Od 15 neopterećenih pilaca 🙂 samo je jedan odabrao Maraštinu nasuprot Pošipa. Na pitanje „Što bi prije odabrao u restoranu, pošip ili maraštinu?“ zanemariv postotak ljudi odgovorit će – maraština.
Maraština ili Rukatac inače je (bila) uz Debit uvjerljivo najzastupljenija bijela sorta Dalmacije. Danas je to Pošip. Razlog je jasan. Pošipi se cijene više, odnosno prodaju skuplje.
Nije ovo natjecanje. Još manje napad na Pošipe… Ima puno bijelih sorata Dalmacije. Neke su idealne kao lagana, ponekad kompaktna, ponekad slojevita, ali osvježavajuća bijela vina. Obožavam Kujundžuše, Bogdanuše, pa i Cesaricu i Zlataricu, kao alternativu Žlahtinama, Malvazijama, jer u tom žanru (unatoč hvalevrijednim iznimkama) ostvaruju najbolje rezultate.
Ovo je pokušaj stavljanja stvari na svoje mjesto. Valorizacija bez predrasuda. Jer tvrdim da je popularizacija Pošipu napravila medvjeđu uslugu. Trenutno ih većina više nalikuje svježoj Malvaziji, odnosno, da ne ispadne da imam nešto protiv Malvazije jer ima ih izvrsnih – većina ih je nalik vinu koje se može napraviti iz bilo čega… bilo čega što ima zadovoljavajuće tehničke parametre. Ne nužno grožđa 🙂 Podilaženje diktatu tržišta koje traži takvo, bezlično vino znači udaljavanje sve više od nečeg što nikad nije utvrđeno – što je zapravo pošip? Kakvo to treba biti vino od Pošipa?
Mislim da je Maraština / Rukatac puno bliže tome. Funkcionira u istom žanru – strukturirana aromatična bijela vina Dalmacije. Ali, dok mi je kraj svih silnih vinarija koje ga prave, teško naći 10 karakternih Pošipa, na radionici uoči ovogodišnjeg Vinart Grand Tastinga imao sam 11 Maraština!
Možda se nisu sva pokazala blistavim, ali zato pišem ovaj osvrt 😉 Uz individualnu stilistiku, karakter podneblja je zračio iz svakog vina, nepogrešive asocijacije na Dalmaciju.
Neki uzorci još su u podrumu. Poput Miloš Rukatca 2017. koji ne bi bio vino za festivale, ocjenjivanja pa čak niti radionice, sve i da nije u „radnoj fazi“. Bilo je zatvoreno, zadimljeno, a ravno poput čaja, međutim sam svjedočio i puno čudnijim fazama i dramatičnijim amplitudama… uz dovoljno strpljenja i pažljivu pripremu, a bogami i hranu 😛 se i danas može osjetiti čemu teži. Trenutno eluzivni miris sušenog cvijeća i ljekovitih trava, ali opojniji od eteričnosti makije, povremeno podsjeća na lavandu i zaboravljeno voće – žižule. Samo strpljivo…
Roki`s Rukatac 2017. je u vlastitoj priči. Miriši na školjke… jod, začini. Na nepcu djeluje mekano i nježno, ne toliko lagano koliko 12,5% alkohola sugerira. Neka voćna, grožđana, skoro muškatna raskoš, ali nošena s taman dovoljno svježine.
Bedalov je oduševio s Maraštinom iz 2013. !? Nisu to „tercijarne note“ već mediteranski aromati koji ulaze u nosnice kao slani vjetar. Vino koje nikad nije ni koncipirano da bude „mlado“ u smislu forsiranja „primarne voćnosti“, već koje je nastavak dobre tradicije, kontrolirane znanjem koje nastaje iz povezanosti s lozom, ne tehnologijom. Vino koje prodiše na zraku i otvori se tako da mogu osjetiti materijal iz kojeg je nastalo. Salinitet nakon gutljaja… još potpuno vitalno i uravnoteženo zrelo.
