Cijena: 10,90 EUR (studeni 2010.)

And now something completely different 😉 Nikad nisam probao Schioppettino ranije i premda se nakon Mavrotragana neku večer čini prozaičnim, ovo svakako nije uobičajena sorta.

U ovoj kupaži DOC Colli Orientali del Friuli zastupljena je s 30% uz Refosco dal penduncolo rosso (30%) i Merlot (40%).

Na oku tamnocrvena boja jarak odsjaja ne priča previše o sadržaju čaše.

„Šnjof“ s druge strane pobuđuje asocijacije… ne znam je li „wooden fruit basket“ ikad zabilježena opservacija, ali meni je iminentno palo na pamet. Uz šumsko voće, pa jagode i trešnje, malo vanilije… kao recept za kolač 😉 Dosta topline izbija premda je pristojnih 13% alkohola deklarirano. Sugar, spice and everything nice 🙂 Ne baš, ali kasnije bilježim i ukuhano tamno voće poput šljiva, zatim i rajčicu uz nešto paprenastijih tonova…

Tako svježe, a tako dobro uklopljenih kiselina nakon kušanja. Suho, podatno, ravnomjerno, fokusirano uzduž nepca. Odmjerenih kiselina, dobro uklopljena sladora, intenzivne aromatičnosti u skladu s nosom.

Ne znam koliko je ovo Schioppettino, ali ovo je vino prema mojim afinitetima pravi užitak. Odmjereno. Uravnoteženo. Zrelo. Idealno „nedjeljno vino“. „4“

Cijena: cca 40 kn (prosinac 2010.)

Kategorija „supermarket vina“. Uopće ne znam čemu navodnici… potrudio sam se pronaći oznaku godišta, ali nema. Označeno je doduše 12,9% alkohola. Divno.

Parfimirani voćni sirup napadne floralnosti, kao mlada žena s previše parfema na sebi, toliko previše da shvatiš kako se ne radi o Eau de Parfum, već jeftinom dezodoransu. Napadno. Slatko. Voćno, na bljutavi način.

Srk, žvak, gut!?! Hm… poput razrijeđene bevande u koju je dodan sirup, žlica cukra i vrećica vinobrana. Vrlo pitko. Pre-pitko. Mislim da ću ga pomiješati s Frankovkom vulgaris u omjeru 50:40 i još 10% pretprošlogodišnjeg Portugisca i skuhati s puno šećera, cimeta i klinčića. Njam 🙂

Da sad vidim tko ima što protiv Yellow Taila? Australska Tga za Jug doktor je znanosti za ovog šampiona. Ali, standardni supermarket wine zaslužuje barem „dvojku“ jer netko se potrudio čak izbalansirati ovo tannin-free, boneless wine look-a-like čudo.

Cijena: NA (prosinac 2010.)

Sve relevantno i pozitivno o ovom Mondavijevom brandu već sam napisao u dojmu: https://vinopija.wordpress.com/2009/11/18/woodbridge-zinfandel-2007

Na nosu isprva jeftina novosvjetska voćnost plus ne vanilija od hrastovine, već vrhnje s okusom vanilije jer ako takvo što negdje postoji sigurno je to u Kaliforniji.

Ono što izgleda kao začinjenost i paprenost zapravo je zadah alkohola koji vremenom ispari ili se nos privikne, štogod prije nastupi.

Poput mirišljavog tvrdog bombona koji je šupalj.

Nakon gutljaja moram se ispraviti… nije šupalj, već ispunjen nečim masnim. Vino je doslovce „masno“. Zapravo mi je prva asocijacija na gumene bombone. Identičan aromatski profil crvenim… ili žutim… ili narandžastim, odnosno svejedno kakvim gumenim bombonima 😉

Međutim, kao da su gumeni bombon zalili likerom od maline ili višnje. Plus vinske kiseline i eto ga… Ali, inače dosta podsjeća na Crljenak Kaštelanski, otprilike koliko i sirup od limuna podsjeća na Chablis 🙂

Na kraju, priznajem da je ovaj sokić još mila majka u odnosu na “konkurenciju”.

