Od značajnih vinskih regija očekuje se da imaju svoju sortu, nešto autohtono što može postati autentično makar uopće ne mora biti prihvatljivo nikome izvan lokalne kulture, ali mora biti raspoznatljivo drugačije.
Hercegovina je drevna vinska regija, danas najpoznatija po bijelim vinima iz sorte žilavka. Međutim, možda čak i više od žilavke, jedna sorta je doista specifična za Hercegovinu. Zove se blatina.
Nije poznato odakle naziv. Čak postoji (neutemeljena) usmena predaja koja pretpostavlja da je u godinama visoke rodnosti blatina toliko obilovala plodovima da su se grozdovi vukli po zemlji 😀 Naravno, krški tereni Hercegovine svakako su više kamen nego „blato“.
U kraju gdje se muška snaga cijenila iznad svega zbog teškog života i mukotrpnog rada na zemlji, blatina se ne uklapa sasvim. Jer ima funkcionalan isključivo ženski cvijet 🙂 zbog čega mora biti sađena uz sortu oprašivača. Zbog loših godina je u narodu dobila i omražen naziv – praznobačva.
Blatina je svojevrstan endem Hercegovine. Dandanas se ne uzgaja skoro nigdje van okvira Zapadne Hercegovine. A čak i ono što se deklarira blatinom, često je sličilo nekom drugom vinu nekih drugih sorti.
Tržište je u pravilu „neopterećeno“ i traži impresiju na prvu loptu, traži vino punog tijela, koncentrirano, zrelo i moćno makar uz cijenu previsokih alkohola, poput plavaca Dalmacije. Ali blatina nije plavac mali. Niti vranac niti trnjak. Niti bi trebala biti.
Zato pravu blatinu nije lako pronaći. Karakter koji ostvaruje u čaši ne zahtijeva visoke alkohole, a čuva svježinu i strukturu kojoj ne treba agresivno školovanje u drvu, premda pametno odležavanje u drvenim bačvama svakako doprinosi kompleksnosti. Uostalom se u hercegovačkim selima od davnina blatina ispijala iz drvenih bukara 🙂
Ipak, prava blatina doista najviše godi iz burgundske čaše i uz voćnost pokazuje specifičnu zemljanost, mineralnu senzaciju koja se osjeti i potvrđuje svakim gutljajem.
Uz jela od mesa, ribe ili od povrća, pečenja, nareske, sireve i sve po čemu je Hercegovina također poznata, blatina nastupa kao lijek. Poput narodne medicine čija učinkovitost iznenadi i najracionalnije skeptike.
Zbog svega navedenog, u potrazi za pravom blatinom upustili smo se na vinsko hodočašće u Međugorje. Ovdje se treću godinu zaredom održava simpatična manifestacija koju ne želim zvati festivalom. Blaž je druženje vinara koji su odlučili počastiti svoje goste. A okupili su se svi ili skoro svi. Lakše je izdvojiti one koji nisu sudjelovali. Ionako nismo stigli obići sve izlagače i onda smo shvatili da to i nije smisao. Smisao je uživati u ugođaju, dobroj volji i energiji oplemenjenoj najboljim vinima Hercegovine.
Blaž-enstvo ne bi bilo potpuno bez žilavke. Najpoznatija heregovačka sorta također u svom nazivu nosi dodatno značenje 🙂 „Žilavo“, kakva loza i mora biti na kršu i suncu Hercegovine. U najvrelijim godinama, kad se i crnogorična šuma počne sušiti, žilavka se zeleni.
Odgovor na to što je žilavka nije moguće pronaći u balansu parametara. Mjerljive parametre ova sorta ionako ostvaruje na iznimnim razinama. Odgovor je negdje između bazne Brkićeve žilavke i narančaste macerirane žilavke Krš, negdje na putu od Sivrića i Buntića u Međugorju do Manastira Tvrdoš i Podruma Vukoje kod Trebinja, negdje gdje Marjanovićeva Žilavka kasne berbe i Selekcija Carskih vina (Podrumi Grge Vasilja) dijele istu… korjenastu, vegatabilnu, neumoljjivu, a pristupačnu, sočnu voćnu komponentu.
Smijeh i pjesmu Hercegovine.
Dnevnik vinopije 