Cijena: 39,30 kn (25.05.2011.)

Kako bi volio da mi se ovo vino svidjelo kao na degustaciji. Na degustaciji mi se činilo da osjećam Goriška Brda u ovome vinu, ali sada to na žalost ne mogu potvrditi.

Bazično i bezlično, premda dobro napravljeno, ovo vino je tek dobar Cabernet Sauvignon koji je još uvijek zanimljiviji i meni draži od over-fruit voćnih bombi Novog Svijeta u ovoj cjenovnoj kategoriji. Ali, svejedno nezanimljivo.

Fer cijena, korektno vino o kojem ne znam što bi napisao… bogatstvo crnog ribizla na nosu, srednje puno tijelo, ugodno tanično (tanini mu baš daju stanovitu „ozbiljnost“), fino ukomponiranih kiselina i sladora i 13% alkohola, bla, bla… uz razvodnjeni sok od crnog ribizla tu je i neka natruha mentola u aromatici, što samo doprinosi sortnoj prepoznatljivosti, ne i Goriškim Brdima, barem ne dovoljno.

Da sam ovo kušao bez predočekivanja bio bi zapravo skroz sretan s dobrim vinom za 40 kn! Bio bi prezadovoljan zapravo. Realno je bolje od većine Cabernet Sauvignona u svojem cjenovnom razredu. Ono što mi se učinilo da osjećam nisam na žalost otkrio, svakako ne u 40 kn na žalost 😉 3

Cijena: 23,90 kn (25.05.2011.)

Već sam pisao o ovome vinu prije nepune dvije godine. Tada je berba bila 2007. i koštalo je 2,60 kn manje 🙂 Ribolla Gialla, 12% alkohola!?!

Regularni navojni čep, ležeran, ali promišljen design… osmišljen proizvod 😉

Transparentna žućkasta u čaši s ponekim mjehurićem. Nos svjež i vinozan i vjerojatno bi otkrio još poneku asocijaciju da ga nisam propisno rashladio za konzumaciju. Ionako ne bi pao u nesvijest od dubine i slojevitosti… ali zato taj „crisp“ efekt na nepcu…

Suho, svakako i citrusno, zamišljeno kao kvalitetna alternativa za mlade vinopije, svježe i živahno za neobaveznu konzumaciju, vino pršti veseljem, „poživljojoče“ 🙂 a opet prava stvar i fenomenalno za 24 kn.

Trica s plusićem! Ugodno i opasno pitko 😉

Cijena: 19,90 kn (25.05.2011.)

Potpuno slučajno naletio sam na ovu litrenku prije koji tjedan na degustaciji u Vrutku. Čovjek me nagovorio da probam i shvatio sam da moram u Dnevniku plasirati jednu tezu.

U litrenoj boci preljepljenoj prastarom etiketom i to sa tradicionalnim limenim navojnim čepom krije se uznemirujuća stvarnost.

Dakle pravi Sauvignonski nos, travnatost i svježina… u ustima vinozno, sortno prepoznatljivo, ali užitno i odlično posloženo… kad bi istim sadržajem punili elegantnu 0,75L butelju cijena bi bila bar dupla i svejedno prihvatljiva kupcima. U ovoj kategoriji ne očekujem finesu niti ikakvu kompleksnost, ali ovo je iznimno korektno vino, ugodno rashlađeno prava milina!

Upravo se tu krije ta „uznemirenost“ i teza koja kaže kako velike vinske zemlje nemaju loš proizvod ni u najnižoj kategoriji. U takvim vinskim destinacijama, niti rinfuzno vino koje kupiš kod domaćina nije bez minimalne prihvatljive razine kvalitete.

Jesu li susjedi dostigli tu granicu koja nije samo do proizvođača već i do konzumenata jer dok god možeš zarađivati prodajom tetrapaka ili 5litrenog PVC pakiranja kupcu koji ne razlikuje Venus od Brunella zašto bi se trudio u vinogradu i podrumu?

U ovoj cjenovnoj kategoriji vino je tek proizvod ili roba široke potrošnje, a u tom slučaju uspješne kompanije nisu proizvodno već prodajno i čak marketinški orijentirane. To znači da oblikuju proizvod prema potrebama i željama konzumenata makar to značilo da postoji tržište koje bi preferiralo vino u prahu iz vrećica…

Međutim vino je jedno od rijetkih preostalih područja gdje je „proizvodna orijentacija“ jedina moguća da se ne bi obistinio gore navedeni scenarij s vrećicama plus dva deci vode. U toj orijentaciji, ponekad će se rezultat vinskog virtuoza izdići iznad razine proizvoda u autorskoj interpretaciji vinara, ali to nije tema ovog posta.