Nasuprot istaknutog predstavnika moderne Maraštine, Birin iz 2017. koji pokušava sačuvati takozvanu primarnu voćnost i stvarno jest dobro vino, ali koje nit smrdi nit miriše. Ništa incidentno i sasvim ugodno svakodnevno vino, ali baš zato – uskraćeno. Posebno jer uz Maraštine Plastova pa i Rakovu Maraštinu 2007. moraš biti karakterniji. Rak je posložio skladnu, predivnu maraštinu u kojoj mogu osjetiti sitno, sočno žuto grožđe od kojeg je nastalo. Prezahvalno na stolu, uz ugodne mediteranske arome, eterično bilje koje se otpušta iz čaše… jedan od osobnih favorita kad je 2017. u pitanju.
Marko Sladić je poslao uzorak iz bačve pa je nezahvalno još mutnjikavu Maraštinu 2018. uspoređivati, ali i to nešto govori – da početkom ožujka Maraština još nije spremna, za razliku od brojnih sortnih vina koja su bila „spremna“ još na En Primeuru… Svakako, autor (nasljednik Jose Sladića) prve ozbiljne Maraštine koju pamtim imat će još jednu uspješnu godinu.
Sladić Ante, Maraština 2017. možda je još bolja od fenomenalne 2016. Barem u ovoj fazi. Raskošno na nosu, spremno, još mlado, naglašenih voćnih mirisa uz ipak dodir makije opaljene suncem. Suho, a mekano, uz osjećaj punoće i slanosti nakon gutljaja… drago mi je da je dobilo najviše glasova sudionika na radionici.
Dvije manje eksponirane vinarije iz Šibenskog kraja imale su lijepu prezentaciju. Maraštinu Vila 2016. vinarije Livaić odabrao sam zbog drugačije stilistike, sa svojim zavodljivo ugodnim balansom na rubu polusuhog, opojnog tijela koje se razlijeva nepcem. Čini se i karakterno drugačija Maraština zbog osjećaja pune zrelosti materijala sa specifičnog položaja iznad Pirovca. Vino koje klizi puno svježine i têka.
Zatim Džapo, Maraština 2017. Rudimentarnije u mirisu, vinozno, nešto koštuničavog voća, ali i čak ponešto orašastog u povratnom okusu… Opušteno na nepcu – nježan stisak iz kojeg se osjeti materijal oskidativan u naravi, prilično dozrio… Ipak čisto, bistro, skoro zlatnožuto, ostvaruje dosta slasti u ustima, kao suho vino s 13,5%
Kao primjer vina produljene maceracije, ali zapravo produljene tradicije, lijepo je ovaj odabir zaokružila Moja M, Maraština iz 2015., vinarije Duboković; a (ne)očekivano ugodno iznenađenje je bio predstavnik Benkovca 🙂 Maraština 2017. vinarije Škaulj ostvarila je zavidan balans i osvojila nakonost sudionika.
Užitak je kušati „na slijepo“ kad je vino lijepo. Možda bi trebalo napraviti blind Vugave ili Grka 😉
Dnevnik vinopije 
BRAVOBRAVOBRAVO! Odoh ja sada malo se udvarat’ jednoj Ani…onoj Svetoj …
(samonjusadaimam)
Radionica ti je bila ludnica.
Dobra je ideja započeti radionicu i tekst sa pitanjem hoćeš maraštinu ili pošip, ali mi se čini da će svatko zainteresiraniji na to pitanje odgovoriti s 5 novih potpitanja.
Istina je da su dobri primjerci maraštine potpuno zanemareni kod nas, ali treba puno vina proteći kroz grlo da se ispere hrpa groznih rukataca zadnjih godina.
Zbog toga mi je ova radionica bila baš značajna.
Prvo, sjajno je koliko je bitno različitih stilistika, a drugo, od 11 serviranih, 7 sam krenuo dalje tražiti po internetima. Suprotno od doživljaja sa radionice rajnski rizling.
Ante Sladić sa svojom laganom napola prozirnom gazom na vjetru.
Roki sa onim spaljenim mirisom smilja, treba ga deklarirati kao poluslano.
Duboković sa mirisom mokrog pijeska u plićaku, a suho da ti dezinficira papile, kao da nestane sa jezika. Ovaj zadnji je bio moj neočekivani favorit, pa sam se malo pokunjio na cijenu od cca 190 kn za bocu.
