Cijena: 19,98 kn (08.11.2010.)

Dvadeset kuna? A čak ima i pluteni čep i foliju s onom trakicom za otvaranje koju skoro nikad ne koristim. Ne bi čovjek vjerovao. I prednju i stražnju etiketu u pretencioznoj i pretjeranoj izvedbi jedinstvene štance, ali neću o tome. Ifke-u se sviđa i to mi je dovoljno 😉

A sadržaj? Svijetložuta tekućina ispunjava čašu. Dopuštam si luksuz da naspem malo više ovaj put jer ipak košta samo 20 kuna 🙂

Šnjof, šnjof!?! Ističem vinoznost uz diskretnu voćnost.

Srk, žvak i gut… naravno da nedostaje punine rasnog rizlinga, ali ne pričamo o Schloss Johannisberg Riesling Spätlese za 260 kuna već o Rizlingu za 20 kuna koji je dobro balansiran, bez mana i ipak sortan u dovoljnoj mjeri.

Zapravo, vrlo užitno, pitko, odlične strukture u tom smjeru. Zahvalno uz brojna jela, može i ležati koliko treba dok se ne popije 😉 Da biram bijelo vino „za svaki dan“ ovo bi ušlo u užu listu. Najužu!

Sviđa mi se Kalazićev rajnski rizling za 20 kuna. To bi bilo 3 (0-5).

Cijena: 29,98 kn (08.11.2010.)

Nemalo sam se iznenadio kad mi pretraživač nije pronašao niti jedan Pinot Bijeli među 215 objavljenih dojmova do sada. Niti jedan. Sramotno i neoprostivo. Inače baš volim i Burgundijske Burgundce 🙂 i Austrijske Weissburgundere, barem od onih koje sam imao sreću probati, ali i Međimurske nježne i delikatne, skoro transparentne bijele pinote, a prvi put kušam bijeli pinot Vinogorja Baranja.

Šnjof kaže orašasto i mineralno uz koru limuna, možda i breskva…

Na nepcu dosljedan aromatski profil, ipak bez gorčine oraha, a uz znatno više voćnosti. Još vrlo životne kiseline… sve odlično ukomponirano.

Posebno je neprimjetno ipak respektabilnih čak 14% alkohola!!! Nikakve vrućine osim valjda u želucu 😉

Bilježim, dakle – potražiti više bijelih pinota ubuduće. Kalazićev mi se najozbiljnije jako svidio! 3/4 (0-5) Neočekivani ubod iz Vinogorja Baranja po očekivano superfer cijeni.

Cijena: 39,98 kn (08.11.2010.)

Antunovića pamtim po jednoj od najboljih vrijednosti za novac ove godine. Njegov Postup doživio sam kao pravi Postup kakav očekujem da bude, što se danas pokazuje većim dostignućem od Dingača primjerice, a platio sam ga 70 kn. Iznenadio sam se zapravo da ga još ima, a prema komentarima na objavljeni dojam nisam jedini koji je to ocijenio best-seller ponudom. Vidi – https://vinopija.wordpress.com/2010/06/15/antunovic-postup-2007/

Zatim sam se sjetio uvijek popularne teme Peljeških Plavaca do 40 kuna. Jedno s drugim sugerira konzumentu kako bi Antunovićev Plavac možda mogao biti „taj“, korektni, pošteni Plavac do 40 kn za butelju…

Na nosu vino je toplo, hrastovina primjetna kao i barnyard/zemljane arome. Pristojno, ako namjerno ne tražimo mane. Jedino bi volio diskretniji hrast jer kod Plavaca ili kod vinara koji rade Plavac, umjesto da drvo omekša vino, učini ga još trpkijim i samo ga maskira. Ovaj vonj slutio je na taj slučaj, ali u kojoj mjeri…

Suho, skoro pa slano, dobre strukture uz 12,8% alkohola, mouthfilling tanini koji nisu toliko agresivni, umjereno dug finiš.

Upravo ovako doživljavam Plavac u svojoj standardnoj, svakodnevnoj inkarnaciji na Pelješcu. Tipičan Plavac kakav se pije, a ne kakav se kuša, od kakvog će domaćini raditi bevandu za žeđ i za gušt. Opor i trpak, ali barem autentičan i iskren. Cijenim!

