Dnevnik vinopije

Odgađam pustiti ovaj dojam jer uvodno želim dati neki kontekst, ali onda se toliko udaljim od fokusa da više nije bitno što sam htio postići usporedbom ova dva vina već počnem pisati knjigu. Tako da, nek si misli tko što hoće, a ja sam zabilježio dojmove uspoređujući dva Crna Pinota iz Vipavske doline 😉

Burja Pinot Noir 2017

Teško ga možemo nazvati elegantnim, teško da je delikatan, ali stanovita suptilnost Vipave prepoznaje se u paprenosti i „začinu“. Tu je i vegetabilnost, stanovite korjenaste arome, ali i forrest floor senzacija… međutim, ovaj PN je baš egzuberantan, ekstrakcija iz macerata još je živa. Vino je kuštravo, ćoškasto i neobuzdano 🙂

Zrelost se raskošno razlijeva po nepcu dok kožnati tanin traje, ali se i mijenja. Ništa neobično da je Burja PN vino transformacije. Samo je promjena sigurna.

Nije to vino za ocjenjivanje, nije ni vino za festivale. Previše je živo. Papar, pa fruit&dirt, ali ipak nekako odmjereno i sa smislom.

Tilia Estate Pinot Noir 2016

Tilia Estate linija Matjaža Lemuta je sve što nije Burja 🙂 Linearan. Pedantan. Suzdržan. Nepogrešivo PN.

Nema zafrkancije, ekstremna suhoća i mesnatost na srednjem nepcu. Ipak, ne toliko tehnički determiniran kao u ranijim godištima. Dobija širinu, a još važnije – dubinu.

Srećom, ova edicija je opuštenije vino, unatoč ekstrakciji i koncentraciji.

Pažljivo školovani tanin fascinira. Nije drven. Tek diskretna nota vanilije koja će integrirati vremenom.

Nevezano, želim spomenuti i još jedan važan Crni Pinot. PN kuće Sontacchi, osobito u kontekstu Kutjeva, asketsko je vino za koje vrijedi – Manje je više.

Manje opulencije, više vinoznosti.

Manje voća, više tihe slanosti.

Koja ustraje nakon gutljaja. Vrijedi za berbu 2017 i još više za 2018. koja je u podrumu i kojoj se želim radovati.

Za tri hrvatska podruma trenutno ne znam reći u kojoj bačvi je bolje vino, a cijene nisu divljale. Bedalov, Kosovec, Sontacchi. Osim gore navedenog, pitam se ima li još koja poveznica? Možda pristup vinogradarenju i podrumarenju 😉