Cijena: 92,98 kn (10.12.2010.)

„The last thing the World needs is another Merlot“. Niti ne znam koga citiram, ali izjava ima smisla. Međutim, također ima smisla konkurirati Merlotima Novog Svijeta istom sortom iz neke egzotične zemlje kao što je Hrvatska u vinskom svijetu.

Koliko sam upoznat ovo je prva flaširana berba iz novih vinogorja podignutih u Stankovcima, Vinogorje Benkovac u koje je Badel investirao ozbiljne novce kako bi bili savršeni. U enološkom smislu barem.

Iznenadila me mladost ljubičasta odsjaja u čaši za ipak 2007. berbu. Isprva zatvoren nos, ali koji ukazuje na istovremeno koncentraciju i kompleksnost i to primarnih i sekundarnih aroma odjednom. Svakao dekantirati ne bi li se voćno-začinski koncentrat malo opustio.

Snažne kiseline, nespremni tanini – tzv. “ribica efekt“ 🙂 Ovo vino treba još čuvati. Vjerujem da će kroz neko vrijeme biti vrlo zanimljivo, a nove berbe pogotovo. Premda, ne bi mi za ovaj Merlot škodilo malo više sladora.

Vino koje mi je bilo osjetno bolje drugi dan nego prvi, što nije uobičajeno i po tome ću ga „obilježiti“!

Veselim se sučeljavanju Beljskog Merlota s Korlatovim za koju godinu. Diabolično 😉

Pohvale za odličan dizajn boce i vizualno rješenje. Jedan od rijetkih primjera dobre izvedbe u skladu s željenim tržišnim pozicioniranjem.

Cijena: 36,98 kn (10.12.2010.)

Još jedan pretendent za best buy opciju dolazi iz Konavoskog vinogorja, ali ovaj put Cabernet Sauvignon. Neokrunjeni kralj crnih sorata u kraju Gospara. Sumnjam da se Marin Držić okreće u grobu, već radije zamišljam Pometa Trpezu koji drži monolog na Engleskom ispred Danskog kazališta koje nastupa u New Yorku 🙂 Međutim, malo je tog globalizacijskog konteksta prisutno ovdje. Naprotiv, tradicionalan pristup prožima vino od početka do kraja.

Crvikov Cabernet Sauvignon pokazuje pomalo oštrine na nosu, pomalo bačve, ali i voćnost.

Neželjene arome pojavljuju se i na nepcu, ali brzo ustupaju mjesto sortnim aromama, začinjenosti i voćnosti. Vino pokazuje dobru strukturu, ugodne tanine, finu kiselinu te suhoću uz 12,9% alkohola.

Rustikalno. Rudimentarno. Imam dojam kao da kušam vino direktno iz bačve i to mu daje stanoviti rustikalni šarm. Da ne bi netko zaključio kako bi ga trebao skuhati sa šakom klinčića i cimeta, dobra je to priča. Sumnjam da će osvojiti odličja i nagrade, ali meni je dobro sjelo i ukupni je dojam puno bolji od pojedinačnih manjkavosti ili viškova…

3, vino za vinopije 🙂

Cijena: 32,98 kn (10.12.2010.)

U neprestanoj potrazi za poštenim Plavcem do 40 kuna, jedna dubrovačka vinarija zapinje za oko. Plavac Mali Konavoskog vinogorja, zašto ne?

Prvi nos obilježio je oštar hrast, spaljeni ugarak i premda voćnost nastupa iz pozadine, previše je maskirano hrastovinom za moj afinitet kod Plavca Malog.

Moram priznati da na nepcu ostavlja bolji dojam. Prije svega postaje jasno kako je vino stvarno Plavac Mali 🙂

Srednje puna tijela, dobre kičme i s taninima kakvi se i očekuju od Plavca. Tamno bobičasto voće okosnica je voćnog aromatskog profila, a nakon dugotrajna završetka ukupni dojam zapravo je kulminacija koja ovaj Plavac ubraja u iznadprosječnu ponudu u svojem cjenovnom segmentu.

