Dnevnik vinopije

Nezahvalno je pisati o Stagnumu danas. Premda su se kontroverze uvijek dizale oko Stagnuma, danas je to nezahvalno zbog konsternacije oko nove cijene aktualne berbe Stagnuma. Premda je ta aktualna berba 2009.-a te je lako izračunati da se odgaja u podrumu deset godina, opravdanost cjenovne politike i službeno najbolje vinarije godine prema Vinartovom izboru, tema je napornih diskusija koje volim zaključiti omiljenom definicijom kako je cijena iznos koji je netko spreman platiti.

Stvarno, ima sasvim dovoljno ljudi koji su spremni platiti traženi iznos. Odličan je članak na upravu tu temu prije tri godine objavio Andrew Jefford (link na članak) iz čega izdvajam sljedeće:

Footballer Paul Pogba (who moved on 9 August this year from Juventus to Manchester United for a record transfer fee of £89 million) is not 89 times better than a professional footballer whose fee is £1 million, or infinitely better than a player who moves on a free loan. He is better by an incalculable number of small increments, and he justifies his fee because those slight incremental improvements are very hard for the managers and owners of football clubs to locate in a single individual. Wine is no different. The best must necessarily — by any value-for-money standard or (if you prefer) objective assessment of quality increments — be overpriced.

Koncepcijski, Stagnum i jest vino koje ostvaruje ono što ne može niti jedno drugo. Nekome su to zanemarive sitnice, ali objasnite nekome tko će ostaviti 9 tisuća kn za novi model mobitela da je mogao dobiti “isto” za pola cijene ili netko tko će ostaviti preko 500 kn za minijaturnu kremicu za lice da bi “iste” rezultate osvarila krema od 20 kn…

Uporište za posebnost Stagnuma nalazio sam u činjenici da sam u nekoliko navrata uspio raspoznati upravo Stagnum između ostalih vina na slijepom kušanju.

Uvjeren sam da je Stagnum, kraj svih ostalih pretencioznih plavaca, u tržišnom i kulturološkom smislu, prvi dokazao i potvrdio – veličinu Plavca. Jer Stagnum je po definiciji veliko vino. Stagnum iz recimo 1999. godine, danas (ukoliko je zdrava boca) vrijedi značajno više nego u trenutku puštanja na tržište. Baš se na ovim stranicama otvoreno počelo pričati o potrebi redefiniranja terroirea Plavca malog, o novim “Grand Cruovima” Plavca, o Cmijevoj glavici u Ponikvama nasuprot Dingača i Postupa…

Zašto bi onda bilo nezahvalno pisati o Stagnumu danas?

Miloš, Stagnum Rose, 2018.

Cijena: 94,25 kn

Jaki čaj. Stisak tanina koji se neprimjetno nakupljaju. Mijenjaju herbalno u voćno pa u eterično pa opet herbalno… da, rose itekako može biti kompleksno vino.

Između ostalog, ovaj rose treba malo i prodisati u čaši da se otvori. Ovaj rose konzumira se uz odležani pršut. Fantastično.

Umjesto stereotipa ljetnog rosea, imam želju napraviti ludu radionicu na temu „Vertikala Stagnum Rosea“.

Jer ovo vino je od početka redefiniralo usko poimanje ružičastih vina u Hrvatskoj. Zanimljivo je danas, nakon 7 godina pročitati neke komentare (link)

 

Miloš, Plavac, 2016.

Cijena: 79,25 kn

Novo godište, ista PREPORUKA®.

Zrelo grožđe Plavca iz kojeg je prirodni tanin iz kožice ekstrahiran u svaki gutljaj.

Vinoznost na nepcu ustraje s jasnom progresijom voća.

Na poziciji 13% idealno uravnoteženo da traje i da se produbljuje.

 

Miloš, Stagnum, 2009.

Cijena: 469,98 kn

Kao što sam u nekoliko navrata uspio raspoznati upravo Stagnum između ostalih vina na slijepom kušanju, tako sam nedugo nakon puštanja Stagnuma 09 na tržište osjetio ono što sam jasno osjetio u Stagnumu 2005. Napokon Stagnum! Plemenita “prljavost” Plavca, mesnatost, “umami”… Jer, premda sam uživao i u narednim godištima, s vremenom sam morao priznati da nešto nedostaje.

Ne mislim uopće na “volatilnost” ili “prljavost” ili famozni “bret” što smatram osobito površnim opservacijama. 2005 Stagnum uostalom je jedan od “najčišćih” i “najpravilnijih”.

Možda nedostaje neka specifična balzamičnost…

Hladna eteričnost je srećom tu. Nema greške da je materijal pravi Stagnum. Herbalno-ljekovite senzacije, od kadulje do rogača i suhih smokava. Dakle, sami materijal po pitanju odnosa finoće i kvaliteta u ekstraktu je uvjerljivo Stagnumovski.

Ali, balzamičnost je pitanje strukture. Nemirne životne energije koje je nebriga da se oblikuje u kalupe. Ova struktura teži opulenciji. I dalje Stagnum svojih ovdje čak 15% alc. nosi bez vidljivih problema, ali otvorimo 2004 Stagnum ili karakterno drugačiji 2003 Stagnum… 2009 nema tu karizmatičnost. Ono nešto što ga čini jedinstvenim.

Vrijeme će pokazati. Kupovina Stagnuma ionako je već neko vrijeme postala investicija. U buduću vrijednost.

Zato mi je nezahvalno pisati o Stagnumu danas. Jer ne znam.

Znam da Franu Miloša cijenim kao nadahnutog vizionara, a mladog Ivana Miloša (kao i Josipa i Franicu) kao kućnog prijatelja. Nadam se da će i oni prepoznati moju dobru namjeru.