Časna masna. I slasna 😉

Cijena: 52,90 kn (10.12.2010.)

Polusuhi Kerner vinogorja Zelina s deklariranih 14,1% alkohola i oznakom kasne berbe 🙂

Blijedožuta u čaši, pomalo jantarna odsjaja, čak i ne perfektne bistrine, ali to me nimalo ne opterećuje.

Parfemska slatkasto-kiselkasta voćnost na nosu, poput kandirane marelice…

Srk i žvak… slatki delišes i reska kruška u glatkoj teksturi te uz ponešto opojnih cvjetnih aroma pri sredini i kraju nepca. Finiš koji traži još.

Baš zavodljivo, nudi taman toliko aromatičnosti da traži dodatni gutljaj. Perfektno dozirana aromatičnost i ekstraktnost te unatoč naizgled visokom alkoholu ili možda baš zato 😉 fenomenalno pitko.

Ugodno. Zavodljivo. Jednostavno šarmantno. Volio bi ovu kasnu berbu kušati za nekoliko godina i ustanoviti u što će se razviti osvježavajuća komponenta, a hoće li se pojaviti neka nova aromatika…

Cijena: 39,98 kn (10.12.2010.)

Ista berba, drugačija oznaka, identična etiketa i 0,1% alkohola razlike!?! Obzirom da je i cijena identična, vjerojatno sam postao svjedokom kako dva ista vina ne moraju nužno biti ista ili je čovjek dobio drugu oznaku iz Zavoda kad je naknadno poslao isto vino „s druge hrpe“ 🙂

Kad sam već prošle godine nahvalio Buhača kao jedno od najisplativih kupnji na domaćem tržištu, mene je zanimalo da li je isto vino različito?

Teoretski, različito je već samo zato jer sam ga otvorio baš sad, a ne recimo sutra ili jučer. U stvarnosti to je izgledalo ovako…

Šnjof, šnjof? Možda stvarno malo više dima na nosu?!?

Srk, žvak, gut… kao da je manje napadne voćnosti, da li i čvršće kičme?!? Kiseline su itekako tu. Tanini baš i ne osobito, premda se nagomilavaju s vremenom 🙂 Zato je mekoća teksture Merlota lijepo izražena. Kao da je ipak manje „meka“ u odnosu na kvalitetno…

Uspoređujem s prethodnim dojmovima i uglavnom mi sve ima smisla, ali ipak se bojim da nije isto „isto“ vino. Vrhunsko mi je svakako odlično, ozbiljnije i s potencijalom dozrijevanja, ali da li je osjetno bolje od kvalitetnog? Ako mi je ikad žao što nemam drugu butelju za usporedbu to je sad.

Cijena: 149,98 kn (24.12.2010.)

Dragi Dnevniče, već na početku 2011. jedan od najvećih izazova je ispred mene. Nisam jedan od onih koji znaju koliko trsova pojedine sorte je g.Enjingi posadio na Venju, ali znam da bi u ovoj crnoj kupaži trebale biti zastupljene: Crni pinot, Cabernet Sauvignon, Merlot, Zweigelt, Frankovka. Nisam niti jedan od onih koji bi takvo što a priori nazvali „an abomination“ 🙂

Jesam doduše jedan od onih skoro uvijek u potrazi za „dobrom kupnjom“, a prekriženih 200 te istaknutih 150 kuna jedan je od poštenijih primjera kako bi „prodajne akcije“ trebale izgledati.

Ako se ne varam, pojavljivanje na Festivalu u Esplanadi prvo je takvo predstavljanje ovog vina koje je tek sredinom 2010. završilo na policama i meni se u tom festivalskom kontekstu pozitivno istaknulo.

Nakon kušanja u osobnom aranžmanu, zabilježio sam sljedeće:

Jak nos, slatkasto-prezrelo voće zweigeltovske prodornosti uz dosta topline na prvu koja mi ipak nije nimalo smetala te diskretan hrast. Iz te topline izbija i čudesan cvjetni parfem što čini doživljaj kompleksnijim. Nimalo čudno da se istaknulo na festivalu.