Grub, ali simpatičan Plavac. Naposljetku, iako ispada neuglađen, uz jaču hranu postat će skoro slatko i svakako ugodno društvo. 3

Cijena: 19,80 EUR (studeni 2010.)

Prvo vino sorte Lagrein u dojmovima, premda nije prvo koje sam probao. Ovaj dolazi s 300injak metara nadmorske visine u blizini Merana i Bolzana. Alto Adige, apelacija iz koje dolaze Lagreini, premda ovo „dolaze“ je uvjetno rečeno jer u Hrvatskoj je moguće kupiti jedno jedino vino ove sorte koliko znam.

Mračne boje trule višnje u čaši s gradijentom nijansi od ljubičaste do paste za cipele.

Neobuzdano zrlo šumsko voće pršti na nosu tek suptilno omekšano vanilijom, čaroban šnjof!

Punina tijela i robusna struktura, a opet mekana tekstura i dojam uglađenosti, čak ispoliranosti. Korpulentno, ali nimalo grubo. Tamno voće i neobična mineralnost.

Ovakvo izdanje Lagreina me iznenađuje jer sam očekivao izraženije kiseline, a osobito tanine!?!

Malo mi fali kičme, drskosti Lagreina kakvog pamtim. Malo više kisele višnje, manjo manje paste od šumskog voća i bio bi sretniji za 19,80 EUR.

Premda, s druge strane razvile su se sekundarne srome poput kože, gljiva i tamne čokolade. Također, nisam se ndao ovako zaokruženom vinu sorte Lagrein i vjerujem da dozrijevanje u barriqueu nije bilo dovoljno da ovako smiri „neukrotivo“ vino. Izvjesno su maceracija i kasnija malolaktika bile ključne.

Međutim, ovako harmoničan Lagrein je itekako gušt, premda nisam doživio terroir koliko sam se nadao i stoga još uvijek izvrsna 3 do 4 ocjena na skali 0-5 😉

Cijena: 46,98 kn (10.12.2010.)

Koliko znam ovo je jedino vino sorte Babica Štafileo. Na Svijetu. Utvrđeno je da se radi o direktnom potomku Plavca Malog koji je pronašao idealno stanište u vinogorju Kaštela-Trogir. A ja mislio da samo loš Prošek dolazi od tamo 😉

Fascinantno je koliko je boja replicirana kao podloga etikete vjerna boji vina u čaši. Dakle, zagasita bordo boja koja djeluje zrelije od stvarne starosti vina.

Isprva južnjački toplo na nosu, zrele voćnosti od slatka rogača do prezrelih smokava, zatim začini i pomalo rustikalnih i zemljanih aroma. Miriši na more, kamen i sol kao malo koji „terroir driven“ Plavac i da ne piše Babica, pomislio bi „Eto izvrsna Plavca!“.

U ustima srednjeg tijela, odlične strukture sa stežućim taninima, ali ne previše trpko. Kiseline su odlično uklopljene, a koliko sam shvatio nešto više kiseline koje doprinose svježini, a mnogi bi dodali i starenju 😉 zapravo i jesu osnovna distinkcija sorte od Plavca Malog.

Ozbiljno. Čvrsto. Pošteno vino u smislu autentičnosti. Podsjeća na vrijeme kad vino nije trebalo imati 16,5% alkohola da „lupa u glavu“. Babica ima 12,5% i odlično udara 😉

„Lupila me“ na pravi način! Love it! 4

True wine experience…

Cijena Gato Negro Brut: 44,90 kn (10.12.2010.)

Cijena Quercus Penina: 49,90 kn (10.12.2010.)

Nazdravio sam svojem Dnevniku na dan kad je zabilježio „100 000 views all-time“, a pri ruci su se našli dva best-buy sumnjivca, jer da li je moguće da ima pjenušaca osim Freixeneta koji nude dosta za pristojne novce?!?

