Cijena: 12,30 EUR (06.10.2010.)

Campania je bila čuvena apelacija valjda još dok je Spartak dizao ustanak u sjeni Vezuva. Iz nekog razloga, danas nije toliko razvikana poput stanovitih drugih regija. To bi nekom vinopiji zapravo trebalo značiti „lov na value“ vina koja nude više od tražene cijene 🙂

Fiano di Avelino, u Spartakovo vrijeme poznatije kao Vitis Apiana ili bee-wine jer „api“ znači „pčela“. Kao što današnji Lapio vuče korijen iz naziva Apia, tako i ovo vino vuče korijen iz te autohtone sorte. Jedino što današnja „Pčelica Maja“ kao D.O.C.G. vino nema veze sa vinom koje se konzumiralo prije više od dvije tisuće godina.

Za početak, zrela žuta boja u čaši s nijansom nezrele bundeve 🙂 Zapravo zelenkasto slamnatožuta, ako smanjim doživljaj.

Nos je dubok, kompleksan. Specifična aromatičnost, nenapadna, ali vrlo prezentna u svojoj zrelosti 😉 Drugim riječima, dobro isprepletene/usklađene sve arome od voćnosti zrelih breskvi, preko orašastih plodova i poljskog cvijeća do „cheesy“ aspekta zrelosti poput vonja dozrelog sira.

Još uvijek jako svježe na nepcu. Žive kiseline traju i u retrookusu, a uravnoteženost komponenti se podrazumijeva. Vino je suho, s deklariranih čak 13,5% alkohola. Moguće je upravo u tom segmentu najveća razlika od „pčelinjeg vina“ za okrjepu prije dvije tisuće godina.

Nepretenciozno vino za uživanje uz hranu, vino iz kojeg je moguće osjetiti specifičnost podneblja iz kojeg dolazi. Uz dobru klopu i povijesni kontekst, izuzetno korisno iskustvo.

Cijena: 8,00 EUR (06.10.2010.)

Upravo sam otkrio novo najdraže vino čuvano Neocork „plastišom“. Dakle od svih „early drinking young wine“ čuvanih „plastišom“ koje pamtim, a bilo ih je čak izvrsnih, Rossojbleo bi sad najradije odabrao od svih. Skoro mi je drago što nije bilo preporučenog Nerojbleo jer sam zato probao ovo I.G.T. Sicilia bio-organic čudo.

Sad moram malo smanjiti doživljaj jer ne radi se o nekom Velikom Vinu, ali se radi o iznimnom guštu za 50ak kuna.

Intenzivne crvene boje u čaši, s blagim ljubičastim odsjajem.

Šnjof?!? Suhe šljive, cikla ili tako nešto… zadimljenost hrastovine dozirana… i to je to. Jednostavno. Dovoljno.

U ustima baš kako je navedeno, light, fragrant, unimposing red. Sočno i osvježavajuće 🙂 Easy drinking Old World style. Reske kiseline režu usred nepca, slatkoća ukombinirana kao da su same kiseline slatke, a voćna aromatičnost posvuda plus nešto mineralnih komponenti. Nešto grubljih tanina koji stoga djeluju dodatno autentično i ne bih volio da su drugačiji u ovom vinu. Zapravo, sve savršeno sjeda na svoje mjesto na neki čudan način. Sinestezija.

Vibrantno je, živo. Jednostavno odlično vino. Nepretenciozan užitak! Za 8 EUR. love it!

Cijena: 10,10 EUR (06.10.2010.)

Scusi Buonsangue, ali ponestalo je Pietromarina u Enoteci Bulzoni pa sam pristao na „običan“ Bianco di Caselle znajući da će otići „usput“ i prije povratka iz Rima. Yep, Rim je uzrok do sada najduljem periodu bez objave novog dojma koliko pamtim, a ovaj je numero 200 BTW 😉

Tako da neću biti u prilici probati jedno od najboljih bijelih vina Italije, a to znači i šire. Utopio sam zato tugu u također Etna Bianco vinu prastarog trsja sorte Carricante visoko pod vulkanom.

