Završio sam napokon sastavak na temu „Zašto nije dobra ideja propustiti WineOS, odnosno kako mi je osječki vinski festival postao obvezatan u kalendaru“ 😉
Postoji sadržaj na WineOS-u kojeg nema na zagrebačkim ni drugim hrvatskim festivalima. Konkretno, to su izlagači koji zbog blizine i termina, ali i bliskih odnosa… rado nastupaju u Osijeku. To su također i radionice koje su zahvaljujući poznanstvima i trudu Željka Garmaza iznimno zanimljive i jedinstvene.
Stvarno, Tri Oraha ne samo da nisu neki komercijalni projekt nego „ne postoje“. Ovo je bila njihova prva radionica uopće. Drago mi je da sam sudjelovao, premda to nisu moja vina. Ukratko, izuzetno agresivno školovanje u drvu i koncentrat Bordeaux blenda ili pojedinačnih sorti. Da si sadio Vranac rezultat bi bio sličan. Vrijeme će pokazati.
Zato je Malatinszky bio briljantan. Čovjek s kojim bi volio pričati o vinu. Svaki je Cabernet Franc, uz prepoznatljivost pokazao iznimnu kompleksnost, a usporedba godišta bila je fantastična škola. Koliko je 2008. odudarala jer je bila prevruća i skuhana, toliko je 2006 bila mineralna i voćno-balzamična, povremeno vonjajući i na Coca Colu 🙂 Ludi vrtuljak. Berba 2009. je još mlada, zatvorena i tek ukazuje na svoj ogroman potencijal i to u smjeru u kojem 2003. danas blista.
Kroz vinske raritete Srbije vodio nas je Tomislav Ivanović. Slankamenka, Sremska zelenika, Seduša, Krokan?!… raspašoj za wine geekove. Stojanovićeva vina su mi se svidjela, premda njegov crni blend nazvan „Peharnik“ još i više od prezentiranih Krokana i Slankamenke.
Degrassi je uspio odabrati svega 8 od svojih brojnih etiketa :-D, ali mu čak ni pomoć enologa nije pomogla da izbjegne konfuziju na radionici 🙂 🙂 🙂 Nevažno, jer u toj fazi iskren vinopija može jedino detektirati „dobro“ ili „loše“, a lošeg sigurno nije bilo. Bijeli Terre Bianche blendovi nisu ni dobri ni loši već fenomenalni. Velika bijela vina Istre još uvijek su skoro nepostojeća kategorija, a položaji i podrumi iskusnih majstora poput Degrassija to mogu ostvariti.
U dvorani, čudesan sklop naizgled nespojivih svjetova od Tokaja preko biodinamičke Srbije ili Makedonije pa malo do Plastova, a onda „delegacija“ Hercegovine preko puta kojih Sontacchi rastače jantarnog Superslava nasuprot kojeg craft pivari skrivaju pokojeg izlagača voćne rakije…
Zvuči kao svadba ili narodnjački party, ali sam saznao da je pravi narodnjački klub nešto drugo. Nakon vinskog festivala dočekao me u najboljem mogućem raspoloženju. Dakle, bend praši neku ćirilicu, a ti znaš svaku stvar. Naravno da ne znaš, ali toga u tom trenutku nisi svjestan. Oko tebe piletina sređena ko da su na dodjeli Oscara ili porno Oscara doduše jer neke su izgledale kao da imaju svodnika. Taman bi se najradije razbio do izbezuma ko` Mamić na aerodromu, ali nemaš s čim. Isključivo se može naručiti Vezak, Korlat ili Belje. Što stvarno ne prolazi nakon Krauthakera ili Adžića ili Trivanovićevog Shiraza ili Vinumovog Sauvignon Blanca ili Harslevelua vinarije Pajzos ili zaista iznimne Žilavke iz starih nasada, ali mlade vinarije Milas…
Sontacchi trenutno čuva čuda u podrumu. Osim što mi se super svidio Superslav, novom Cabernet Francu (2017) i osobito novom Crnom Pinotu (2018) se veselim. Jako.
Kao i fiš paprikašu u Kormoranu 😋
Dnevnik vinopije 