Punog tijela, slatkasti sirup iz koncentrata s reskom skoro „gaziranom“ svježinom bio bi bukvalan opis prvog dojma u ustima.

Ne mogu reći da su se sorte homogenizirale u ovom vinu i ukoliko je ideja bila ostvariti vino terroira, bijelo Venje ostaje kudikamo uspješnije u tom smislu.

Ali gušt mi je bio popiti ovo vino jer ipak je drugačije na ugodan način. Možda je Zweigelt nešto istaknutiji, ali to je usporedivo s Tramincem u bijelom Venju 2003. odnosno, nije me smetalo u trenutku kad sam odlučio jednostavno uživati u čaši. Mnogima se neće svidjeti, ali mnogima hoće. Jedini problem, mnogi se neće odlučiti priuštiti si ga, jer cjenovno ovo nije vino za „jednostavno uživanje“.

Ipak, mekoća kojom ispunjava usta, tekstura i ekstraktnost kao stvorene za nježniji spol (odnosno predrasudama prema istom u pogledu vinskih afiniteta), barem onaj dio koji ne preferira tanične Plavce i „kisele“ Terane… kako je netko nedavno komentirao, „vino koje me čini sretn-im/om“.

Cijena: 100 kn (prosinac 2010.)

Čime sam hladio gorljivo nepce na Silvestarsku noć nego idealnim prigodnim poklonom. Pjenušac „Poj“ rađen je klasičnom metodom vrenja u boci. U ovom slučaju to stvarno podrazumijeva stanoviti vremenski proces, a ne „insertiranje“ tablete kvasaca koji će isti proces ubrzati na par mjeseci.

Intenzivna svijetložuta boja zlatna odsjaja s ne preobilnim, ali konzistentnim perlanjem sitnih mjehurića pri sredini tulipan čaše.

Aromatično na nosu, opojan skoro parfemski vonj na prvu, skoro mošustan poput osvježavajućeg deserta od marelica sa sirom, istovremeno slatkasta i kiselkasta senzacija…

Međutim, zbog ugodne gorčine u završetku idealan aperitiv ili dostojan welcome drink. Ali ne samo zbog toga 🙂

Mekano, doista s naglaskom na orašaste plodove… ugodna slasnost i relativna kremastost čini ovo pjenušavo vino vrlo dopadljivim i zahvalnim čak i za neke gastro kombinacije.

Još jednom zahvaljujem na fantastičnom poklonu. Slobodno me se sjetiš u navedenom kontekstu i izvan prigodnih blagdana 😉 Nazdravlje!

Meni se čini da je 2010. bila zanimljiva godina za vinopije. Brojna vina za koja sam objavio dojam s cijenom na datum kupnje danas su još „jeftinija“. Zatim, više konzumiram domaća vina od uvoznih što nije bio slučaj godinama ranije, a taj trend nije samo u mojem slučaju. Čini se da je domaća proizvodnja sve bolja, a MPC cijene sve pristupačnije. Stoga sam iz arhive 2010. izdvojio hrpetinu vina koja ubrajam u vrijednost-za-novac ponudu u svojoj kategorji i na našem tržištu:

Nottola, Vino Nobile di Montepulciano, 2005.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/03/15/nottola-vino-nobile-di-montepulciano-2005)

Jedan od rijetkih Nobile di Montepulciano dostupnih u RH kojeg se sjetim svaki put kad preplatim neko uvozno vino 🙂

J&F Lurton, Pilheiros, 2004.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/03/12/j-f-lurton-pilheiros-2004)

Kao što sam i napisao, Pilheiros koji možda globalno i nije neki „best buy“, ali ne znam ni jedno Portugalsko vino tradicionalnih sorti boljeg omjera vrijednosti za cijenu na našem tržištu.