Tema je da u masovnoj proizvodnji također možeš prijeći granicu nakon koje više ne znaš napraviti loše vino. Niti za 20 kuna po litri!

Cijena: 159,90 kn (24.05.2011.)

Prvo sam spoznao da je od mlade Malvazije bolja tek ona odležana i to po mogućnosti u akaciji, a sad mi se čini da postajem fanatičan ljubitelj i „maceriranih“. Što je sljedeće? Hvalospjevi superteškim putrastim prebarikiranim ekstremnoalkoholnim kalifornijskim Chardonnayima devedesetih?

I don`t think so. Ova Malvazija nije „teška“.

Šnjof, šnjof?!? Zlato u čaši, zlato i na nosu… 15 dana maceracije definitivno se osjeti. Opet, taj je šnjof tako sterilno čist da je sortnost neupitna, bagremov cvijet, bazga, egzotični začini i ljekovite trave…

Srk, žvak, gut… gumenasto 🙂 Predivno lagano, prozračno, ali prepuno zrele aromatičnosti, ekstraktno…savršen primjer kako kod ovakvih vina ima smisla isticati pojedinu senzornu karakteristiku koliko i razinu jantarne kiseline 😉

Kompleksnost vina je i u samoj strukturi i u aromatici i u činjenici da se „mijenja“ tijekom uživanja u njemu. Nakon nekog vremena mogao sam doslovno dodirnuti koricu limuna i naranče, zatim sok od jabuka… sinestezija!!! Rashlađeni mineralni tonik kroz jedva sat vremena postao je „sirup protiv kašlja“. Lijek? Meni apsolutno. 4 s plusem!

15 dana macerirano vino s 14,3% alkohola koje je još uvijek „bijelo vino“ i još uvijek nježna Malvazija. Ali takva koja paše i uz pečeni odrezak i uz dimljeni seitan recimo. Ne prerashlađena.

Cijena: cca 43 kn (svibanj 2011.)

Za razliku od prethodnih vina, ova etiketa zna se često naći na domaćim policama. Međutim, nikad nisam probao ovo vino. N°2667 oznaku nosi butelja koju sam dobio, a sadži vrhunsku Žilavku podruma „Andrija“.

Šnjof, šnjof!?! Najviše đumbir i vegetalnost, donekle i osobit mineralni „otisak“ Mostarskog vinogorja.

I hladno i zagrijano jasno naznačuje svoju vinoznu pitkost.

Srk, žvak, gut !?! Lijepo balansirana Žilavka, sortno prepoznatljiva, sa zavidnim, ali ipak preprimjetnim kiselinama. Moment koji postaje dosadan s vremenom. Vinogradarska jabuka u retrookusu dobrodošao je aromatski aspekt, ali rigidna struktura kao da ne pušta previše užitnosti…

Sve u svemu, najmanje me se dojmilo od četiri isprobane Žilavke, ali mi je itekako drago da sam je probao i vjerujem ne posljednji put jer i ona mi se sviđa, 3.

Cijena: nepoznata (svibanj 2011.)

Butelja s „posjetnicom“ ili radije „podsjetnicom“ koja mu visi oko vrata. Podsjeća zašto vino nije samo proizvod, nije tek roba na polici već je ponekad autorsko djelo svojih tvoraca, vinogradara, vinara i podrumara…

Na privjesnici piše „kristalno zlatnožuta boja“ i slažem se u potpunosti 🙂

Predobre mineralno-voćne arome na nosu… suzdržano, baš „ljupko“.

U ustima baš lagano, ali okrepljujuće. Ekstrakt se dostojno prezentira… niti teško niti prepitko sa slanom mineralnosti kao osnovom aromatskog profila. Izvrno. Čisto. Idealno uravnoteženo, možda najbolji nagovještaj želje vinogradara i vinara daje „Duša vina“ C. Baudelairea otisnuta na privjesnici… otisak tog svjetonazora prisutan je i u samom vinu.

Težačka vinoznost u kičmi prepušta mjesto mladenačkoj voćnosti, sve kroz kamen, sunce i sol, napitak koji uistinu ide „U zdravlje!“

Jedna od najboljih Žilavki koje sam probao. Uz jelo, začin koji nedostaje. Samostalno, okrjepa koja oživljuje. 4 s plusom!

