Cijena: 124,98 kn (22.09.2010.)

Napokon je Korta Katarina završila na Vinopijinom stolu.  To nesumnjivo značajno putovanje Pošipa do rečene destinacije 😉 počelo je u dolini Čara na otoku Korčuli.  Na toj lokaciji odnjegovano grožđe sorte Pošip u besprijekornom stanju dolazi u Orebić gdje započinje svoj novi život u vinariji Korta Katarina. U ovom trenutku, odlučio sam prekinuti taj put, otvorivši butelju poput starog kapetana u svojem raskošnom vrtu, korti.

Prekrasne svijetložute boje koja prožima čašu izraženom uljnosti.

Na nosu svježe, najviše ušećerena kora naranče i voćnost u smjeru citrusa, zatim začinske trave i poljsko cvijeće te pomalo meda i mineralnosti, svakako nenapadan i kompleksan nos.

Srk, žvak i gut 😉 Wooow, koja bujnost? Kako si to postigla? To nisam ja, to je moja… 😉 Ili je to ipak zbog djelomičnog odležavanja na vlastitim kvascima u francuskom hrastu?

U svakom slučaju, u ustima se prva istakne zaokružena skoro uljna tekstura, dok aromatski profil ostaje u smjeru narančine kore uz pojačanu mineralnost, ali uz nešto osebujnije orašasto, bademasto….nešto što me podsjetilo na miris svježih kolača…

Ali definitivno je masno i slasno (no ne u smislu „Chard-a“) i s profinjenim kiselinama koje se uopće ne primjećuju, ali zato čine doživljaj živim, pitkim i ugodnim.

Priznajem da me ponekad pisanje bilješki prilikom kušanja opterećuje jer bi se radije prepustio trenutku i uživao neometano i ovo je jedan od tih slučajeva.

Love it, 4. Mislim da bi volio ovo probati još jednom. Uz Rapsku tortu recimo.

Cijena: 42,98 kn (14.09.2010.)

Žuto, crno, crveno? Tko bi znao to 🙂 Sve Babići i svi od Piližote. Crna je najprestižnija etiketa i 2006. godište mi se baš svidjelo, žuta je pretpostavljam zamijenila tradicionalnu Piližotinu etiketu Babića, a crvena? Dojam slijedi…

Zrelo, skoro trulo voće na nosu, odnosno taj Babić aspekt, specifične zemljane arome i stajski vonj koji mu daje „težinu“. Pomalo toplo, ali ne prevruće.

U ustima aromatski profil nose čvrste kiseline, možda malo i preacidične za ono što očekujem od Babića, ali aromatski spojevi koji vuku na višnju čine da ignoriram tu rigidnost.

Lijepo napravljeno, tradicionalno…mesnate, sočne teksture i sitnih tanina, „klizne“ uzduž nepca u relativno pristojan finiš.

Neće impresionirati na prvu loptu i baš zato mi se sviđa. Prvi šnjof i tek jedan gutljaj nisu dovoljni… Babić je zavodljiv na drugačiji način. Dobro da je tako.

Da ne odskaču malo te kiseline bilo bi to izvrsno, ali i ovako mi se jako sviđa (3/4 na skali 0-5) Na svoj način je „rigidno“, ali takvo i treba biti.

Cijena: 32,98 kn (14.09.2010.)

Meni jedno od najugodnijih iznenađenja prošle godine Jakobovićev je rajnski rizling izborne berbe i sa stajališta kupca ta je ponuda nenadmašna. Također volim i njihovu Graševinu barrique 2003. i izbornu berbu Graševine 2006., ali nisam probao nikad bazičnu, osnovnu Jakobović Graševinu. Do sada 🙂

Na nosu svježe i mirisno, voćno, ali i pomalo cvjetno.

U ustima je nešto bogatije oporim kiselinama nego bi poželio u 11,5% alkoholnom vinu tako da nije toliko nježno i delikatno, ali uz pravu hranu kakva je Slavonska trpeza …nema greške 😉

Zapravo nije uopće toliko slabije u tijelu kako razina alkohola sugerira i premda se ne radi o kompleksnom uratku, ovo jednodimenzionalno vino je zato lijepo fokusirano i traje dulje od očekivanog.

Baš dobar primjer Slavonske, konkretno Kutjevačke Graševine. To je to! Ništa manje i ništa više. Bez mana, ali i bez posebnosti. Dovoljno da se svidi jednom vinopiji. Za 33 kune nudi puno i previše 😉 „3“

Cijena: 32,98 kn (14.09.2010.)