Tedeschi, Valpolicella Classico Superiore, 2006.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/03/03/tedeschi-valpolicella-classico-superiore-2006)

Koliko poznajem kurentnu ponudu u RH, ovo je najbolji omjer dobivenog za uloženo u svojoj specifičnoj kategoriji i ukoliko poželim Valpolicellu, pomislim na ovo vino.

Enjingi, Zweigelt barrique kasna berba, 2006.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/03/03/enjingi-zweigelt-barrique-kasna-berba-2006)

Dakle skoro prepolovljena cijena u odnosu na dan kad sam prvi put probao meni uvjerljivo najbolji Zweigelt u Hrvatskoj i jedno od najzanimljivijih domaćih vina općenito.

Erdutski vinogradi, Meandar Portus, 2007.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/04/13/erdutski-vinogradi-meandar-portus-2007)

Bilo bi zanimljivo provjeriti je li ovo vino i danas na istoj razini kao u proljeće jer za ove novce vrijedi riskirati. Zapamtio sam ga kao jedno od rijetkih primjera dobro posloženih kupaža u kojima su naglašene upravo najbolje osobine zastupljenih sorti.

Calvet, Chateauneuf-du-Pape, 2007.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/05/04/calvet-chateauneuf-du-pape-2007)

Nekad bilo sad se spominjalo kategprija 🙂 Prisjetio sam se avc-ove dojave za nešto što se smatralo nemogućim. Tu i tamo, naši supermarketi stvarno pokažu (slučajno) da su dio Svijeta u kojem je moguće naći CdP za desetak EUR. Bazičan, rudimentaran, ali pravi CdP. Za petstotinjak Eura više i ifke bi mogao pronaći Domaine Pegao recimo 😉

P.O.Panjoka, Malvazija, 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/05/03/p-o-panjoka-malvazija-2008)

Zašto studiozno pratim rezultate Vinistre? Upravo da bi otkrio ovakvu neočekivanu ponudu. Vino koje je svoju impresivnu zrelost pokazalo prošle godine, puno dojmljivije negoli u 2009.oj kao mlada Malvazija.

Buhač, Merlot, 2009.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/06/21/buhac-merlot-2009)

Očekivao sam ovo vino na ovoj listi nakon (za mene) otkrića berbom 2008., ali bi volio da je vinar u svojoj dobrostivosti izbjegao konfuziju jer za istu cijenu se moglo uzeti vrhunsko i kvalitetno vino. Vrhunsko otvorio neki dan i stojim iza svake riječi koja i ove godine Vinogorje Srijem svrstava u BEST-BUY.

Antunović, Postup, 2007.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/06/15/antunovic-postup-2007)

Pravi pravcati Postup! Pppppotpuno paradoksalno poput Plavca prihvatljivih para. 🙂 Ne znam koji Postup se može naći ispod 10 EUR, a da je sličan vinu koje bi trebalo dolaziti s položaja Postup. Ni Po-stup više nije pre-skup.

Antunović, Plavac, 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/12/01/antunovic-plavac-2008)

U svojoj cjenovnoj kategoriji Plavaca do 40 kuna, svakako jedna od najpoštenijih ponuda.

Iločki podrumi, Traminac (vrhunski), 2007.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/06/08/ilocki-podrumi-traminac-vrhunsko-2007)

Egzemplar  Iločkog Traminca (suhog) i ujedno VALUE pobjednik u svojoj cjenovnoj kategoriji. Ima povoljnijih, ali ti Traminci nisu za mene. Kako sam i napisao, ovo bi svaki vinopija trebao probati, makar „samo“ u edukativne svrhe 😉

Kos, Kerner, 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/07/28/kos-kerner-2008)

Mislim da je već 2009. aktualna, barem „kasna berba“ koju sam baš jučer ispijao. Nekako mi je došlo da i ovo vino istaknem u BEST BUY kategoriji pa nek se javi tko će baciti prvi kamen 😉

Ivan Katunar, Žlahtina, 2009.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/09/30/ivan-katunar-zlahtina-2009)

Lagano i pitko, izvrsno vino! Nenametljivo prisutno. Fenomenalno zahvalno. Nedavno sam ga ponovo isprobao za neku feštu i zaključio kako mi je možda među 5 najboljih vrijednosti za novac koje sam imao sreću degustirati u 2010.

