Dukay-Sagmeister, Devas, 2016. i par pitanja za ocjenjivače vina ;)

Ponekad ti neko vino “sjedne” idealno, a da nije baš “tvoje vino”. Imao sam nedavno takav slučaj s Kamnikovom Kratošijom. 15-postotna voćna bomba školovana pretpostavljam u Segiun Moreauvim Iconima, ali toliko skladna cjelina da je iskustvo bilo izuzetno ugodno.

U takvim situacijama tražiš dodatnu potvrdu, jer možda si danas baš iznimno raspložen za to vino, a inače bi ti bilo bez veze… pa shvatiš da si idiot jer se time normalni ljudi ne opterećuju.

Zašto se onda ja opterećujem, kad nisam ni na kakvom ocjenjivanju… na ocjenjivanjima želiš aplicirati vlastiti valorizacijski obrazac dosljedno od prvog do zadnjeg uzorka, unatoč tome što si svjestan da je svako ocjenjivanje marketing i nema veze s “intrizičnom vrijednosti vina”.

Naravno, niti ta “intrizična” vrijednost ne postoji objektivno već kao subjektivni doživljaj. Ali, upravo u tome individualnom i subjektivnom iskustvu je razlika koja se manifestira kroz osobni valorizacijski sustav.

On bi morao funkcionirati i u obrnutoj situaciji, dakle i kad nisi raspoložen za neko vino. Ovaj vojvođanski Furmint sam otvorio s predočekivanjima drugačijeg vina, koje mi se naprosto pilo u tom trenutku, čak nije bilo uvjetovano kuhinjom ili sl. Bio sam raspoložen za drugačiji tip vina, ali unatoč trenutnom raspoloženju, morao sam odati respekt ovom vinu.

Nakon prve čaše sam zaključio da miriše kao ponajbolji suhi vulkanski Furminti Tokaja i Somló-a koje sam probao. Očekivanje soli potvrdilo se na nepcu.

Nakon druge čaše se otvorilo u smjeru kontinentalnog voća i čak cvijeća, ali još uvijek na taj specifičan način. Ne-voćna aromatika je držala cjelokupni doživljaj. Bilo je suho do kosti, a osjetila se puna zrelost.

Nakon toga sam zatvorio bocu i otvorio inferiornije vino u valorizacijskom smislu, ali koje mi se više pilo u tom trenutku. Neko neopterećujuće vino koje je ujedno i bolje išlo uz maslinovo ulje, nasuprot furmintovske kompatibilnosti s bučinim 😉

Sljedećih nekoliko dana vraćao sam se tom Furmintu, kako bi potvrdio koliko je moćno, a uzdržano, korzetirano, s toliko surovo slanim afterom da sam se pitao može li mineralnost biti pretjerana senzacija.

Eto, trening dosljednosti ili bespotrebna onanija.

Kako kome.

(Vladan Stanojlović Kika, zahvaljujem na vinu 🥂 )

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s