Nisam namjeravao napraviti zajednički dojam za pojedina vina koja sam odabrao za radionicu na ovogodišnjem Urbanovom jer ovaj presjek ne predstavlja isključivo selekciju meni najboljih vina koja su se mogla kušati u dvorani u Štrigovi. Svakako su po mnogočemu osobita i o svakom se moglo nešto reći u kontekstu glavne međimurske vinske „smotre“.
Cmrečnjak, Silvanac Zeleni, 2013.
Stvarno miriši na jagode. Mlade, još zelene, jagode 🙂
Skladno i lijepo zaokruženo vino sa sočnim tijelom , elegantnom suhoćom i fenomenalnih svega 11,7% alkohola. Analitički je možda i na granici s polusuhim, ali kad su ovako lijepo integrirane kiseline, to je nebitno.
Vino brzog gutljaja i dobrog teka. Nektar od kruške i jabuke. Instrumental kojem nedostaje glas, kao vino koje je potpuno uz dobro jelo.
Dvanajščak-Kozol, DK Grofovo, cuvee 2012.
Grofovo je naziv položaja, zapravo assemblage sorti s tog položaja: Chardonnay, Pinot Bijeli, Pušipel, Graševina.
Miriši na žutu krušku. Ni nezrelu ni prezrelu. Mladu, s napetom kožom i sočnu, punu slatka soka, ovdje niveliranog s malo limuna.
Na nepcu je suho, ali opušteno. Ne primjećuje se neki ostatak sladora, već pitka cjelina i sasvim dobar „grip“.
Posebno uz piletinu s krumpirom i povrćem iz pećnice na primjer 😉 Sasvim dovoljno tijela i za jača jela, a 14,5% se osjeti isključivo ugrijano na sobnu temperaturu.
Kojter, Pinot Bijeli, 2013.
Taj nježni Kojterov Bijeli Pinot… delikatan cvijet i vinoznost ruku pod ruku. Supersuptilno i neuhvatljivo i time baš nekako intrigantno, ali pristupačno. Nikakva kompleksnost, ali zato jasnoća. Doduše, iznenađuje skoro muškatna nota na nosu?! koja podsjeća na samo grožđe u optimalnoj zrelosti.
Kako bilo, meni je ovo vino osobna asocijacija na Međimurje, premda niti sorta niti vinar nisu osobito eksponirani. Polusuho i pitko, u velikoj mjeri u skladu s osobnim preočekivanjima jer znao sam da Međimurci to dvoje znaju sjajno posložiti, kao što je ovdje slučaj. Ljupke, voćne kiseline, pravi punjeni bombon s fruit kickom 😉 Misliš da se ne može nositi s hranom osim s laganim predjelom, a onda se savršeno spoji s pizzom s dimljenom pastrvom.
Nekako osjećam upravo te osvježavajuće kiseline ključnim kohezivnim elementom koji ne samo da spaja cjelinu, izdvaja ga, možda čak čini prepoznatljivim za regiju iz koje dolazi. Svježina, bez pikavosti na nepcu. Samo vinski after. Svatko može napraviti polusuho vino, ali ovdje to nekako pristaje. 11,5% alkohola. Čini se prejednostavno, ali treba umješnosti da bi se ostvarila baš ovakva žuta jabuka, sočna i reska.
Kossi, Pušipel, 2012.
Moram provjeriti je li ovo prvi Pušipel u Dojmovima… možda čak i prvi Šipon, Moslavac, odnosno Furmint 🙂 Ipak, nekako se ukorijenio Pušipel kao međimurski naziv, pa u tom smislu premda svi imaju sličnu stilistiku ovisno o godištu, pojedini ipak imaju dublji korijen…
Ovaj Pušipel nije samo floralan na nosu, a i ta floralnost je diskretna. Cvijet naranče i sušene jabuke, nježne arome, delikatne. Vinozno-mineralan after u ustima djeluje neočekivano uvjerljivo. Slankast karakter s dovoljno tijela da se uklopi i taj neopterećujući, realno granični, ostatak sladora… koji nije izravnan samo kiselinama, već svime što čini ugodnu, vinoznu cjelinu s dobro uklopljenih 12,8%
Čvrsto, ne pretvrdo. Teško je reći zašto sam osjetio nešto posebno baš kod ovog Pušipela, pitao sam vinara da li je riječ o nekom starijem vinogradu jer to zna tako utjecati na doživljaj i pokazalo se da jest „poseban“ – stari klon Pušipela.
Zajednička etiketa međimurskih vinara izgleda kao osmrtnica, ali u Kossijevom slučaju i to je napredak 🙂 Međutim, sadržaj je jedinstven. Konzervativnost, s druge strane čini se kao sjajna stvar ako je tema stari klon Pušipela, ali užas ako se forsira na etiketi.
Stvarno sam idiot. Malo sam prezačinio piletinu slatkom paprikom da bi odgovarala uz ovo vino, a i restani je krumpir imao za nijansu previše luka, ali barem sam meso ispekao savršeno 😉
…„nice grippy tannins“ bi mogao napisati da je vino crno, ali je bijelo i tako „međimursko“ i tako lijepo.
Kocijan, Pušipel, 2012.