Nakon duljeg luftanja u čaši popravlja dojam, a s nefiltriranim ostatkom pozitivno zaokružuje. Zapravo, Antunović je za 40 kuna napravio tipičan i pravi Pelješki Plavac. Dobar!

Potpuno izvjesno uvjerljivi favorit – u svojoj cjenovnoj kategoriji!

Cijena: cca 50kn u vinariji (studeni 2010.)

Premijerno u Dnevniku Vinopije! Predstavljam Piquentum Refošk! Vino još nema ni etiketu i volio bi reći da sam prošao od nemila do nedraga i sačuvao ovu butelju od nedaća, sve kako bi dojam podijelio s publikom, ali to bi bila neistina. Blogeski pozdrav Gurwoman, hvala na butelji 😉

Međutim, prvi put me ovaj Refošk ugodno iznenadio na jednom Vivatovom druženju. Kao ljubitelj robusnih, sirovih Istarskih Terana, u Brečevićev Teran nisam se zaljubio kao u Malvaziju, ali ovaj Refošk donosi nešto drugo na stol.

Šnjof isprva ispunjava nosnice svježinom šumskih plodova s vinskim kiselinama od kojih naviru sline kakve samo Terra Istriana nudi, ali zatim se nadopunjuje nježnim zemljanim i mineralnim tonovima zaokruženih vanilijom. Natjeralo me da skinem naočale i zabijem disalo do sinusa u kalež.

Još malo nemirno, ali iskreno i autentično prezentira Istarski terroir u „Piquentomovskom“ mekanom i delikatnom stilu.

Specifičan sklad komponenti stvara drugačiju uravnoteženost i harmoničnost cjeline. (zvuči kao bullshit, ali ovo mi je stvarna bilješka tijekom kušanja)

Cijena: cca7,5 EUR u vinariji (studeni 2010.)

Zadnji primjerak iz Vinarije Aleksandrović koji sam dobio od kuma na proputovanju Srbijom (još ga vidim kako mi nosi butelje s drombuljom u zubima). Nadam se ne i posljednji nakon ovoga 😉

Regent je kupaža sorti Cabernet Sauvignon i Merlot u omjeru 50:50 i ono čime odmah plijeni pažnju je intenzivan nos. Slatkasta voćnost plus vanilija, probija se i nešto vrućine od alkohola, ali najviše se osjeti slatki pekmez od šljiva, tamno bobičasto voće… stvarno jak nos.

Srk, žvak !?! Isprva pomalo prodornih kiselina i nepopustljivih tanina, koji ipak sjedaju na svoje mjesto. U početku tanko, vino postaje sve punije i punije uzduž nepca.

Bilo bi nategnuto navoditi neko mouthfilling iskustvo ili neku vanserijsku uravnoteženost, ali Regent uspijeva biti „aristokratsko“ iskustvo. Aromatična voćnost kupina, šljiva i borovnica…vibrantno i živahno te istovremeno koncentrirano i smireno.

Ponovo luda, ali dopadljiva struktura i ponovo je opći dojam bolji od „zbroja sastavnih segmenata“. 3/4 (0-5) Like it a lot, s ovom cijenom osobito.

Cijena: cca11,5 EUR u vinariji (studeni 2010.)

Bijelo trijumfalno vino Oplenačkog vinogorja Vinarije Aleksandrović 🙂 Dominantno Sauvignon Blanc, uz Sivi Pinot i Rizling. Alzaška boca, zanimljivo.

Travnatno-herbalni nos, zatim svježa voćnost najviše u smjeru citrusa i tropskog voća te naznake specifične mineralnosti koje sve više i više obuzimaju šnjofača…

Isprva slatko i krupno, zatim postaje slano i naglo steže reskim kiselinama koje traju i ustraju daleko do stvarno dugog finiša.