Ponekad se dobro vratiti korijenima. Nećete pronaći website P.Z.Orahovice na internetu, ali odmah ćete prepoznati tu butelju Orahovičko-Slatinskog vinogorja. Osobito ukoliko se radi o Zelenom Silvancu, odnosno „srebrni zelenko“ kako je netko svojedobno tražio 🙂 Skoro nedodirljivi mitski status Zelenog Silvanca ne dijele ostale sorte Orahovice, poput ove Graševine recimo. No, kad je konzument u neprekidnoj potrazi za „best buy“ i sličnom ponudom, vraćanje korijenima zna biti otkriće.

Nomacorc plastiša čuva sadržaj u klasičnoj bordoškoj boci. Vino je bistre zelenkastozlatne boje u čaši.

Vinski grožđano na nosu, mirisno slatki začini, note orašastog voća…

Lijepo zaokružena tradicionalna Graševina, ali smirenih kiselina, s 12,4% alkohola, bez gorčine u retrookusu. Tradicionalna je ponajviše zbog nenaglašene voćnosti, a premda kraćeg trajanja na nepcu, posjeduje lijepu strukturu.

Već dugo nisam kušao taj stil, sad ipak uglađen i priznajem da se jako lijepo „vratiti“. Nepretenciozno vino, besprijekorno napravljeno i u kojem se može uživati.

Mali predah od modernih pretencioznih stilova vina nabrijanog aromatskog profila. Lajkujem, 3 😉

Cijena: 30-ak EUR (rujan 2010.)

Ovaj put nema greške. Ovo je Dingač, međunarodno zaštićeno vino Ženevskom konvencijom još 1961.godine. Neal Martin rođen je 1971. 😉

🙂 Stvarno moram pogledati Mondovino… Ovaj dojam nastao je u ozračju netom objavljenih ocjena odabranih Hrvatskih vina od strane Roberta Parkera, odnosno njegovih sommeliera u Wine Advocate.

Ja sam s druge strane „balavac“ 1977. godište, ali sjećam se Dingača još dok sam bio klinac. Zatim ga se sjećam kao malo veći krkan kako bi rekli na Pelješcu i posebno nakon svojeg vinskog „otkrivenja“ otprije kojih 9 godina. Dingač je tada i dandanas smatran medicinom, vinom „za probavu“ 🙂 Sa pijedestala svojevrsnog lijeka pomalo ga je skinula hiperprodukcija vina u kojima je bilo više Plavca i makedonskog Vranca od Položaja koja su krasila etikete istih vina.

Premda mi je drago da je netko Dalmatinske vinare napokon malo „spustio na zemlju“, teško mogu progutati neke ocjene spomenutog Neala u ime Parkera. Za razliku od Nevine, ovaj Saints Hill Dingač je nepogrešivo Dingač. Zapravo, odahnuo sam nakon što sam ga u miru kušao jer Nevini sam prigovorio upravo manjak autentičnosti, a da nisam još niti pogledao Mondovino 😉 Nema greške kod Dingača zato. Autentičnost je prva mirisna asocijacija, a zatim slijedi džemasto voće, suhe šljive, suhe smokve, rogač, prženi bademi u drugom planu, zatim krokanat, koža i začini, smola crnogorice i bitter čokolada… nema čega nema. U svakom slučaju je grijeh ovo šnjofati iz neadekvatne čaše.

Srk, žvak i gut. Toplo, voćno, ispunjeno taninom, čisto… Očekivao bi još snažnije tijelo kad vidim 15,5% na etiketi, ali svejedno ne preporučujem na prazan želudac 🙂 S vremenom, postat će fenomenalno. Jasno da ga konzumiram još prerano, ali eto, netko se mora žrtvovati 🙂

Itekako se pazilo na harmoničnost i uravnoteženost komponenti. Gorostasnost Dingača vrhunski je sačuvana, ali u krasnom omotu; najuglađeniji divljak kojeg poznajem. Kažem „Gentle giant“, jer tanini su pripitomljeni, slatki, kiseline mliječne. Eliksir, koji je ostao pitak!

Rijetki su petki kad moja Irena koja podnosi isključivo likersko superkoncentrirano kupinovo vino tipa Kupido, da nečemu prolaznu ocjenu kao ovom Dingaču 🙂

Po prvi put sam u prilici citirati sam sebe iz jednog ranijeg dojma. „Kao egzemplar snažne goropadne strukture, tijela i sirove snage, uz finesu specifičnih obilježja lokaliteta, Dingač je s pravom prvo hrvatsko međunarodno zaštićeno vino.“ Ovo vrijedi i za ovaj Dingač kojeg bi rado imao na svojem Božićnom/Novogodišnjem stolu.

