Uoči uskršnjih praznika kao prve najave turističke sezone, ugostiteljstvo u pravilu zahtijeva najnovije godište istarskih malvazija. Da li je sve započelo s usvajanjem potrebnih vještina i odjednom dostupne tehnologije za tzv. moderno vinarenje ili je pozicioniranjem Istre kao regije kompromis formiran kako bi se utažila žeđ neopterećene publike, u svakom se slučaju institucijaliziralo kroz Vinistru. Kult „svježe“ malvazije danas je dominantan. Pobjednik kategorije mlade malvazije bit će tražena roba.
Tako nastaje proizvod reći će netko. Netko će pomisliti kako mi šmekeri kao znamo bolje jer idemo na festivalske radionice „otkrivati“ kako su i odležane malvazije dobra vina i time, u stvari, samo podržavati umjetnu podjelu na mlado i zrelo.
Dobro vino je dobro vino. U svim fazama svog životnog ciklusa. Neovisno o stilistici i posebno neovisno o tržišnim zahtjevima.
Ponekad se susretnemo s vinima toliko dramatičnog podrumarenja koja ipak jesu neprihvatljiva u, za njih, mladosti. Premda su punjena i plasirana nekoliko godina od berbe. Najistaknutiji primjer koji me tu fascinira je Roxanicheva Antica u kojoj tek danas, deset godina nakon berbe, mogu uživati. To je vino vrlo promišljena i namjerna kontra dominantnoj stilistici, potpuno drugačije vino koje je otvorilo poneko fundamentalno pitanje s svojoj ambiciji, ali i kao takvo je svejednako stilski statement.
Dobro vino iz dobrog materijala ne treba imati toliko ambicioznu agendu da bude dobro u mladosti, zenitu i opadanju. Primjer su brojne „bazne“ Coronicine ili Degrassijeve Malvazije iz dobrih godina. Zabilježio sam i kako dozrijeva dobro vino iz malvazija na primjeru boce „7 dan“. Zajednički projekt tada još mladih i neafirmiranih vinara, tadašnja „mlada Malvazija“ sigurno je i danas divno vino.
Za razliku od danas pomalo i mitskog sedmog dana, nedavno sam otvorio jedno zaboravljeno vino. Otprilike sam slutio što mogu očekivati, ali ipak je bilo nevjerojatno doživjeti ovakav bagrem i svježinu u desetgodišnjoj “baznoj” Malvaziji, zamišljenoj da se popije tijekom sezone 2007. Posebno zanimljivo u kontekstu da se radi o isključivo inox spremnicima korištenim tijekom fermentacije i oblikovanja u podrumu.
Premda iz Malvazije kao sorte ne očekujem takav razvoj s vremenom u boci, a koji bi uspoređivao s najboljim primjerima takvih vina svijeta i premda stvarno smatram da malvazija kao sorta jest uskraćena prirodnim posebnostima te sam slobodan pretpostaviti kako je upravo u navedenom razlog zašto danas imamo „mlade“ i „odležane“ malvazije… svemu tome unatoč, ovo je fenomenalno iskustvo. Pravo malo čudo u tom kontekstu.
Postoji malo ili nimalo uopće vina iz Malvazije Istriane koja deset godina nakon pokazuju takvu snagu materijala. A možda ih je puno, ali ih nitko ne čuva jer se uživa isključivo u njihovoj svježini dok su mlada. Bez obzira što postoje i drugi oblici svježine, oni su osuđeni predeterminiranim očekivanjima tržišta. I ne bi bilo ničeg lošeg u tome kad se „starija“ godišta ne bi zamjenjivala „aktualnim“.
Ili kad se vina ne bi vraćala zbog drugih smiješnih razloga poput taloženja tartarata, što je konkretan razlog zašto je ova Legovina Lavazija iz 2006. provela godine u podrumu.
Ima tome deset godina da sam naručio bocu Ščurekovog Sivog Pinota uz pastrvu u Bohinjskoj Bistrici kad sam prvi put ugledao kristaliće soli zalijepljene na čepu. Kad je primjetio moj podozriv interes, konobar mi je uredno objasnio o čemu se radi i zašto je vjerojatno nastala ta pojava i otklonio strah od nepoznatog. Naravno, prvi gutljaj me razuvjerio da je ikakav problem uopće i bio.
No, zato vjerujem da bi ta boca pravilno čuvana i danas bila odlično vino, samo u zrelijoj životnoj fazi. Možda čak i vrlo „mlada“ u svojoj „zrelosti“.
Dnevnik vinopije 