„Pa dobro Martina, ovi babići tu leže od ljeta, nema više mjesta u vinskom frižideru, jel ih mogu otvoriti?“
„Već jesam“, kaže… „glupane“ 😉
Stvarno, na stolu dvije masivne boce s jasnom tenzijom da ispune čašu. Suočavanje počinje naglo, dva po mnogočemu oprečna vina iste sorte. Previše samouvjerenosti nasuprot premalo samopouzdanja – zaključak tog dvoboja iznenadio je sve prisutne 😀 😀 😀 ,a onda su vina učinila ovo. 😀 😀 😀
Baraka, Timbar, 2016.
Toliko koncentrirano voće dugo nisam osjetio. Višnja maraska s nijansom vanilije. Na prvu djeluje jednodimenzionalno, premda se vremenom razvije i postane ekspresivnije, pojavljuje se paprenost, diskretnije senzacije, ali premda stvarno postaje profinjenije, ne postaje pitkije.
Usprkos „sirovoj“ mladosti, jasna je tendencija. Ukoliko je ambicija pokazati moćan crnjak kakav može ostvariti grožđe s Jadrtovca, onda je to 150% to. Primarna voćnost ne posustaje ni milimetra ni nakon tri dana.
Gracin, Babić, 2015.
A što kaže materijal s legendarnog Bucavca? Na tržištu (pre)poznat Gracinov Babić, međutim uz iznimku predivne Tirade 2009., najviše po drvu. Bez dekantiranja, ni 2015. ne propušta ništa osim nagorjelog drva.
Možda se zato isprva čini na nepcu prazno, kao da je samo omotač bez supstance. Čini se da ima smisla, odgojiti taničnost u drvu kad već sorta nije tanična, unatoč javnoj percepciji.
Čini se i da je sve osim drva jako ugodno. Kad vino ne bi težilo biti nešto što nije, bilo bi divno vino. Ali ga onda ne bi mogao naplatiti „Zagrepčancima“ 200+ kn za bocu 😛
Čini se to prava šteta, jer ima naznake terroirskog vina, pokazuje odlike zemljanosti, ali zbog težnje da bude monstrum, taj, najvažniji aspekt, ne dolazi do izražaja… osim možda za 10 godina?! Možda Gracin toliko vjeruje u taj materijal i školuje ga agresivno poput nekih Rioja koje su potpuno nepitke prvih deset godina, ali koje se prodaju i za više od 200 kn, kolekcionarima koji će ih čuvati i preko 30 godina?!?
Materijal u Gracinovom Babiću je dublji od puke koncentracije voća. Posjeduje prirodan balans, ostvaruje balzamičnost, potencijalno i zavidnu dubinu… koja se trenutno ne osjeća od „fasade“ osim uz ekstremnije dekantiranje ili uz dovoljno vremena u čaši.
Ipak, uz dovoljno vremena, strpljenja i koncentracije se pokaže da ono što nazivamo „primarnim voćem“, kod ovakvog vina… dolazi naknadno.
Recimo, uvjeren sam (nakon kušanja na En Primeuru u Westinu) da će 2016. prezentirati balans kakav nikad dosad nisam osjetio kod Gracina, a zadržati svu prirodnu kvalitetu materijala.
Livaić, Babić Templar, 2016.
And now for something completely different…
Da, još je „sirovo“, ali začinjenost na nosu sluti da će uz malo zraka prodisati drugačije. Nije prezrelo, nije prekoncentirano, ne udara na drvo, osim na staru bačvu, dobrodošao dašak volatilnosti koji vinu daruje rustikalnost, da ne kažem „domaću radinost“ 🙂
Nebrušeno, neotesano, ali bogomdan materijal! Ova začinjenost je inherentna, iz materijala, nije „dodana“, kladim se da dolazi iz starijeg vinograda i podruma bez suvremene tehnologije.
Isprva sam zabilježio „Odlična sirovina.“.. „I to je sve.“ Međutim, to i jest sve! Poštena vinčina. Od ljubičice na nosu do uvjerljivog voćnog fokusa na zrelu višnju i kožnati tanin kojeg je lako zavoljeti. Jer je to što je.
Dnevnik vinopije 