Nimalo me ne iznenađuje da je Nevina dobila više bodova, ali u mojem Dnevniku Dingač dobiva uvjerljivi „I love it!“ status. 4 (0-5)

Cijena: 18,98 kn (09.09.2010.)

Vranac Imotskog vinogorja iz podruma Mije Rebića, cijena prava sitnica 🙂 A kakvo je vino?

Intenzivne tamno crvene boje u čaši jasnog ljubičastog odsjaja, poneki mjehurić i dojam „gustoće“ u čaši.

Vinski šnjof, po grožđu i specifičnom stadiju fermentacije istog između 14. i 15. dana na noć punog mjeseca u sjevernoj hemisferi iznad 45 paralele i 350 nadmorskih metara visine 😉 …vinske kiseline isprepletene s nezrelim tamnim voćem i ne znam što bi više napisao pa neću ništa.

Zapravo jedini problem je što je prilično tanko, a takav dojam je dodatno pojačan obzirom na skroz korektan vizualni dojam u čaši, pa čak i intenzivan opisan nos.

Kiseline previše izražene za vino takve strukture, tanini zeleni i nezreli, alkohol od 12,3% koji odgovara tijelu. Ne baš istaknuti predstavnik sorte Vranac, pa niti Imotskog vinogorja uostalom. Više podsjeća na Teran negoli na Vranac. Što zapravo nije loše 😉

Zaključujem kako je za te novce ovo definitivno kvalitetnija alternativa prekobrojnim Makedonskim „Vrancima“ za 14 kuna boca!!! A to je za svaku pohvalu, 2/3 (0-5)

Cijena: 77,98 kn (09.09.2010.)

Početna slova imena Matošević, Degrassi, Bastianich i Kozlović i trećina najbolje Malvazije od berbe 2009. iz podruma Matošević, Degrassi i Kozlović čine jednu prekrasnu cjelinu.

Pobjednik Vinistre 2010. u kategoriji mlade malvazije na oku je potpuno uobičajene bistre slamnato žute boje kakvu očekujem od kvalitetnih Malvazija (ova je jasno …„stolna“ 🙂

Na nosu osjećam svježu voćnost s nešto ozbljnijim tonovima orašastog voća, npr. badema, zatim mineralnost i isprepletene herbalno-cvjetne momente. Divno!

U ustima suho, izrazito čisto, mineralno i ugodno slankasto, konzistentnih aroma fokusiranih do dugo u finiš te čak retronalazno s diskretnom gorčinom.

Već je odlično uravnoteženo. Istovremeno slasno s 13,2% alkohola te mekanih, nježnih, superugodnih kiselina.

Tako ugodna i pitka, autentična Istarska mlada Malvazija u jednom od svojih boljih izdanja. Premda već (pre)dugo nisam kušao Radovanovu Malvaziju, podsjetilo me upravo na njegove Malvazije prije tri godine recimo. Očekujem da netko napadne tu tezu 😉

Ako se mojoj Ireni koja ne može smisliti bijela vina ovo svidjelo, onda i to nešto znači…npr. da je prehlađena. Preporučujem dakle za prehladu i još više za zdravlje 🙂

Nekako mislim da nisam sve pohvatao, morat ću probati još koji put, ali za ovaj put nek stoji „I love it“ četvorka.

Jes, i Vinopija je bio tamo 🙂

Teško je bilo odoljeti Sašinom pozivu popraćenom sljedećom listom:

0.

1.  AURA 2009

2. GRIMALDA BIJELO 2008

3. ALBA BQ 2008.

4. ALBA BQ 2006.

5. ALBA BQ 2004.

6. ALBA ROBINA 2004.

7. ALBA ROBINA 2003.

8. ANTICA 2005.

9. CHARDONNAY ANIMA 2000

10. ALBA BQ 1999.

11. GRIMALDA CRNA 2008. MERLOT TERAN

12. OMBRA 2003 – TERAN

13. OMBRA 1999.

14. MORA 1997.

15. ALBA DIVINA 2000.

Kao i mnogima koji nemaju uvjete za dulje čuvanje butelja, ovo mi je bila jedinstvena prilika za kušanje i guštanje u posljednjih 10ak godina vinareva opusa. Tkogod čita ove retke izvjesno je već imao priliku isprobati neko od Matoševićevih vina tako da nema smisla trošiti riječi o jednom od najzaslužnijih imena za Istarski vinski preporod posljednjih 15 godina.