Piquentum, Blanc, 2009.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/10/27/piquentum-blanc-2009)

Jedino vino koje sam osim u BEST BUY ubrojio i među meni najbolje, odnosno butelje koje su me osobito impresionirale u protekloj godini.

Belje, Graševina (vrhunska), 2009.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/10/05/belje-grasevina-vrhunska-2009)

Moram odati priznanje Belju koje iz berbe u berbu uspijeva napraviti masovnu, ali zato cjenovno prihvatljivu te izvanrednu Graševinu. Ovakva vina imaju potencijal mijenjati kulturu stola daleko više negoli nedostupna vinska ezoterija u kojoj će rijetki imati privilegij uživati.

Vuina, Babica Štafileo, 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/12/20/vuina-babica-stafileo-2008)

Kronološki nekako posljednje, ali meni jedno od prvih „best buy“ ponuda godine.

Iuris, Muškatni Silvanac, 2007.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/02/09/iuris-muskatni-silvanac-2007)

Iuris je općenito jedno ugodno iznenađenje, ali ovaj Muskat Sylvaner kao sinonim poznatog Sauvignona odličan je primjer.

Belje, Merlot, 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/05/25/belje-merlot-vrhunsko-2008)

Unatoč oprečnim stavovima, pa i osobnom rezerviranošću, nakon vrhunske i cjenovno pristupačne Beljske Graševine, Merlot ipak nije bez veze ispao Decanter Regional Trophy Winner u svojem rangu.

Galić, rose, 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/05/19/galic-rose-2008)

Svašta smo ovdje diskutirali, međutim meni je ovo vino ostalo kao divno i delikatno rose iskustvo koje nisam očekivao pa me ugodno iznenadilo, kao i cjelokupna Galićeva ponuda vina.

Veralda, Muškat bijeli, 2009.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/05/10/veralda-muskat-bijeli-2009-suho)

Suhi muškat iz Istre, a nije Kozlovićev, a pruža sličan jednostavan užitak koji preobraćuje ljude na vino, a na koji niti jedan vinopija nije imun.

Agrolaguna, Festigia, Castello, 2007.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/08/12/agrolaguna-festigia-castello-2007)

Prije koju godinu dobio sam Festigia vino i bio poptuno razočaran. Tim više sam ove godine bio ugodno iznenađen ovom kupažom koja je meni odlično sjela.

Bouquet Telish, Castra Rubra, Nimbus, Sauvignon Gris, 2009.

Bouquet Telish, Via Diagonalis, 2008. i

(https://vinopija.wordpress.com/2010/11/03/bouquet-telish-castra-rubra-nimbus-sauvignon-gris-2009/)

(https://vinopija.wordpress.com/2010/10/05/bouquet-telish-via-diagonalis-2008)

Tako Bugarsko, a tako dobro. Nije to bag-in-box 3litre za 29,90 kn već odlična ponuda iz zemlje koja ima tradiciju, a sada očito i sposobnosti da napravi ovakva vina.

 

Vinarija Škegro, Krš bijeli, 2009.

Vinarija Škegro, Krš crni, 2009.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/04/21/vinarija-skegro-krs-bijeli-2008)

(https://vinopija.wordpress.com/2010/04/23/vinarija-skegro-krs-crni-2009)

And last but not the least: Žilavka i Blatina autentičnih obilježja, a moderne užitnosti. Isprva fasciniran osobito Žilavkom, danas oduševljen Blatinom koja je genijalno dozrela. Meni možda najugodnije iznenađenje godine!

Nemam neki osjećaj da sam u protekloj godini kušao osobito „velika vina“ izrazite osobitosti osim nekolicine koje navodim u nastavku. Međutim, nekoliko večera u društvu Buonsanguea i njegove vinske arhive dodatno je zakompliciralo ionako predivno zamršen vinski svijet. Obično „brojim“ samo vina koja sam isprobao u vlastitom domu, ali premda nisam radio bilješke, dovoljno koncentrirano sam kušao Buonsangueov odabir te jednostavno moram navesti bar one butelje koje su me osobito impresionirale.