Gato Negro pjenušac ne dolazi iz Čilea već Argentine (proizvodi i puni: Finca la Celia). Dakle, očekivano je nastalo tzv. Charmat metodom vrenja u tanku inače bi cijena bila sumnjiva.

Svijetložuta boja u čaši, ne pretjerano obilno perlanje, ali konzistentno. Na nosu svježina i breskva ili slično voće, čak daleke naznake tostiranih tonova, prepečenca s maslacem, a da supruga nije pretjerala s korištenjem klora koji zaudara iz kupaonice tko zna što bi još registrirao 😉

Vrlo živahno u ustima! Suho, ali s 8,5 grama šećera po litri i 12,5% alkohola te dobrom kičmom, vino je u odlično uravnoteženom izdanju.

Vrlo vrlo pristojno i zapravo ugodno iznenađenje! Pjenušavi osvježavajući aperitiv koji se nema čega sramiti. Niti Freixeneta. Meni je omogućio bizarno čudesan doživljaj u kombinaciji s beskvasnim kruhom od miješanog brašna.

In zdaj kosilo… Penušava penina! Slovensko pjenušavo bijelo vino od sorti Rebula i Chardonnay. Lijepo se perla ova penina, krupniji mjehurići i vrlo uporni, neumorni 😉

Nos mi je malo zatvoren, a čini mi se ne samo zbog nedavne prehlade, ali u ustima također iznenađuje. Prvenstveno nije napadno slatko kako bi „extra sec“ mogao sugerirati, zatim oduševljava vrlo jasnom aromom zelene jabuke i to reske i slatke, dakle ne Granny Smith kisele, već domaće zelene jabuke.

Jedan ambivalentan all-rounder vjerojatno zamišljen da prati novogodišnju feštu od aperitiva do nazdravljanja uz „prasak“. A pro pos praska, samo želim istaknuti kako se isto smatra krajnjim divljaštvom izuzev zadnje sekunde Stare Godine.

Na kraju dojma, itekako mogu biti zadovoljan. Pritom mislim na vina, ne na statistiku 🙂 Što se statistike tiče, od navedenih 100 000 views, 20 000 nastalo je u posljednjih točno mjesec i pol. Vjerojatno je opet za sve ifke kriv 🙂

Cijena: 52,98 kn (10.12.2010.)

Obećao sam nekome da ću uzeti Režekov Crni Pinot kako bi sebe i njega uvjerio u kvalitet istog vina, a koji sam uočio prvo na Zagreb wine&gourmet-u, zatim na Festivalu u Esplanadi. Već neko vrijeme mi je ovo vino na popisu i sad kad sam ga napokon otvorio ustanovio sam da boca nije izdržala „test vremena“.

Ono što čep naslućuje potvrdilo se na nosu i osobito na nepcu, znakovi octikavosti ili refermentacije u boci zbog ulaska kisika ili obrnuto. Kako nisam treniran otkrivati mane vina, nisam siguran što se dogodilo, ali sam siguran da se može svakome dogoditi te da bi školovani kušač preskočio opis dojma u ovom slučaju.

Kako mi je ovo prva takva kupnja nakon dugo vremena, ipak objavljujem prvi ovakav „dojam“ jer želim navesti par stvari:

Prvo, pitam se koliko konzumenata bi uopće registriralo ovu neželjenu pojavu u ovoj razvojnoj fazi jer prosječan kupac bi mogao pomisliti da je jednostavno takvo vino obzirom da je još uvijek „pitkije“ od mnogih „ispravnih vina“ 🙂

Drugo, razlog zašto mi se ovo vino svidjelo na degustaciji je što Drago Režek ne pravi visokoalkoholne ekstraktne na prvu loptu dopadljive crne pinote. Premda sad riskiram zvučati snobovski, uspoređujem to sa Shakirom i Pulpom 😉 Svi vole instant hit koji odmah „ulazi u uho“ i Shakira će uvijek biti popularnija od perverznog Jarvisa s danas nepostojećim bendom čiji album sam se natjerao preslušati četiri puta prije negoli sam upio taj specifičan senzibilitet Glam Rocka / Brit Popa devedesetih. Ali, danas neusporedivo više cijenim Pulp od Shakire. Jednako tako Plešivica navodno ima potencijal stvaranja burgundijskih pinota kao malo koji lokalitet u Svijetu i držim kako bi bio propust ići u smjeru u kojem je već prisutan bilo koji Mondavijev crni pinot po kudikamo pristupačnijoj cijeni.