Tema formiranja cijene je već prožvakana više puta, ali naprosto mi je žao što mi neka vina jednostavno izmiču. Nova cijena Stagnuma više nije ni blizu mom rangu. Autohtono vino za uvozne potrošače (i poduzetnike sa ogromnim poreznim dugom). Nešto nalik turizmu.
“Poluslano” 😀 Genijalno.
Uvodno sam krenuo s tezom o percepciji ilustriranu primjerom o zanemarivom postotku ljudi koji bi odabrali maraštinu i koliko se ta pozicija ne temelji na vrijednosti, neću reći realnoj jer što je realno 🙂 Tko je shvatio, shvatio je.
Što se nekih cijena tiče i te nove cijene Stagnuma, nisi prvi koji je opravdano neugodno iznenađen. Jasno da to nije vino za svaki dan, ali ovih 400injak kn jesu ozbiljni novci za bocu vina. Opet, nakon 2003., 2004., 2005., baš aktualna 2009. mi izgleda napokon “pravi Stagnum” dok su 2006, 2007 i 2008 premda i dalje izvrsna vina, svaka na svoj način bila uskraćena za finesu i očekivani razvoj u boci. Uglavnom, da. Moram preispitati svoja primanja 🙂 🙂 🙂
Bilo bi u redu da spomenem ova ostala 4 favorita, ali fali mi četvrti u glavi (Bedalov, Livajić, Miloš… Džapo??). Livajić mi je bio sjajan dok s vremenom ne proradi ostatak sladora. Jedva mu čekam dati drugu priliku 🙂
Nije da bi me spasilo da je Stagnum 400tinjak, nažalost bliže je 500tinjak kn. Nemam tu puno za reći, to mi je van okvira raspravljanja, onkraj radara.
Zanimljive su mi bile reakcije na Coronica radionici kad su svi uglas komentirali kako je cijena Gran Terana nevjerojatno prihvatljiva. Ko da je onaj Vinko u plastičnoj boci, a ne vino od +180.
Prvo, Gran Teran je prekrasno vino kad navrši barem 10 godina, ono kako je 2001 odrasla je (meni seljoberu) sjajna integracija. Ko neka stara mudra osoba koja malo i pametno priča dok mijesi svoj domaći kruh, kraj skuhane kafe, dok sjedi na drvenoj škrinji.
2008 i 2009 fino ocrtavaju karakteristike berbi iz kojih su nastale, jedva čekam Vinart 2027 da probam u što će izrasti.
Ali koliko nas čeka preko deset godina? Ako i čekam, ne mogu si priuštiti karton da svake 4 provjerim što se događa. I to samo za Gran Teran. Gdje su ostali?
Nedavno sam popio zadnju bocu Zdjelarevićevog Chardonnay selekcije 2008, bilo je prekrasno, nije se razdebljalo s godinama i hodalo u poderanoj trenerci u čaši. Zadnju od 3!!!, a bilo je unutarnjih borbi po putu…
Imam još nešto zaostalo, dalo bi se probati
Da, drugo, ostalo je zaključiti sa “drugo”,
Toni Bunčić’s in the hood!
Šator na trgu u kalendar događanja!
Iz ovog zaključujem kako “ništa ne trebaš, nu se hvališ” 😀 😀 😀 I još kao pravi pleasure delayer sad imaš nešto što vrijedi više nego u trenutku izlaska na tržište.
Činjenica je da neka vina jesu unikati koje nemaju pravog supstituta. Druga stvar je što mi možda znamo alternative koje nude sličan thrill za manje novca. Tim tragom, pssst za ove Bunčićeve eskapade. Već sam ga previše nahvalio 😛
Zovem te na dejt blento!
Gle, vidiš da pratim radionice i upijam tih 0,5dcl kao analitička spužva, drugo mi ne preostaje.
Aprilili, Toni Bunčić nije u gradu!
Ovisi u kojem gradu 😉 Drugi put se najavi da ti rastočim extra 😀
šatoraš Toni 😀