Možda je netko primjetio tri vina kojima sam dodijelio 4do5 ocjenu?

1. Jakončić, Carolina (rdeča), 2006.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/05/15/jakoncic-carolina-rdeca-2006)

Ne skrivam da sam fan Goriških Brda, a ova tipična predobra crna kupaža nije toliko eksponirana kao prva imena Brda (Movia, Ščurek, Simčić), ali nimalo ne zaostaje i meni je jedno od najboljih vina u kojima sam uživao u 2010.

2. Enjingi, Venje (bijelo), 2003.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/08/24/enjingi-venje-bijelo-kasna-berba-2003)

Bez ulaženja u visokoindividualne diskusije tipa koja berba je bolja, ove godine Venje je donijelo na stolove meni možda najbolje bijelo vino Hrvatske, posebno kontinentalnog dijela i to po MPC koja je danas čak ispod one koju sam tada dao. Pa nek se i osjeti malo više Traminca, to samo produbljuje kompleksnost i pojačava čaroliju.

3. Pichierri, Terrarossa, Primitivo di Manduria, 2006.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/10/27/pichierri-terrarossa-primitivo-di-manduria-2006)

Čudo u čaši za niti 8 EUR. Nevjerojatno! Savese za koji je Buonsangue izjavio da bi „trebao koštati 4-5 puta više nego košta, ali tko sam ja da se žalim“ Znam tko si – moj ambasador onostranog Primitiva 🙂 I neću se žaliti!

4. Boškinac, crno, 2007.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/11/03/boskinac-cabernet-sauvignon-merlot-2007)

Dabogda pio ovo vino svaki dan ako lažem da nije za 4do5 🙂 Ilustracija kako „ocjene“ mogu biti problematične. Da odaberem jedno vino koje bi najradije otvorio od svih iz cijele prošle godine, u devet od deset dana odabrao bi ovo! Ali, morao sam se praviti pametan kad znam da „Barba“ čita svaku moju riječ 😉

5. Matarromera, Ribera del Duero, Crianza, 2007.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/07/08/matarromera-ribera-del-duero-crianza-2007)

O.K. priznajem da sam snobina koji mora pokazati kako voli baš Riberu del Duero. Ovo je dobavljivo u supermarketu za 15ak EUR, ali ne u Hrvatskim na žalost.

6. Korta Katarina, Plavac Mali, 2006.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/09/27/korta-katarina-plavac-mali-2006)

Ove godine priklonio sam se profinjenim doživljajima vrhunskog Plavca Malog. Korta Katarina, Saints Hills, Grgić… tko se još može priključiti takvom stilu? Rafinirani Plavci prestižnih položaja školovani na vrhunski način i premda je Korta svojim Pošipom zasluženo već priznata, kod Plavca Malog daleko je veća konkurencija. Također i raznorazna filozofiranja na koja sam zaboravio čim sam kušao ovaj Plavac. Još da se dokopam Reubens Reserve…

7. Saints Hills, Dingač, 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/09/16/saints-hill-dingac-2008)

Bio bi ja oduševljen i Nevinom da sam je kušao kao Chardonnay plus nešto Malvazije, poput Butkovića 😉 Ali zato Dingač! Dingač je fenomenalan. Gentle Giant u tekućem obliku kojem je čak i moja gospođa dala visoku ocjenu, a to je rijedak privilegij 😉 Cijena adekvatna za prekobarske skorojeviće koji žele osjetiti vinsku ezoteriju, ja bi je postavio i višom za to tržište. Ambasador Hrvatske par excellence.

8. MaDeBaKo, Malvazija, 2009.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/09/13/madebako-malvazija-2009)

U kategoriji mlade ili svježe Malvazije kakvu smo srećom naučili konzumirati, MaDeBaKo se stvarno pokazala meni najboljom ove godine u svojoj kategoriji.