Treće, želio sam iznijeti još jednu smjelu opservaciju 😉 Kad uzmeš mali „ženski“ gutljaj tek vrhom jezika i kad otpiješ gutljaj i pol te ispuniš usta vinom… upravo kod Crnog Pinota doživljavam najveće razlike u doživljaju vina.

Četvrto, ponovit ću dojam i to po mogućnosti paralelnim kušanjem „mini vertikale“ Režekovog Pinota Crnog 2007. i 2008. koje je sada aktualno.

To be continued…

V. međunarodni festival vina i kulinarstva u Hotelu The Regent Esplanade u Zagrebu 26. i 27. studenog jedinstvena je prilika vinopijama da:

a) neumjereno uživaju u iću i piću

b) upoznaju vinsku ponudu i prošire vlastitu spoznaju

c) isprobaju upravo onu ponudu koja im je uobičajeno teško ili teže dostupna, a iz nekog opskurnog razloga zanimljiva

d) nešto četvrto…

Unatoč uvriježenim stavovima, moj odgovor bio je c)

Krenuo sam s precizno definiranom putanjom po točno ciljanim štandovima, a drugi dan ostavio sam za Francuze i „nova imena“.

Na žalost, ništa od toga, prepuštanje slučaju pokazuje se jedini mogući način, a sve ostalo frustracija 🙂 Tko to ne priznaje nesravnjiva je budala, nije li tako buonsangue? 😉

Ipak žalim za brojnim vinima koja nisam uspio „semplirati“, radionicama koja sam propustio, ali od 200injak izlagača imao sam privilegij kušati sljedeće:

Libertin, Rajnski Rizling, 2009.

Bibich, Lučica, 2008.

Dubrovački podrumi, Plausus, 2007.

F. Miloš, Stagnum, 2003.

Režek, Pinot crni, 2008.

Kos, Rajnski rizling, 2009.

Kos, Kerner kasna berba

Kos, Pinot crni 2008.

Jakopić, Sauvignon. 2009.

Jakopić, Muškat žuti, 2009.

Ravalico, Malvazija, 2009.

Enjingi, Crno Venje

Kunjas, Pagadebit, 2007.

Cebalo, Grk, 2009.

Novacco, Malvazija, 2009.

Novacco, Muškat žuti, 2009.

Aleksandrović, Trijumf Noir, 2008.

Batič, Bonissimus cuvee bijeli 2007.

Batič, Cabernet Sauvignon, Merlot, Cabernet Franc, 2006.

Ritoša, Teran, 2009.

Ritoša, Cabernet Sauvignon, 2008.

Ritoša, Cabernet Sauvignon barrique 2008.

Chateau Pillet, Milesime selection, 2008

Gracin, Babić, 2008.

d`Arenberg, The Laughin Magpie, 2007. (80%Shiraz, 20%Viognier)

Radović, Dingač President, 2007.

Radović, Postup, 2007.

Concha&Toro, Don Melchor, Cabernet Sauvignon, 2006.

Markota, Cabernet Sauvignon, 2009.

Coronica, Grabar, 2007.

Zigante, Teran, 2009.

Teško da me sve nabrojano uspjelo oduševiti, ali izdvajam sljedeće:

Režek, Pinot crni, 2008.

Eto svijetla primjera pinota crnog kakvog trenutno može ponuditi Plješivica za pristojne novce.

Jakopić, Sauvignon, 2009.

