…
Čini se da tome nema kraja, kao niti bitter taničnosti koja pravilno ustraje na nepcu. A da nije nikakvo napucano, prekoncentrirano, teško vino. Naprotiv je sočno i pitko za svojih 13,5% alc., ali toliko čvrsto da je nadjačalo i prilično jak sataraš koji sam pripremio da namamim vukojarca.
Ovo nije Chard koji ima ikakve veze s maslačnošću ili drvenim aromama. Idealan primjer vina kod kojeg nema smisla „legitimirati se“ uobičajenim potpitanjima je li odležao u drvu i kakvom i koliko dugo i kenj, srać, truć rekao bi moj direktor 🙂 Ovaj Chardonnay nije oštar zbog alkohola, već zbog materijala, kvalitete ekstrakta, zbog onog herbalnoga u njemu, zbog kopriva i peršina i zelene paprike, umjesto breskve i maslaca, tropikanu da ne spominjem…
Đuzel, Trnjak, 2015.
Cijena: 100 kn u podrumu
Što se crni u čaši staklenoj?
Otvorio butelju, istočio u dekanter na terasi i ose popizdile!?! Još jedna magija sa Zavelim planine ili je ovo vino stvarno od grožđa 😀 No, dok naglas izgovoriš „cum sensu creatum est, per sensus creare“ 😛 ose nestanu i jedina magija koja ostane je ona u čaši.
Koncentracija voća i još nečega… nečeg hladnog – svježina, manifestira se kao voćne kiseline, nečeg zemljanog (!) – mineralna tenzija na nepcu koja traje dugo nakon što se otope tanini.
Kad počne teći kao mlijeko, žestina i prodornost postaju mekoća, tanini sve sitniji, a jednako ustrajni. Martina me izvrijeđala zbog pairinga s kobasicom, ali kobaja je čista juneća i čim proba, promijenit će odgovor. Poput slavenske antiteze 😉
A „antitezu“ o tome zašto Stipu nazivaju „vukojarcem“ ni Garmaz nije ispričao 😉 Pa neću niti ja 😀
Dnevnik vinopije 
skoro ko garmaz, ali nedostaje ti uskličnika!!!
:))) al zato kompenziram emoticonima 😉
Evo mogu ja. Vukojarac je bila travarica koju je Stipe proizvodio s 20 vrsta trava u tajnom omjeru. Izuva iz cipela! Djelovanje je usporedivo sa peyotle gljivama. Nažalost nije na tržištu već 15 godina ali legenda i dalje živi. Bila je i blaža varijanta travarice koja se zvala Duždeva kći, oda o vlajima i morlacima i njihovim ljubavničkim moćima.
Što se tiče vina iz vinarije Đuzel potvrđujem da su odlična, Kujundžušu konzumiram na dnevnoj bazi.
Hvala strizibuba 🙂 Valjalo bi spomenuti i jednako legendaran dizajn etikete 😀 😀 😀 Vrh!
Samo za +18! 😀
Kako i priliči 😛 Estetski primjereno sadržaju :-)))))