9. Piquentum, Blanc, 2009.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/10/27/piquentum-blanc-2009)

Drugačija, neforsirana, najprirodnija, a uz sve to jednostavno izvrsna, već dozrela i neodoljiva Malvazija francusko-hrvatskog mladog vinara. Obzirom da sam zadnju uzeo za 55 kn MPC u Dobrim Vinima, jedino vino koje će se naći na mojoj BEST OFF i BEST BUY listi. Da završim u tonu popularnih vinskih tiskovina: ne čekati, trošiti odmah 🙂

10. Adžić, Graševina Hrnjevac, 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/09/02/adzic-grasevina-hrnjevac-2008)

Premda volim i Adžićev Sivi Pinot i štošta, upravo ovaj stil Graševine je nešto što se meni jako sviđa i osobno vrlo cijenim. Jako dobro napravljeno.

11. Aleksandrović, Vizija, 2006.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/11/17/aleksandrovic-vizija-2006)

Dabogda doživio da netko u Hrvatskoj napravi ovako dobru Frankovku. Ako nekome nije dobra, sugeriram da reference potraži u Austriji. Kad bi se po ovoj cijeni našla na domaćim policama, možda bi bilo drugo vino koje bi stavio na BEST OFF i BEST BUY listu.

12. Gulfi, Rossojbleo, Nero dAvola, 2008.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/10/20/gulfi-rossojbleo-nero-davola-2008)

Ovo bi bilo treće na BEST OFF i BEST BUY listi 🙂 8 EUR za „entry level“ – to treba objasniti brojnim Plavac proizvođačima. Entry level ne znači bulk smeće, već naprotiv! Rossojbleo je čaša puna života i energije.

 

A sad spektakl, with courtesy of Buonsangue koji je presiskusan insider s intimističkim poznavanjem vina u najkonkretnijem i najširem smislu istovremeno…

 

Montenidoli, Il Templare 2006, Bianco di Toscana IGT, San Gimignano.

(https://vinopija.wordpress.com/2010/08/20/vecera-kod-buonsanguea)

 

Marie Noelle Ledru, Ambronnay, 1999.

Hrđa i zlato 🙂

 

 

 

Domaine de Belliviere, Coteaux du Loir, 2001.

Chenin Blanc s jedne od najsjevernijih položaja na kojima se uopće radi mirno vino. Nakon desetak godina, magično.

 

 

 

Domaine Pegau, Chateauneuf du Pape, 2000.

Da. Parkerov 100pointer. Nikad ranije nisam probao 100bodaša, osobito zasluženog. Na kraju sam zaključio kako mi je „dosadno savršeno“.

 

 

 

Fatalone, Primitivo Gioia dei Colle, 1997.

Primitvo u tercijarnoj zrelosti, gumenasto iskustvo za kojim najviše žalim da nisam radio bilješke.

 

 

Clos Martinet, Priorat, 2000.

Još jedan ovaj put 95pointer i još jedno vino koje nisam nikad probao, a želio sam. Primjetio sam jedan Priorat u Hrvatskoj za neobično pristupačnih sto kuna, ali neću reći gdje…njanjanjanjanjanjaaa 🙂

 

 

 

Rudi Pichler, „Federspiel“ Gruner Veltliner, 2000.

WooHoo za Wachau GV desetogodišnjak!!! Sama mineralnost je kompleksna, a aromatski prezahtjevno za opisivanje.

 

 

 

Patrick Ducournau, Chapelle Lenclos, Madiran, 1990.

Ne znam koliko ljudi postoji da bi „na slijepo“ prepoznali francuski Tannat. Dvadestogodišnjaka. Ja nisam bio jedan od tih, ali sam izrazito uživao toj spoznaji.

 

 

 

Celinate, Valcalepio Rosso

Mislim 2005. ili tako neka „recentnija godina“ i istinski gušt iz potpuno neočekivanog kraja po smiješno niskoj cijeni tako da sam već naručio koliko će stati u bisage 🙂