Generalno mi je drago da se pojavilo ponešto više vina Međimurja i „novih“ imena. Ovo je jedno od vina koja sam došao kušati.

Enjingi, Crno Venje, 2003.

Vrlo oprečne komentare sam dobio za ovo vino od hvalospjeva do teških razočaranja, međutim mene je oduševilo možda više od svega toga dana!

Batič, Bonissimus cuvee bijeli 2007.

Ovo mi nije prvi susret s fenomenalnom kupažom iz Vipavske doline koja se radi samo u odabranim godinama, ali kad te nešto drugi put oduševi i to kraj vrhunskih Batičevih crnjaka, onda je to velika stvar 😉

dArenberg, The Laughing Magpie, 2007.

Pomalo u zakutku, štand Bin 19 ponudio je i ovu kupažu Shiraza i Viogniera, vino koje si još nisam priuštio, ali nakon ovoga kanim 😉

Na anketno pitanje koje sam postavio uoči festivala odgovorilo je svega 29 ljudi. 55% je odgovorilo da dolazi na Festival, 34% da ne, a 10% neodlučnih. Anketa dakle nije osobito uspjela premda ju je u 4 dana pregledalo 197 posjetitelja.

Možda bi bilo više odgovora da je bila nagradna anketa. Recimo, butelja Knappstein Shiraza 2008. TZGrada Zagreba 🙂 WTF?

Navedenom unatoč ili upravo stoga, procjenjujem kako je Festival svakako uspio ispuniti očekivanja većine posjetitelja te tako dodatno učvrstio svoju poziciju jednog od najvažnijih vinskih događaja u Hrvatskoj.

Cijena: cca 40 kn (studeni 2010.)

Za divno čudo uvijek mi je drago dobiti butelju vina. Isto vrijedi i za ovu koju sam dobio nedavno i otvorio dan nakon također Trs-ove Graševine Dekan.

Jedan ABC freak poput mene (anything but Chardonnay) jedva čeka priliku izvrijeđati moderne inkarnacije ove plemenite sorte, međutim ovaj put nisam imao osnove.

Zelenkastožuto u čaši, ovo vino ipak ima suptilan miris, pomalo i slani maslac, plus specifičan špekasti vonj što mi čak i nije loše kad se radi o Malvaziji odležanoj u akaciji, ali kod charodonnaya iz Srijemskog vinogorja… pa isto nije loše 😉

U ustima dobro uravnoteženo, osvježavajući Chjardonnay reskih kiselina, ali ugodno i pitko vino unatoč naizgled visokih 14,5% alkohola.

Dobre kiseline. Slankasto. Ugodno. Suptilnije od očekivanog. 3+

Cijena: 59,98 kn (08.11.2010.)

Hehe. Prisjetio sam se zgode iz ne baš toliko davnih dana 🙂 ,a koja je išla otprilike ovako: Jedan student komentira „to je taj profesor, on ti je dekan“. Drugi odgovara: „ne samo da je dekan, on je i docent“ 😉

„Dekan“ je naziv položaja vinogorja Srijem, na jednim od padina Fruške Gore.

„Graševina Dekan“ koju sam probao ozbiljno ugrožava status Kutjevačkoj Zlatnoj Dolini kao carstvu Graševine. Već prvi nos obilježava jabuka, ali reska i slatka jabuka s cimetom. Dobar nos, ovo je već drugačije iskustvo u odnosu na bazičnu Graševinu vinarije Trs.

Čvrste kiseline i dobra struktura. Prava Graševina. Ali, s dodirom profinjenosti, mekoće teksture i užitnosti. Istovremeno vibrantno i živo s umjereno dugom završnicom koja vuče na još.

Gušt. 3/4+ (0-5) Very well made. Ukusno. Zavodljivo. Slasno.

Kome se ova Graševina ne svidi, može reći da ne voli Graševinu… Možda će mu se svidjeti Goldberg ili Principovac, ali to su ekstremi. Dekan je Graševina izvornih sortnih obilježja vinificirana moderno, s dozom profinjenosti.