Cijena: nepoznata (svibanj 2011.)

Slijedi berba 2009. godine. Žilavka, Bena, Krkošija Mostarskog vinogorja u numeriranoj butelji 00747, odležala u hrastovim bačvama.

Na oku gusto, „vidljivih“ 13% alkohola ?

Na nosu bačva, dosta „težine“ drva koja prekrije mirisne senzacije kojih ima dosta… bilje koje me podjeća na proljetni cvat prirode, kamilica… srećom nije „vanilizirano“ drvom… još 😉

Glatke teksture, nešto primjetnije topline, ali gutljaj koji klizne preko nepca ravno u finiš. Slankasto slasno, jasne mineralne podloge, vegetalno, orašasto u povratnom okusu (lješnjak), „ozbiljno“, ali bez gorčine. Ovako uravnoteženo besprijekorno, vrlo užitno vino. Da nije hrast toliko utjecajan, carska Žilavka bila bi autentičan imprint svojeg nasljeđa. Ovako, pomalo pretenciozno korištenje hrasta srećom nije prenametljivo da sakrije taj identitet. Jedino je on predstavljen u vrlo ozbiljnom, teškom izdanju. Vino za uživanje pri skoro sobnoj temperaturi, 3/4.

Cijena: nepoznata (svibanj 2011.)

Vilinka je mitsko mjesto na kojem su prema narodnoj legendi vile izvodile noćne plesove. Za vinopije je bitniji podatak da je to mjesto na 400 metara n.v. nedaleko Kruševa u Mostarskom vinogorju.

U čaši ova je Žilavka metalno zlatno-žuta i potpuno bistra.

Šnjof, šnjof!?!? Opojan vonj ljekovita bilja i korjenastog povrća.

Srk, žvak, gut!?! Isovremeno i tvrda i meka, krute strukture, a svilene teksture. Nježna mineralnost iz pozadine završava retronazalnom ugodnom gorčinom orašastih plodova.

Iznimno suha, ali jednako iznimno pitka s 12,5% alkohola… ova mlada Žilavka opojno je iskustvo s već perfektno uklopljenim kiselinama. Voćna slatkoća na sredini nepca je izvrsno iznenađenje. Uz hranu postaje slasno i užitno, a ostaje ono što je najvažnije od svega – specifično.

Moćno, na suptilan način, pravi ambasador podneblja Hercegovine.

Obzirom da sam s osmijehom solo „zdrobio“ butelju, moj dojam mora biti I love it! 4.

Cijena: 27,98 kn (25.03.2011.)

Prije nekih godinu i pol, u odluci da malo bolje istražim vina Istočne Slavonije, Buhač je bio jedan od presudnih razloga. Vrijeme je došlo da probam i njegov Traminac. Očekivao sam tipičan Traminac Srijemskog vinogorja, jedino što niska cijena nije imala smisla… ali ne pada mi na pamet žaliti se zbog povoljne cijene 🙂

Buhačev Iločki Traminac toliko je ekstremno vino u nekonvencionalnom smislu da mi je zakon 🙂 Traminac kad da je radio za mene. Jedini problem, to znači da se neće svidjeti ljubiteljima specifično aromatičnog Iločkog Traminca.

Na slijepo ne bi pogodio da je u čaši Traminac, ali je zato fino uravnoteženo vino, nevjerojatno dobro uklopljenih čak 14% alkohola. Već i na oko, boja nije intenzivno zlatno žuta već blijedo-slamnato-zelenkasto-svijetložuta. Na nosu suhe marelice, kamilica…

Međutim, tek nakon dobrog gutljaja ipak postaje evidentno da se radi o Tramincu zbog karakteristične arome u povratnom okusu. Zbog ugodnih donekle prezentnih kiselina i suhoće, odnosno nižeg sladora bolje rečeno te „ozbiljnosti“ u aftertaste-u, vino je sličnije nekoj Žlahtini. Ali, izvrsnoj Žlahtini 😉

I sad bi kao trebao ocijeniti vino. Ovo je idealan primjer banalnog paradoksa. Svaki stručnjak koji drži do reputacije odbacio bi bocu jer nema niti sortnih obilježja. Meni se, neopterećenom time, vino kao vino iznimno sviđa. Stil koji nisam očekivao, ali meni „zakon“ 😉 Ocjena: 3, sviđa mi se!

