Čini se kao da svježina vina Lapillo del Vesuvio nije rezultat neke vinifikacijske tehnike, pa niti bilo kojeg pažljivo odabranog trenutka za berbu… kao da je posljedica karaktera koje vino sorti Falanghina i Coda di Volpe (lisičji rep u prijevodu) ostvaruju na Vezuvu.
Poggio Ridente naziv je male vinarije smještene podno legendarnog Vezuva, s vinogradima na obroncima samog vulkana.
Možda zbog lokalnog, ali izrazito autentičnog karaktera, ali upućeni čuvaju vina DOCG Lacryma Christi del Vesuvio kao tajnu za odabrane.
Ovu bijelu Lacrymu Christi u izvedbi Poggio Ridente mogu opisati kao slanu krušku. Zamišljeni plod othranjen na drugačijem tlu, obogaćenom surovom vulkanskom mineralnosti. Potpuno nekomercijalno i potpuno savršeno u tome što jest.
Osobno bi zaštitio ovakva vina kao materijalnu baštinu. Jer, ako ovo nije kultura, što jest?
Ujedno je i živući primjer bioraznolikosti, koje su svima puna usta, bez konkretizacije.
Ukoliko je Lapillo del Vesuvio presuptilan, zato je tu Catalanesca del Monte Somma. (Catra)
Zbog svoje tvrdokornosti, sorta je osuđena za stolno grožđe, ali ovo je vino plod predfilokserične loze prastarog vinograda koje se nalazi na 800 metara nadmorske visine, u sklopu Nacionalnog parka Vezuv.
Smatra se da su prve loze posađene 1450.godine dolaskom Alfonsa di Aragona. To bi objasnilo naziv sorte 🙂
Dakle, mineral do srži, tekuća prožetost kamena i sumpora, joda i svega osim konvencionalnih deskriptora, osobito voćnih. Eventualno makija, kadulja ili svakako neki eterični moment, ali ovo je vino prvenstveno vinozno iskustvo. Sol na rani koja bolno stvarno peče.
Ispire sve beznačajno s nepca i pamćenja. Otvara novi svijet koji je nemoguće uspoređivati, besmisleno ocjenjivati i grijeh stavljati u obrasce prosječnosti…
Jer nisam se ni usudio nadati, da bi me nakon svih ovih godina neko vino skoro rasplakalo. To vino je Magma del Vesuvio.
Tekući papar. Začin doslovno isparava ostavljajući crnu sol nakon gutljaja. Tvrdi, sitni, kožnati tanin ne boji nepce. Zato ga mijenja zauvijek.
Sorte su Piedirosso i Aglianico tako da je Magma del Vesuvio zapravo DOCG Lacryma Christi Rosso vinarije Poggio Ridente.
A možda baš zato jer sam puno toga probao se i može dogoditi da te neko vino rasplače. Vino s dušom, koje pripada nekom drugom vremenu.
Asocijacija na magmu u nazivi vina poprima smisao tek s vremenom u boci. Nakon 2017 probao sam 2013. Čudio se i uživao u eksplozivnoj energji koja se valja čašom. Krv zemlje. Nije da nemam riječi, ali svaka mi se čini površnom i nedostatnom.
Dnevnik vinopije 