Od ponuđenog, vrlo rigorozno izdvajam sljedeća „standout“ vina:

GRIMALDA BIJELO 2008. Prvo Matoševićevo vino apelacije ili terroira u smislu da je sve grožđe s istog brda, a sorte su Chardonnay, Sauvignon Blanc, Malvazija. Svakako planiram probati još koji put!

ALBA ROBINIA 2004. Tako dobro! Malvazija i akacija su čudesan spoj. Znao sam to i ranije, ali te večeri sam to proživio puno snažnije jer nakon kušanja istog godišta odležanog u hrastu, akacija je udahnula novu životnost zreloj Malvaziji.

MORA 1997. Ofkors! Ne pada mi na pamet niti jedan Merlot iz Istre koji bi poželio konzumirati, a onda postoji jedan kojeg ubrajam u najbolja crna vina Istre. Mora barrique bila mi je zakon prije skoro 8 godina, a još više 08. rujna 2010. u W&W klubu.

Molim sve čitatelje da napišu njihov odabir najboljih crnih vina Istre. Broj nije ograničen 🙂

Cijena: 84,98 kn (25.08.2010.)

Položaj Hrnjavac Kutjevačkog vinogorja jedno je od najboljih lokacija Graševine. Zapravo je poznat kao „THE“ položaj uz Venje i Mitrovac pa se kao takav valja istaknuti na etiketi kao što je to slučaj kod ove Adžićeve Graševine.

Čisto bistro zlatno žuto vino u čaši ne da naslutiti kakav se šnjof tu krije…

Zrelost na nosu sugerira kasnu berbu što koliko znam nije slučaj s ovom Graševinom. Sir s plemenitom plijesni, slatkasti začini, zrelo voće (dinja), kompot od krušaka, floralni aspekt i med… teško odredivo što u kojem trenutku prevladava.

U ustima okus je pun, tekstura je svilenkasto mekana, a finiš bogat i dug. Nešto tanje je u sredini palete, možda zbog nešto nižih kiselina? Opet, moguće kiseline nisu toliko niske koliko su blage (malolaktika?).

Vino je suho, ali ipak se osjeti nešto viši slador. Osobno volim vinske kiseline, ali kod Graševine još više volim upravo ovaj stil! Kiseline su nenametljive, a vino je nešto slađe…

Usto je i vrlo lagano i izrazito pitko (13,2% alkohola). Izvrsna Graševina!

Po čemu ću najviše pamtiti ovo vino je spoj lagane pitkosti i snažne aromatičnosti. 4

Cijena: 77,98 kn (25.08.2010.)

Questo non è un Amarone, è un Valpolicella 🙂 Očito nije čak niti Valpolicella Superiore jer godište je 2009., ali je ipak DOC Valpolicella od sorti s položaja Classico. Sorte su svakako Corvina, Rondinella, Molinara i možda još poneka u dozvoljenom omjeru s iste lokacije.

Isprva dosta jaka toplina na nosu, skoro alkoholno (svega 12%) i zatvoreno uslijed utjecaja drva, ali polako oslobađa primarne arome voća i to iznenađujuće zrelosti za vino 2009. godine. Miris hrastovine gubi oštrinu i pretvara se u vaniliju te je moguće čak osjetiti kiseline. Nije baš autentičan Valpolicella vonj sa svojim dobrim i manje dobrim senzacijama ili mi je bio malo suviše skriven. Više osjećam začinjenost negoli prezrelo voće sa „štalskim štihom“.

Međutim…mmmmmm 🙂 Nerazgovijetno mumljanje dokaz je da me ovo vino ipak na trenutak odnijelo do Valpolicelle u podrum koji je savršeno sterilan i moderan, ali pun vina koja ipak ostaju nepogrešivo… Valpolicella.

O harmoniji i skladu komponenti neću trošiti riječi, a premda moderno vinificirano, vino posjeduje specifične arome višanja i bobičastog voća po kojima se nadam da bi ga nepogrešivo izdvojio. Posebno zbog aftertastea koji ne mora biti predug da bi bio upečatljiv i jedinstven, dodatno dojmljiv u aromatskom smislu.

Tu aromatiku posebno volim jer vino je slabijeg tijela, premda nimalo tanko, ali aromatski vrlo bogato. 3/4+