Vinsko Međimurje priča je za sebe. Puna predrasuda koje su dijelom srušene, puna osobitosti zbog kojih je zanimljiva. Općenito, vina koja su prepoznatljiva za određeni kraj, ali po nečemu specifična, važna su za afirmaciju cijele regije. To nikad neće biti vina „najmanjeg zajedničkog nazivnika“ ili „dovoljno dobra za novce“ ili ona koja podilaze diktatu tržišta, kojeg u pravilu ne zanima kulturološka pozadina. Jer kratkoročni tržišni uspjeh i afirmacija na koju mislim često nisu u poželjnoj korelaciji. Vinarstvo je možda jedna od posljednjih ljudskih djelatnosti gdje vino nije svedeno na proizvod koji zadovoljava tržišnu kategoriju, odnosno bilo čije potrebe i želje osim onoga tko ih pravi – vinara.
Munđarov breg meni je još uvijek novo ime, ali koje mi je skrenulo pozornost svojim vinima jer su prepoznatljiva, ali svojeglavna 🙂 Potrebna je određena svojeglavost da se ne ide linijem manjeg otpora. Jednako važno je biti „glavni“ samome sebi kako bi u toj slobodi ostvario vino koje ne nalikuje ostalima. Te sam kvalitete, uz osjećaj za tradiciju i pripadnost nasljeđu, prepoznao u ovim vinima…
Čak i Žuti Muškat (2019.) kojeg još uvijek preferiraju u Međimurju kao mirišljavo sladunjavo osvježenje, nema ostatak šećera. Bez ostatka, umjesto sladunjavosti, svježinu i tvrdu limunsko-vinsku kiselost uravnotežuju tropske senzacije. Uistinu osebujno i ugodno.
Rizlingovsko (Rajnski rizling 2019) bijelo cvijeće u mirisu kao da najavljuje intenzitet i prodornost koja se zarezuje u nepce. Umjesto uvijek očekivane tenzije u odnosu kiselina i ostatka sladora, ravnoteža kao da je uspostavljena drugačije, opuštenije, ležernije, mekanije, čak „široko“, a potpuno – suho.
Chardonnay 2018. nije uzorak iz bačve (Cijena u podrumu:45 kn !) Uzbudljiv Chardonnay pun isprva neprimjetne reskoće jer na prvu se otvara u žutom spektru, ali i cvijetnom (maslačak)… kao i vrlo mekanim gutljajem s uljanom teksturom, dok bitter finish i kvaščanost razotkrivaju utjecaj ležanja na finom talogu.
Dnevnik vinopije 