Pretpostavljam da su Krauthaker i Galić prva asocijacija na Crni pinot u Slavoniji? Ne ubrajajući Podunavlje…
Kako bilo, ova su tri „praščića“ već neko vrijeme zarobljena u boci. Jedan je u kontinuitetu sve ozbiljniji, sve suptilniji i sve elegantniji. Drugi je „wild card“ s očekivanim varijacijama od boce do boce, kamoli godišta, ali kad blista onda je to eksplozija. Treći je provjereno prepoznat po onom što ostvaruje, premda možda najmanje po ovoj čudnovatoj sorti koja mu je 2003 zeznula crni blend, ali preznačajan interpretator Slavonije i PN da bi se ikad smio ignorirati.
Da ne bude zabune, u ovoj priči ja nisam vuk. Ja sam samo dimnjak.
Sontacchi, Pinot Noir, 2016.
Idealna zrelost voća. Jabučna svježina dugo drži šumsko voće u okusu. Zemljani tanin, toničan after. Pedantno skrojeno, odličan balans.
Slurpy stuff 🙂 Ovo je čaj od grožđa, žvakljiva svježina voća potencira asocijacije na jagode, ali šumske. Izuzetno uspjela berba koja je još premlada premda je već prodana.
Naznake 2017. koja još nije punjena koliko znam, potvrđuju kuću Sontacchi kao neizostavnu ako je tema hrvatski PN.
Matković, Crni Pinot, 2013.
Stvarno je iskreno to što je. PN, ali slavonski. Naglašena zrelost materijala, a opet tako neočekivnao lagano i pitko. I više od toga, kompleksno…
Blaga volatilnost, iznenađujuće osvježavajuće s vinoznim kiselinama i mikroskopskim taninom upravo toliko hrapavim da oživljuje cjelinu. Po svemu transparentan i lagan PN koji aromatski još podsjeća na grubi talog u kojem je nastao. Natopljena kožica i trula višnja u boji i mirisu, dosta mračnijeg voća od uobičajenih očekivanih malina-jagoda senzacija i „probavljena“ zemljanost. Uvjerljivo. Bravo Matkovići.
Enjingi, Crni Pinot, 2009.
Kasna berba, treba li uopće naglašavati… zrelost voća izbija, kožnatost bez vidljive taničnosti. Ipak ravnomjerno dozrelo, optimum zrelosti za bogatstvo tamnog voća podržano živahnom svježinom i Zweigeltu nalik zemljanošću.
Sa skoro 14% alkohola predodređeno da se ne ispije odjednom 🙂 Treći dan se činilo da je dalo svoje… drveni utjecaj se intenzivirao, počelo se raspadati.
Ne znam zašto sam ga sačuvao i četvrti dan. Još na sobnoj temperaturi preko noći… da bi svjedočio još jednom malom čudu iz podruma čuda Ive Enjingija… Voće!?! Sočno, zrelo voće. Čisto i jasno (uz ipak osjetnu alkoholnu notu) i predivno.
Nekad ti vina ne govore puno ili ništa jer pokušavaš biti pametan ili ih kirurški secirati pa se povuku. Kao dijete koje se uplaši vađenja krvi pa iz probušenog prsta ne izlazi ni kap.
Nekad vina stvarno i nemaju što za reći. A nekad treba imati sluha za priču o snazi. I sreći.
Dnevnik vinopije 