Lud nos…. luuuuuud, lud! Nadao sam se tako nekom aromatskom unikatu i eto ga. Nakon dugo vremena nedostaje mi riječi da pokušam opisati specifičnu mineralnost i čudnovatu voćnost. Možda gorko slatki kompot dinja s vegetalnim nijansama, prodoran nos poput isparina benzina, ne napadno intenzivan već baš prodoran, izravan, čvrst.

Na nepcu nešto drugačije, lagano i pitko uz resku svježinu, ali dobru strukturu i ozbiljnu baršunastu teksturu. Svakako odlično uravnoteženo, ali ono što ga čini posebnim je aromatska specifičnost koja nije na prvu loptu. Slatkoća i slanost izmjenjuju se, ustupaju mjesto kiselinama, a prava mineralna aromatičnost ostaje za finiš i čak retrookus.

E prodotto con uve di Carricante provinienti da vigneti coltivati ad alberello su terreni vulcanici a circa 900m. slm. Le uve, raccolte nella seconda decade di ottobre, vengono vinificate in bianco con pressatura soffice dei grappoli. La fermentazione si svolge lentamente adu na temperatura di 20-22˚C in serbatoio di acciaio inox. La temperatura di degustazione e di 10-12˚C. Si abbiana con piatti a base di pesce.

Cijena: 34,98 kn (26.09.2010.)

Svidjela mi se priča iza „45,3 paralele“. Prvenstveno zbog poveznice između Bordeauxa, Piemonta, Istre i Kutjeva. Zatim zbog tržišnog koncepta u kojem Krauthaker potpisuje liniju vina „prve razine“, odnosno najniže cijene, no ipak iz podruma Krauthaker.

Crveni cuvee stolno je suho vino u 0,75 boci sa više nego solidnim plutenim čepom.

Ima i lijep noc, mirisan, otvoren, slatkasta voćnost malina, moguće jagoda i kupina ili sl. uz ugodnu toplinu (13,5% alc.)

Prolije se po nepcu ko` razrijeđeni malinovac, ali unatoč nešto slabijem tijelu, pruža dovoljno aromatičnosti. Ne znam koje sorte su zastupljene u ovoj kupaži. Koje god, niti jedna se posebno ne ističe i to može biti istovremeno i plus i minus.

Nepretenciozno vino, pristojno uravnoteženo i premda bez neke velike kompleksnosti, nekako iskreno i pošteno. Jedina problem je u punoći uslijed čije manjkavosti će nekome stršati alkoholi, nekome kiseline, nekome možda i šećeri, a meni recimo…tanini?!? Premda sam zadnja osoba na svijetu kojoj će „smetati“ tanini, ovdje su nekako neočekivano prisutni za vino ovakve strukture i pomalo gorki.

Međutim, kontinentalno suho crno vino za 35 kn… recimo da se ne bi žalio da mi ga donesu na stol na nekoj svadbi 😉 Dobar posao! 3

Cijena: 29,98 kn (14.09.2010.)

Nedavno slavno ime, danas donekle zapostavljeno, ali još uvijek prisutno. Hm. Nije prvi put da ističem osobnu sklonost upravo Međimurskoj regiji, za razliku od ostalih bar dvadesetak koje „osobito preferiram“ 🙂

Blijedožuto u čaši, a na nosu više cvjetno negoli Sauvignonski travnato, diskretno kakvi već jesu „Međimurci“… uz ponešto specifičnog vonja koji me odmah podsjeća na prvi Sauvignon Vinogorja Međimurje koji sam probao, Lebarov naravno.

U svojoj suptilnosti ne nudi kompleksnost, ali zahtjeva od šnjofača da mu se dodatno posveti, što realno neće biti slučaj u većini slučajeva 😉

Lagano, dojam suhoće iznad očekivanja, osobito uz 11,8% alkohola. Čini mi se da ta suhoća u ovom slučaju čini doživljaj vina manje delikatnim (osobno cijenim polusuhe Međimurce); uz izraženiju prisutnost kiselina koje ga bacaju van ravnoteže, premda u dobroj namjeri 🙂 Moguće iz želje da bude puno prezentniji sortni Sauvignon?!?