Interesantan nos. Cvijeće. Buket. Od cvjetova loze 😀 S jedne strane tek nježno, fino i lagano „za cugat“ što bi rekao moj susjed Saša oduševljen ovim vinom. S druge, skladno. Skladno kao malokoje polusuho vino.
Poptuno uklopljen alkohol, kao da je 10,5 a ne 13,6% ,a ne čini se „skriven“ neprovrelim sladorom. I taj polusuhi karakter uopće se ne osjeti. Sve je sad, tu i odmah. Kao i gutljaj koji traži sljedeći.
Nepravedno zapostavljeno na ocjenjivanju kraj uzoraka koji se trude biti nešto drugo. A možda je ovo, skoro bi se usudio napisati, autentičnije?
Enivej, prekrasno posloženo. Nije vino koje bi skupo platio, ali nije niti ono koje će ishlapiti iz čaše nakon pola sata. Ako je susjed Saša koji inače preferira extra suho-kisele Rieslinge prezadovoljan da me pitao za cijenu, i ja sam sretan 😉
Kossi, Rajnski Rizling, 2012.
Kad je Rizling u pitanju, volim kad je „oštar“ na nosu, kad „isparava“ poput benzina ili detergenta za suđe, a zapravo „diše“… hvata zrak da ispriča svoju priču pažljivom slušaču.
Dodir cvijeća i dosta limete na nosu ne daju naslutiti značajan neprovreli slador na nepcu.
Kod mnogih Rizlinga ta je vaga između sladora i kiselina dosta podijeljena na dva suprotstavljena pola koja se vremenom sjedine (ili ne) u novu cjelinu.
Ovdje je već sve uklopljeno u cjeloviti gutljaj. Nijanse čine razliku da Rizling nije postao RedBull već vinozno iskustvo, nešto što lako promakne nedovoljno koncentriranom kušaču. Dovoljno acidičnosti za svježi karakter, dovoljno tijela za punoću, ne i trajnost. Ovo je brzi gutljaj koji traži još. Dovoljno sladora da se ispija kao sokić od grožđa s 12% alc.
Uz zelenu jabuku ta je grožđanost dominantna i u aromatskom pogledu. Pročišćeni mošt Rieslinga iz Međimurja, već s laganom šarmantnom parafinskom notom…
Jakopić, Pušipel Prestige, 2012. (0,50 L)
Poluslatko vino kasne berbe. Slatkasta floralnost je tu, ali i neka opora obilježja „kasne berbe“, vrlo blagi botritični miris divno se uklopio u floralno-voćnu senzaciju.
Na nepcu neočekivano osvježavajuće, voćne kiseline raspoređene uzduž nepca tako da ta botritična finesa kasne berbe djeluje više kao muškatna aroma!?
Izuzetna pitkost uopće ne sugerira poluslatko vino, vjerojatno je i na granici polusuhog što me navodi da se pitam je li vino spontano stalo ili je zamišljeno ovako ili je nešto treće 😉
Deklariranih 11,6% alkohola također doprinosi da se ova 0,5 litarska boca ispije prije nego li se uspije zagrijati i na najsparniji dan.
Lovrec, Rose Shiraz, 2012.
Možda najkontroverzniji odabir radionice. Što je valjda i za očekivati kad je u čaši ružičasti međimurski Shiraz 🙂
Superzanimljiv miris, poseban, funky jagoda i aronija, povremeno eteričan !? uvijek ugodan 😉
Deklarirano kao suho s ipak osjećajem ponešto ostatka sladora na nepcu. Opuštena struktura mu pristaje. Ustima se razlijeva aromatični sadržaj crvenog i plavog bobičastog voća.
Dobra kiselina, uklopljena i prevažna u ovoj igri aroma bez fizičke težine. Svega 11,6% alkohola. Kiseline slatkaste, a oksidativne jagode „pretvaraju“ višnju u vino tranformacije, koje se mijenja i razvija kako u boci tako i u čaši… ostajući posebno.
Crveni kristal.
Lovrec, Viteško crno, 2011.
Iz boje krvi isparava zemljani miris. Stega i kontrola, sve pažljivo dovedeno u red. Sada je to pristupačno, suho, elegantno crno vino Međimurja. Spoj Cabernet Sauvignona i Syraha 🙂
Glasi za jedno od ponajboljih crnnih vina Međimurja i premda nije da im abogatu konkurenciju, sviđa mi se nemiran karakter koji pokazuje život ispod aromatske „uglađenosti“ i „kontroliranog balansa“.
To je vinozan reski gutljaj voća koje bridi na nepcu, suptilno stimulira osjetila dok udovi ne obamru 🙂 Ustrajnost.
Tanini osobito interesantni, nastupaju tek u dubokom afteru kad se pitka cjelina „ocijedi“. Supersitni tanini tada potenciraju nekako nedorečen, ali zanimljiv, „underlying“ mineralan aspekt.
Eto Graševine koja ne pripada percepciji najzastupljenijih hrvatskih Graševina. Nema naizgled poveznica ni s kutjevačkim niti s podunavskim… kao da je druga sorta. Djeluje „starije“, “more grounded” i ovdje se doista radi o starom klonu loze, što nisam znao prije nego sam je probao.
Dnevnik vinopije 