Cijena: cca 16 Eur
Laurens M. Hartman je prepoznat kao totalni luđak u pozitivnom smislu i njegova je posvećenost Xinomavru tema vrijedna istraživanja. Ali sve i da isključimo sav taj kontekst, iz čaše izbija neminovna istina.
Velemajstorski balans. Što uzgajati, gdje, na koji način, kad brati i kako, na koji način vinificirati i u krajnjoj liniji, umjetnost dosagea… uvijek su više osjećaj nego znanost. Nema te tehnologije koja će pomoći ukoliko ne postoji senzibilitet. Odakle taj senzibilitet nekome tko je odrastao i godinama radio u Nizozemskoj na onome što se smatra odličnim, ali običnim poslovima?
Ima neke ljepote u obojanim sortama pravljenim kao pjenušavo vino. Možda još više od Rose varijante, bijeli cuvee svodi Xinomavro na suštinu. Esencija je u Roseu ipak mesnata i sočna i voćna… višnja i jagoda, autolitičnost kao dubina tradicionalne metode, pozivajuće kiseline i punoća okusa… nar, kupine. Dozirana adstringencija na nepcu prelijepo se uklapa, naglašavajući salinitet. Je li to tih 5% Assyrtika u blendu 🙂
Pretpostavljam da Hartmann ne bi nikad stvorio ništa toliko značajno da je ostao na svom poslu. Značajno za Grčku i Xinomavro. I značajno za mene.
Mislio sam da je Cuvee Speciale čisti Xinomavro, ali deklarirano je 10% Assyrtika, barem u ovom degoržmanu. U svakom slučaju, ovaj pjenušac ne bi stršao u nizu ozbiljnih growers Champagne, osim možda po kakvoći.
Da se pohvalim, jednom sam na blindu prepoznao ovaj pjenušac, kojeg sam mogao probati samo jednom ili dvaput ranije. To ne govori toliko o meni koliko govori o pjenušcu. Naizgled po ničem incidentno, ništa osobito, sve lijepo uglađeno, skladno, mogao bi biti bilo koji pjenušac, apsolutno i šampanjac i to sve stoji… međutim, baš zato je posebno. Taj tamni spektar koji se ne vidi unatoč dubokoj žutoj nijansi u čaši.
Autolitičnost, kvaščana maslačnost ili zrela kremoznost mogu se povezivati uz brojne dobre pjenušce, ali kad nakon tih opojnih tamnih tonova ostane naranča na nepcu… idealno kisela, idealno gorka, idealno slatka… to više nije naranča. To je kruška oblika naranče 😀
Dnevnik vinopije 
Recentnije verzije ova dva vina imaju malo Assyrtika (mladje trsje), starije ne. U medjuvremenu ima i Cuvee Prestige kojem je Assyrtiko baza (oko 2/3, ako se dobro sjecam, ostatak Xyn).
Znam da nema veze s xinomavrom i Vinopijinim blogom, ali kad vidim da si živ i zdrav, da onda iskoristim “jockera”.
Imaš li za preporučiti neku vinariju u Nemei ili Ioaninni. Bit ću tamo za 10-ak dana, pa bi želio donijeti nešto doma, a da je pametno ( i da nije preskupo). Unaprijed hvala…
Krešimir
Telegrafski –
Kod Ioannine, Glinavos (narocito Primus Zitsa vjerojatno najbolja Debina, crni Vlahiko, te Paleokerisio, potonje lokalna perverzija).
Nemea: tamo ih sad ima masu. Ovako na prvu loptu, Papaioannou, Palivou, Driopi, Gaia (otprilike tim redoslijedom).
Hvala maestro!
Postupit ću po naputcima, a možda se nešto nađe i za Nenada 🙂
Nema na chemu, prijatelju. Kupi Trifketu ovaj Palerokerisio, ako bas moras, on voli te shizofrene lokalne dzhidzhe.
P.S. Nije mi bilo palo na pamet jutros u brzini… Nije bas Ioannina, ali je isto u Epirusu, samo nekih 50 km “dublje” (Metsovo), pa mozda naletis: Katogi Averoff, narocito linija Rossiu di Munte. Vlajska brda, gudura, vina iz vrlo hladne klime. Vlahiko’ je jako zanimljiv (iako je meni osobno Glinavosov jos bolji) i meni ekstremno zanimljiv hladnoklimatski monovarijetalni Cabernet iz 60+ godina starog vinograda (Yiniets). Isplati se potraziti.
Dobar provod!
Evo Krešimir, Palerokerisio znači. Buonsangue has spoken 😀
Valjda decki iz hidden wines pisu 😀
🙂 🙂 🙂