Djelomično uspijeva premda je nešto reskije i grublje teksture, ali Sauvignon.

Cijena: 59,98 kn (25.09.2010.)

Plamena Kostova, Todor Katzarov i Anton Dimitrov. Bugari 🙂 Enolozi! „Nove nade vina Bugarske“ i vinarije Castra Rubra, pod izravnim utjecajem M. Rollanda 😉

Kao konzument svojedobno sam se veselio ponudi s Istoka. Prvo je Crnogorski Vranac našao put do Hrvatskog tržišta, zatim obilna ponuda još „jeftinijih“ Makedonskih vina, a zatim još „jeftinija“ ponuda Bugarskih vina. Međutim, davno je prošlo od prvotnog oduševljenja modernim Telishem i ta vina možda smatram odličnom vrijednosti za novac u svom razredu, ali ne pamtim kad sam zadnji put kupio i otvorio Bugarsko vino.

Međutim, Bugari nisu od jučer i znaju što je vino. Možda ne od Mavruda, ali tu su zato međunarodne sorte 🙂 Aktualna ponuda vinarije Castra Rubra nije bag in box za 30kn.

Na primjer Via Diagonalis cuvee je sorti Merlot, Cabernet Sauvignon, Rubin i Mavrud.

Neprozirne tamno crvene boje u čaši, poput zgrušane krvi u epruveti.

Na nosu toplo, skoro vruće, zrela džemasta voćnost i sušeno voće plus duhan i začini.

U ustima… zanimljiva struktura. Mesnato i relativno ekstraktno, ali kiseline osjetne pri sredini i prema kraju, posebno zanimljiva sladora osjetnog i u retrookusu unatoč evidentnoj suhoći, dok bi za same tanine ustanovio da su više gorki i krupniji. Ostat će na zubima svakako 😉

Jako zanimljivo 🙂 Zapravo egzotično. Premda pomalo neujednačeno i čudnovato, mineralno mentolasti aromatski profil (uz navedenu voćnost) svakako je vrijedna osobitost Via Diagonalisa!

Općenito – odlična ponuda. Drago mi je da sam ga uzeo i izvjesno ne zadnji put.

Cijena: cca 50,00 kn (rujan 2010.)

Kad bi uz 90 bodova dodijeljenih ovom vinu od Parkerovaca dodali MPC i pretpostavljam značajne količine, da li bi to značilo da je upravo Beljska Graševina 2009. ta „izvozna perjanica“? Food for thought nekome u Agrokorvinima (Ivana, javi se 🙂

Otvaram butelju strepeći od bojazni kako meni ova Graševina neće biti devedesetbodovna, premda mi se 2008. poprilično svidjela, tko se sjeća ranijih dojmova 😉

Bistra svijetložuta tekućina puni čašu i nakon nehotičnog šnjofanja me iznenađuje. Već sad „zrelost“ na nosu? Voće i zreli sir? Koncentriran, pun nos… fokusiran, a helluva nose za još mladu Graševinu 😉

Puno više svježine u ustima… Suha i ekstraktna Graševina s 14,1% alkohola i još malo nemirnim kiselinama, ali dobro uklopljenim u strukturu, kao što je slučaj i s neprimjetnim alkoholom uostalom.

Dojma sam da se puno brige davalo zahtjevu za sortnom prepoznatljivošću i aromatski ova Graševina stvarno je izvrsna u tom pogledu, jabuke, možda i citrusi, ali u snažnom tijelu s retronazalnom jedva prisutnom gorčinom korice limuna.

To bi bila autentična Graševina u svom iznimnom izdanju da ne znam koju bi radije uzeo za te novce i tu leži najveća prednost ovog vina. Nakon 2008. i 2009. nastavlja očekivanu razinu.

Dovoljno prilagodljiva da bi je točili u čašu za vodu uz špek, luk i stari kruh, a dovoljno profinjena da bi je poslužili na black tie gala večeri. 3/4 like it a lot.

Cijena: 59,98 kn (14.09.2010.)