Tako mi i treba kad se javno eksponiram 🙂

Vinistri definitivno nije potreban dodatni publicitet jer već godinama je uvjerljivo najznačajniji domaći vinski festival. Niti meni nije potreban osobit publicitet u životu, ali drago mi je zbog Dnevnika Vinopije da su me kolege blogeri i eno-gastro piskarala nagovorili na zajednički nastup u sklopu Vinistre. Kako se držim osobnog pravila da vlastite fotografije u pravilu ne objavljujem na vlastitim stranicama, koga zanima može „dobiti sliku“ s događanja zahvaljujući Manjadi: http://www.flickr.com/photos/22792140@N03/sets/72157626741487466/

Gosti blogerske degustacije mogli su uživati i u Manjadinom odabiru vina:

1. Damjanić „Borgonja“, 2010.

2. Piquentum, „Terre9“ (Refošk), 2009.

Slijedilo je moje viđenje Istre u obliku Terana kojeg jednostavno obožavam što se dalo naslutiti iz mojih dojmova uostalom. Kabola mi je „sigurna oklada“ u tom smislu.

3. Kabola, „Teran“, 2008.

Da ne bi zapostavili „simbol Istre“ u vinskom svijetu, morao sam odabrati jednu Istarsku Malvaziju, a kako nije tajna da Benvenutijeve Malvazije već nekoliko godina posebno cijenim, nakon crnog vina moj logičan odabir bio je njihov posljednji i to slatki „eksperiment“ od prosušenih bobica Istarske Malvazije s položaja San Salvatore.

4. Benvenuti, „San Salvatore“, 2009.

Nakon toga je slijed nastavio „Barba“ (Vinska priča) s nostalgičnim osvrtom na provjereno kultni 😉 Kozlovićev slatki muškat…

5. Kozlović, Momjanski muškat, 2009.

Za finale još jedan Teran, ali Gran Teran majstora Coronice iz 2000. godine.

6. Coronica, Gran Teran, 2000.

Moja iskrena reakcija na ovaj Teran bila je Barolo… više u smislu kompletnosti vina i kompleksnosti predivno ukomponiranih tercijarnih aroma, ali i zbog dojma kao da može još deset godina čekati u boci i biti još čarobnije vino…

Da ne bi samo vino bilo na meniju dostojno se pobrinula nitko drugi nego „eno-gastro-mama“, a sve dodatno začinila „gurwoman“ svojim britkim izlaganjem koje ionako nitko nije čuo od žvakanja „eno-gastro-maminih“ zalogaja i srkanja vina… A sve skupa nije odabrao Đelo, već „gastrolada“ u nemogućem pokušaju moderiranja degustacije tako da su na kraju neplanirano, ali dobrodošlo, nastupili i Cliff Rames i Moreno Coronica 🙂 Za one koji ne znaju Cliff je legenda koja je nastupila kod Gary-a Vaynerchuka s Hrvatskim vinima. A za one koji ne znaju niti Gary-a… nema vam pomoći 🙂

Svoje vrijeme dodatno sam iskoristio obilazeći štandove izlagača. Pri tome sam namjerno izbjegavao imena koja ili dobro poznajem ili čija ponuda je ionako prisutna i u Zagrebu. Tražio sam meni manje poznata imena: Commot, Krulčić, Anđelo Brčić, Poleis, Prelac, Fakin, Giulio Ferenac, Krulčić, Dešković (strašan sir BTW), Benčić, Goran Bačac…

Unatoč prezahtjevnoj berbi 2010., vina su na zavidnoj razini i to svjedoči o snazi vinske Istre, čak i vina od crnih sortimenata, ali iz meni neobjašnjivih razloga, osobito sam ostao oduševljen roseima ?!? Opet. Bez upuštanja u ozbiljno introspektivno preispitivanje vlastite heteroseksualnosti shvatio sam da rose može biti i „best of both worlds“ 🙂 Razmišljam o paralelnom kušanju rose-a koja sam otkrio ove godine i naravno neka koja su mi poznatija od prije.

Neočekivana otkrića Vinistre su mi dakle rosei:

Dešković, Teran rose

Veralda, Refošk rose

i jedan mladi teran fenomenalno po mojem guštu:

Ritoša, Teran, 2010.

Toliko od mene. Tako mi i treba kad se javno eksponiram 😛