Vrlo suho, s 13,9% alkohola naznačenog na etiketi. Ipak prilično pitko s čvrstim kiselinama koje traže hranu i to jaču hranu bez problema 😉

Aleksandrović upravo ovo bijelo vino ističe kao svojeg favorita kako pretencioznim nazivom tako i višom cijenom. Na prvu loptu nije me osobito oduševilo, ali onda sam uvidio kako je ovo vino savršen primjer za sljedeću smjelu konstataciju:

Mineralnost se u opisima doživljaja vina prihvaća kao dostatno, dok se kod voćnosti skoro uvijek inzistira na dodatnom opisu. Osjećam kako „mineralnost“ ima više pojavnih oblika od voćnosti! Trijumf je dobar primjer za paralelnu usporedbu u podršci toj tezi.

Životno vino ludo zanimljive strukture, s teksturom koja je istovremeno skoro gazirana i baršunasto mekana.

Možda sam trebao pričekati s bilješkama dojma jer je možda bilo prehladno, ali bilježim metamorfozu kakvu ne pamtim još od ifke-ovog Kalazićevog crnog pinota 😉

Zanimljiva struktura. Specifična mineralnost. Ne baš tako trijumfalno, ali mi se itekako svidjelo. 3/4 (0-5) je pošteno, imajući u vidu i „peer group“ 😉 Kume, hvala i na ovom „uzorku“…

Cijena: cca 8 EUR u vinariji (studeni 2010.)

„Šta bi ti Danice rekla za ovoga čoveka? Pa ništa, normalan čovek, komšija. Vidiš Danice kako si ti naivna, a on je naučnik u Vinči. Znaš li ti Danice šta je to Vinča? Čula sam. Čula si za Vinču kao što si čula za Madagaskar. A to je naš najveći nuklearni centar“

Priznajem da sam jedva dočekao ovaj dojam, samo zbog ovog uvoda i prelegendarnog Danile Bate Stojkovića u Balkanskom špijunu 🙂 Vinča-Topola-Srbija je sjedište vinarije Aleksandrović, a njihova vina dolaze iz Oplenačkog vinogorja.

Prvi moj susret s vinarijom Aleksandrović dogodio se na Zagreb Wine&Gourmet Festivalu (dojam 18.02.2010.) i jedno vino od probanih koje sam tada istaknuo bila je upravo „Vizija“. Blaufrankisch kakav nisam kušao u Hrvatskoj i koji sam doživio kao pravi „šamar“ domaćoj ponudi Frankovke koja je do danas prilično bijedna.

Stoga zahvaljujem Župi na malom skretanju s poslovnog puta i primjercima koje mi je poklonio. Eto „šta čovek sve mora da trpi zbog razbojnika?“

A sad na posao 😉 Vizija je 100% frankovka. Imam osjećaj da Frankovka nije sorta koja dostojanstveno stari, već sorta koja ostaje uvijek mlada…

U čaši rubinski crvena boja, niti neprozirno duboka niti previše transparentna…

Nos daleko kompleksniji negoli što ishitren šnjofač može naslutiti. Nimalo napadno, prvotnu džemastu voćnost bobičastih plodova upotpunjuje ugodna toplina maskirana doziranom zadimljenošću. Zatim se pojavljuju i začini i sirup od šumskog voća plus osvježavajuća nijansa nečega 😉

U ustima tipična osvježavajuća hladnoća kontinentalne sorte, a vrhunski usklađenih komponenti, vino je više negoli tek sortno prepoznatljivo.

Mogu se složiti s natpisom na etiketi: „ukus pun, voćni, dubok i mekan, sa osvježavajućim notama citrusa. Tanini baršunasti, sočni. Završnica vibrantna, dugotrajna i opojna.“ Možda sam ove note citrusa doživio nešto drugačije, ali ta osvježavajuća pojavnost svakako je prisutna. Možda više nije toliko vibrantno kao prije godinu dana, ali dug i opojan finiš definitivno.

Zaokruženo. Suzdržano. Moćno. Što bi rekli u susjedstvu, „svetsko, a naše.“ Ili u ovom slučaju Austrijsko, a Srpsko. Kako god, zaslužilo je „I love it“ status, 4 bez problema. Vidimo se na „top listama“ krajem godine 😉

Cijena: 134,98 kn (26.10.2010.)

Napokon. Ottocento crni 2007. bilo je genijalno vino. Ottocento crni 2008. također, ali sam ga kušao tek usput jer je tuča bitno smanjila urod, pa samim time i količine. Na polici je zato nedavno osvanuo novi crni Ottocento.