Merlot, Cabernet Sauvignon i Cabernet Franc… bordoška kupaža made in Istria.

Nos topao, začinjen, zadimljen, naslučuje i više kiseline, već cure sline 🙂

Sekundarno slatko voće i vanilija.

Zagriz u resko voće, žvak i gut 🙂 koncentrat koji se lijepo raširi paletom. Netko se vrhunski potrudio da ovo lijepo izbalansira. Kiseline pod kontrolom, slador također, a i za tanine se može reći isto. Također i ekstraktno te unatoč dobrom balansu osjećaj da komponente mogu odvojiti, da nisu toliko homogeno isprepletene što mi se sviđa kod kupaža. S druge strane, sviđa mi se i obrnuta situacija, ali sad sam počeo komplicirati 🙂

Aromatski u smjeru sitnog crnog bobičastog voća plus višnje i divlje jagode te neke posebne note koje nisam uspio svrstati u prepoznatljivu senzaciju, ali voćnost dominira.

Traje prilično dugo. Zavodljivo. Dopadljivo. Šminkersko, u dobrom smislu. Nije neka superkompleksna kupaža, ali baš mi se svidjela prvi put, drugi put i jednako mi se sviđa i danas.

Isprva se činilo malo neujednačeno, ali sve sjeda na svoje mjesto i zapravo je fenomenalno uravnoteženo.

Ovakvo vino od ovakve kombinacije sorti može se dobiti samo u Istri i zato mi je „autentično“ i odlično. Gušt, 4.

Cijena: 67,98 kn (14.09.2010.)

Potpuno neopravdano Beljski baranjski crnjaci drugih sorti nekako su zasjenjeni uspjehom Merlota, a realno nimalo ne zaostaju. Barem meni.

Ovaj Cabernet Sauvignon vinogorja Baranja isprva daje dim i začine na nosu, a zatim crno i crveno bobičasto voće, ne osobito kompleksno, ali vrlo konkretno, svakako dosta intenzivno i uostalom, prilično sortno…

U ustima jednako aromatično te dodatno dobro uravnoteženo plus mekane teksture. Kiseline postojane uzduž palete, ali zato je tu i ekstraktna punoća tijela s deklariranih 14,3% alkohola. Vino je ugodne trpkosti, tanini spremni za konzumaciju.

Traje prilično dugo, vino ima težinu što osobno volim kod Cabernet Sauvignona.

Moguće čak i spremnije za uživanje u njemu od Merlota, koji u mojoj knjizi postaju ključna asocijacija za Istočnu Slavoniju. Čini mi se da Beljska ponuda crnih vina i Istočne Slavonije općenito nudi ozbiljnu alternativu ponudi sortnih vina Novog Svijeta. 3/4

U svojem cjenovnom razredu, Baranja i Ilok nude značajno više i to više ne bih zvao otkrićem. Polako postaje provjerena činjenica 😉

Cijena: 39,98 kn (14.09.2010.)

Hoće li Žlahtina ikad povratiti svoj status svojedobno uzdrman čak prevelikom popularnošću vina „žlahtne“ (plemenite) sorte? To ne mogu znati, ali mogu procijeniti koliko mi se sviđa vino ispred mene.

Žlahtina Ivana Katunara bistre je i svijetložute boje.

Na nosu je diskretna, krajnje nenapadno i skoro stidljivo pokazuje karakterističnu sortnu aromu, nešto herbalnije, čak vegetalno (đumbir? Hm…) pa i mineralno.

U ustima slasno, sočne teksture i tijela, izrazito pitko, lagano, ali aromatično u skladu s nosom. Zapravo stilski podsjeća na Istarske Malvazije, s tim da je deklarirani alkohol „tek“ 11,7% za razliku od modernih Malvazija.

Kiseline su zato vrlo dobro uklopljene i cijela priča vrlo uravnotežena. Nježno i delikatno, ugodno vino, intenzivno pri sredini palete, kratka finiša i sve u svemu…

I like it a lot! 3/4 (od 0 do 5) bez problema. Moram još jednu otvoriti da budem siguran 😉