Zašto je Ottocento toliko značajan govore i komentari svih koji su se odlučili proglasiti svoje osobne favorite na moje pitanje najboljih crnih vina Istre. Tri najučestalija rezultata su Coronica Gran Teran, Trapan Syrah i definitivno Clai Ottocento.

Zatim, riječ je o vinaru koji se ne trudi „raditi vino“, već koji „čeka da se njegov trud u vinogradu pretvori u vino“. Na njegovom vinu nema potvrda o biološkoj proizvodnji, niti da je vino biodinamičko ili organsko, ali je ono sve od navedenog u onoj mjeri u kojoj je potrebno.

Još uvijek pamtim 2007. po „depositu“ u boci, valjda od nefiltriranja i po jednoj od najboljih etiketa i uopće butelja ne samo na domaćem tržištu.

Vrijeme je za šnjof 🙂 Nos nudi kandirano crno i crveno bobičasto voće, „slatko“ od jagoda, kupina, crnog ribizla plus cvjetni ljubičica momenti, sve diskretno obavijeno isprva dimom, a zatim vanilijom. Nimalo toplo što bi sugeriralo čak 15,2% alkohola na etiketi, tako da očekujem kako će isti biti perfektno integriran u strukturi.

Srk, žvak i gut! Već odlično zaokruženo unatoč što mi se tanini čine još uvijek malo nezreli. Suho, uklopljene kiseline koje nimalo ne strše i čak mi i nedostaju za Istarski terroir tako da mi je vino i premekano, ali objektivno… vrhunski. Mislim da će niže kiseline, pa i niža taničnost biti opće obilježje berbe 2009. u Istri.

Vino je spremno i izvrsno, ali svejedno kao da mi je 2007. bila nešto draža, nešto „mračnija“, zemljanija, vibrantnija, prašnjavih tanina… kao da je nešto niži udio Refoška ili Terana u odnosu na internacionalne sorte ?!?

Nevertheless, istarski CdP, meni još zanimljiviji i bolji od izvornog 😉 3/4+

Cijena: cca 70 kn (listopad 2010.)

Traminac smatram vinom za posebne prilike. Vino sorte Traminac mora biti stvarno vrhunsko da bi ga zavolio. Ne zadovoljava me tek korektan Traminac, što mi se čini da nije slučaj kod većine ljudi vjerojatno zbog toga što njegov prepoznatljiv i opojan nos osvaja na prvu.

Kad dođe taj dan da poželim otvoriti vrhunski Traminac made in Croatia, onda je to izvjesno Iločki Traminac. Naglašavam vrhunski. Postoji, međutim, još jedna regija u Hrvatskoj gdje pamtim stvarno izvrsne Tramince i to je upravo Plešivica.

Traminac s položaja Gaj sada kušam prvi put i volio bi da opravda očekivanja, posebno obzirom na interesantnu berbu 2009. Dakle, vino je poluslatko s 16% alkohola !

Bistra zlatnožuta boja očekivane konzistencije u čaši… Traminac na nosu bez greške, upečatljiv cvjetni parfem kojeg vole i oni koji uopće ne konzumiraju vino.

Na nepcu uljasto, skoro kremaste teksture što odgovara visokom alkoholu i ostatku neprovrela sladora za poluslatko vino, ali ono što me najviše zanimalo jesu kiseline. One su srećom na zadovoljavajućoj razini za jedan Traminac koji očekivano ima niže kiseline. Kad vidim poluslatki Traminac s 16% deklariranog alkohola zadnje što me brine je hoće biti dovoljno „koncentrirano“ 😉 već hoće li uopće biti pitko izuzev uz specifične deserte i sl.?

Uz svu svoju „gustoću“, ovaj Traminac ipak uspijeva biti i food friendly, do razumne granice tipa guščja pašteta, „buđavi sir“ i sl. perverzije 😉 Međutim, najviše je spomenik samome sebi. Drugim riječima, ne treba mu hrana jer je „hrana“ samo po sebi. I to kalorična 🙂

Koliko puta sam doživio od ljudi koji ne vole vino, da ih upravo Traminac iznenadi. Ovo je upravo takav „Preobratitelj“ 🙂

Aromatski, vino posjeduje voćnost tipa kompota od kruške, ali osobito zrači karakterističnim cvjetnim komponentama sve do vrlo diskretne retronazalne gorčine orašastog voća, lješnjaka i sl. Sve skupa jako fino ukomponirano u strukturi što čini opći dojam još boljim.

Dobro napravljeno. Dotjerano. Dozirano. Tik do meni još uvijek najboljeg (vrhunskog) Iločkog Traminca. 3/4 (0-5)

Cijena: 71,98 kn (26.10.2010.)

Prva „vertikala“ u Dojmovima Vinopije! Zašto baš Sauvignon s pozicije Gaj vinogorja Plešivica-Okić? Zato što je nasuprot Sauvignona 2008. (poluSUHO vino s 13.5% alc.), Sauvignon 2009. (poluSLATKO vino s 16,3%) tako da imam o čemu pisati 🙂

Jesen 2009. po mnogočemu je bila idilična osobito u Plešivičkoj regiji. Nekome produženo bablje ljeto, a meni savršena rana jesen potrajala je do početka listopada i dulje. Čini se kako su takve prilike intenzivirale nakupljanje šećera u plodu i to očito u ekstremnoj mjeri kad je uz fermentaciju do čak 16,3% ostalo još neprovrela šećera da se vino klasificira kao poluslatko. Svejedno, čini se da su u Mladini baš htjeli napraviti upravo ovakvo vino i takvo što mogu samo pozdraviti neovisno o rezultatu.

Oba vina naizgled su jednake boje u čaši. Zelenkasto svijetložuta. Identično su visoke bistrine, međutim, 2009-a, izvjesno pokazuje nešto veću „uljnost“ (ta razina alkohola vidi se i na oku).

Šnjof, šnjof 2008 !?! Izostanak sortne travnatosti nadomještaju floralne i voćne arome, bazga, zrela marelica, breskva. Već je to vrlo zreli nos čak s naznakama plemenite plijesni.

Šnjof, šnjof 2009. !?! Pre-di-van nos!!! Svježina koja izbija iz slatkog prhkog kolača u kojem ima alkohola, ali nema vrućine što daje naslutiti kako je sav taj alkohol dobro uklopljen. Ono što obuzima je voćni profil koji sugerira ananas, mango i drugo tropsko voće, multivitaminski nos 🙂

Srk, žvak i gut 2008. !?! Fantastičan balans. Majstorki usklađene komponente. Sve na svojem mjestu. Polusuhi stil sa taman potrebnim viškom sladora uz smirene, ali prisutne kiseline. Zaokruženo. Mekano. Pitko. 3/4 na skali 0-5 s malim plusićem 😉

Srk, žvak i gut 2009. ?!? Pa… mislim da će ljubitelji Chardonnaya biti oduševljeni ovim Sauvignonom 😉 Mastan i slastan, superultrabaršunaste guste mekoće tekture, ali i s blagom retronazalnom gorčinom koja podsjeća na bademovo ulje. Svakako je sasvim drugačije od prethodne berbe! Ima tu i bazge i sočnosti kompota od krušaka s dunjama i tog gorkog badema i narančine kore, ali bitno drugačije od 2009. Skoro mi je „too much“, ali vjerujem kako će baš to oduševiti mnoge vinopije. Po tome ću ga zapamtiti. Sauvignon koji mogu piti i nakon crnih vina za kraj večere.

Opći dojam… oboje vina su nižih kiselina, odnosno kiseline se čine neprimjetnima. Možda harmoničnost i balans nisu prednost novog godišta naspram 2008., ali ovakav Sauvignon nikad nisam kušao. Izuzev u slatkim vinima, ali ovo nije takvo vino. To je samo po sebi vrijedno iskustvo kojeg sam isprva ocijenio lošijim od 2008. Međutim… nakon završenog sučeljavanja, vratio sam se vinu koje me dodatno intrigiralo, a to je 2009.

Na kraju sam čak i pomiješao ovaj nemogući par u čaši i rezultat je fenomenalan. Tajnu omjera čuvam i neću je nikome otkriti. Nikad 🙂